... i opet sam pomilovala meka tamna krila anđela, zagledala se u daljinu i pročitala pjesmu.
Između dva polariteta naših komunikacija centar je zbivanja i uvijek me ponovo vraća na moju polovicu puta, drugu prepuštam tebi, jer svako iskustvo je jedinstveno, a moja polovica puta nije ista tvojoj ni obratno.
Kad su meka krila anđela zatreperila, otvorila sam oči, ovaj žuti disk raskošno spušta svoju zlatnu svjetlost na moje trepavice i odvodi me sve dalje i dalje od mene, to su oni lijepi trenuci u budnom stanju biti odvojena od stvarnosti, a opet prisutna.
Tvoj baršunasti glas preko telefona priča svoje male priče, svoje trenutne misli, svoje trenutne osjećaje iz daljine kao i kad sam uz tebe pa zatitraju prelomljene linije dlana i znam, da bi me sudbinski uvijek dovele do tebe kao što su i učinile.
Vjerujem u čuda, vjerujem u čudnu sjenu koja mi se par puta potkrala ispred nogu i nestala, bilo je to u sumrak kad se dan polako presvlačio u tamnije boje, a te boje su isto moje kao i tvoje i sjetim se tih čudnih sjena u ovo vrijeme uoči Noći vještica, jer to je lijepo vrijeme kad se mistika pretvara u prividnu stvarnost, kad se lutajuće duše lome oko samih sebe, vjerujući da je taj privid – njihova stvarnost.
... i tako je prošao ovaj trenutak spajanja mene i mene u meni, a sve ovo – samo zbog jedne pročitane pjesme
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7889-83-8 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
... i dobila sam lijepo priznanje, a vezano uz ovaj post: