Mislima putujem daleko od kuće, sjetih se Amsterdama u koji smo stigli kako bi presjeli u KLM avion i 24 sata bili u zraku do odredišta Manile na FILIPINIMA. U Amsterdamu smo noćile u hotelu koji se zove TOMATO ili ti ga po naši paradajz soba je bila interesantna jer umjesto roleta ima kao drvena vrata i kada su ta vratašca zatvorena vidiš lijepo nacrtanu vjetrenjaču ali naravno poslije večere i prije spavanja imali smo organizirano razgledavanje kanala u drvenom brodu natkrivenim staklom i vozili smo se sve do otvorenog mora, meni su naravno balovoj bile interesantne kuće koje imaju uska vrata i načičkane su jedna do druge kao sardine u konzervi, Nakon obilaska kanala vratile smo se u hotel gdje nas je čekao bogati švedski stol ali ja nisam od uzbuđenja mogla jesti. Kupile smo u djutiću drvene klompe te vjetrenjaču i krenule spavati jer trebalo se odmoriti za dugi let KLM avionom.
Naravno prije ulaska u avion dočekao me jedan mladić držeći invalidska kolica i morala sam sjesti kako bi me on smjestio na moje sjedalo u avionu, ugledavši unutrašnjost aviona ostala sam bez teksta jer nikada do tada nisam vidjela tu veličinu i komociju, naravno sjela sam do prozora jer cijelim putem do odredišta htjela sam gledati oblake, majka se smjestila do mene i odmah zavezala, uzela knjigu i zavalila u udoban naslon ugodnog sjedala. Tijekom leta najmanje jedno šest puta donosili su nam pića, jelo, voće i slatko i grickalice, čak su nam puštali i filmove, Peletili smo tako Irak i Iran, Bangkok i Singapur ali naravno nismo slijetali sve do Manile i gorivo za avion nadopunili su u zraku negdje ne znam gdje malo ispod oblaka, Na jednom djelu puta počeo se avion tresti a mene je moja majka ištipala jer ju je zbog drmanja aviona ulovila lagana panika ali nakon dvije do tri minute drmanja više nije bilo i ona je nastavila čitati knjigu, a ja gledati oblake i razmišljati na koji način će tamo neki striček meni pomoći da ponovno budem zdrava.