Osjećam se polupano. Nekad sam se ovako osjećala nakon burnih noći, pa sam bar znala što mi je, a to je u jutarnjim satima dok se ispija kavica, izazivalo ugodu prisjećanja. Ovo jutros izaziva bol u mišićima od lošeg spavanja i ništa drugo.
Poželjela sam da pozovem zauzetog, ali ja nikad ne volim da zovem prva, volim da misli da mi uopće ni ne pada na pamet, iako se nekad i to desi.
Naš dogovor je bio da je strogo tajenje našeg viđanja jedino moguće. Tako da i kada se sretnemo ako nije dogovoreno, odlično se držimo svog plana. Nekad mi jedino uputi onaj pogled. Od jednog takvog pogleda ili više njih točnije, sve je ovo i počelo. Nekad mi je taj pogled izazivao drhtavicu i blagu mučninu, mogla sam samo da zamišljam kako me te ruke dodiruju, a sad kad mogu da se prisjećam, sve mi izgleda manje napeto. Tko bi meni udovoljio.
Ovo blogiranje je izgledalo zabavno, a sad imam osjećaj da izvlači samo moje slabosti na vidjelo.
Znam ja biti mnogo bolja od ovoga.
Post je objavljen 09.04.2019. u 10:46 sati.