Marketing
Memories ...
Našla sam neke zajedničke slike gdje smo sve putovali, tata.
Našla sam tvoje pasoše prepune raznoraznih datuma, pečata, viza. S tugom i ponosom u srcu ih prelistavam. Pomislim, jebote, gdje je sve bio, gdje je sve spavao, koliko je samo svijeta prošao - moj tata. Čuvam sve te dokumente kao da će mi jednog dana to sve trebati, a znam da neće, ali neka ih. Neka ih pored mene.
Prelistavam naše fotografije s tvojih putovanja gdje si često vukao i mene, i hvala ti na tome što si me vječito negdje uzimao, sada imam puno divnih uspomena, anegdota, priča kako smo nas dvoje lomili do ujutro po inim klubovima, imam sjećanja kad smo skupa obilazili raznorazne europske znamenitosti. Nosim sa sobom ona smiješna sjećanja kad bi velevažno ulazili u raznorazne bajkovite crkve trudeći se biti ozbiljni a oboje smo znali da ti i ja u crkve ne idemo, ali ajde kad smo već tu - idemo.
Sjećam se jedne godine kad si me molio da ne idem na neki koncert u Ljubljanu. Tih 90-ih godina, to su bile opasne ratne godine i sve samo ne idi, molim te, sjećam se tih riječi kao danas. Sjećam se da si me otpratio gledajući me s kuhinjskg prozora prekljinjući me da ne idem jer je tada bilo opasno i kad sam se vratila u neke sumorne zimske sitne sate čekao si me isto na tom istom prozoru kako bi bio siguran da sam se vratila doma. Gledajući tvoje duboke crne oči osjetila sam onaj uzdah olakšanja i misli koja ti je prošla kroz glavu - evo je, vratila se živa doma, sad moren poć spat.
Da, prepuno je sjećanja s tobom, prepuno je svega, prepuno je emocija koje nikad neće nestati - zauvijek će ostati tu sa mnom i u meni. Sad kad to sve izvrtim kroz glavu još jednom svjesna sam činjenice da mi ti nisi bio samo tata, mi smo fakat bili drugari, frendići. Sjećam se dana kad bih dolazila preko ljeta na barku, kako čim bi ugledao moj auto kako bi odmah vadio dvije čaše i miješao bi nam bevandu da zapalimo jedan španjulet, popijemo bavndicu i poćakulamo.
Sa smijehom se sjećam kako si uvijek išao sa mnom na vađenje krvi, a odlazak u laboratorij i krv nije ni meni a bogami ni tebi bila jača strana. Ni dan danas ne znam tko se više od nas dvoje bojao vađenja krvi, ti ili ja? Ali znam da si uvijek bio uz mene i da bi uvijek izlazili iz laboratorija ruku pod ruku provjeravajući jedan drugog jel mu dobro i jel može, iako sam ja vadila krv, tebi je uvijek bilo slabo i uvijek nakon te avanture smo izgledali kao da smo se vratili s bojišta i kao da nas pola fali ha ha ha haaaaa....Smijeh živi....
Iako sam već imala 30 i koju, sjećam se kad si me ostavio ispred bolnice i plakao jer si se bojao što će biti sa mnom a ja sam te tješila da je sve ok, da će biti sve ok i otišla sama niz bolnički hodnik plačući jer nisam htjela da ti vidiš kako ja plačem i bojim se jer znam da bi onda tebi bilo još teže gledajući me takvu.
Da, jebeni trenuci. Nema ih više. Sada su samo u mojoj glavi i s vremena na vrijeme me lome bez pardona i bez pitanja mogu li ja to sve izdržati, želim li to? Glava ništa ne pita, samo radi, prokleta bila i ta glava kako uvijek zna odabrati trenutak kad treba raditi - opet je noću najgora. Opet noću neda mira, opet noću neda spavati. Opet se ganjam sa sjećanjima, pitanjima i propitkivanjima, opet i ispočetka se vrtimo u krug, a baš sam nekako pomislila kako je konačno nastao mir u njoj.
Kroz glavu mi prolazi dan kad sam saznala za tvoju dijagnozu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Točno znam svaki detalj tog dana, znam kako sam zveknula slušalicu mobitela i pobjegla u WC plakati. Sjećam se kako sam samo htjela pobjeći od svih, pobjeći od svagdje, pobjeći od same sebe samo da to više ne slušam, sve samo da to nije istina. Sjećam se da mi je taj dan jedino životno olakšanje bila tableta za smirenje koja me je ubila, koja me je otupila, koja me umrtvila, umirila i natjerala na spavanje.
Sjećam se i mjesta kad mi je prijatelj rekao, znaš tvoj tata ima tešku dijagnozu i od nje se teško ostaje živ.
Sjećam se tog osjećaja kad mi je ekspplozija topline navrla u glavu, sjećam se kako su mi se oči momentalno napunile suzama koje su same od sebe jedna za drugom krenule niz obraze kao da im nema kraja, samo su tekle. Sjećam se tog osjećaja kako sam kroz suze gledala frenda i tog osjećaja kako bih ga najradije zadavila golim rukama ne razmišljajući o posljedicama, ali on je liječnik, on zna što priča, iako je tada u mojim očima i mojoj glavi bio zadnji i posljednji kreten na kugli zemaljskoj koji jedini ne zna što priča - jer on ne zna mog starog. On ne zna koliko vjerujem da to neće biti tako kako je on rekao, da neće biti kako kaže medicina. On ne zna da sve to ne mora biti tako kako je rekao, ipak ja "znam" bolje. On ne zna da se čuda događaju ako vjeruješ u njih, a ja sam tada jebeno vjerovala, ali baš onako duboko i jako...
Ja sam samo to vrijeme bila sigurna kako znam bolje, samo sam htjela vjerovati da neće biti tako kako lječnici kažu, i na samom kraju krajeva, vjerovala sam da je to samo jedna mala tatina kriza koja će proći - i sada se mrzim zbog toga, mrzim se zbog mog vječitog naivnog vjerovanja u čuda, onog jebeno prokletog optimizma koji i kad je sve u teškoj banani nađe opet ono nešto svjetlo za što se može uhvatiti i vjerovati da spasa ima, da nade ima. Prokletog dječjeg vjerovanja da na kraju bude ipak sve ok. I uvijek nekako kad bude kraj nečeg a nije onako kako sam ja u to vjerovala, uvijek se ispočetka pitam: pa kako to tako sad? Uvijek isto, sama u svojoj dječjoj glavi protiv svih...
I kad je došao tvoj kraj opet sam se onako naivno blesavo zapitala; pa kako to sad? Ja to nisam tako zamišljala baš, nije to tako dobro....
Post je objavljen 10.04.2019. u 19:53 sati.