Već ju dugo nema. Bila je brižljiva žena, domaćica i još brižljivija majka sinu jedincu tj.mome suprugu. Načitana, nafrizirana, nasprejana lakovima za kosu, iste postojane frizure tokom xx godina, od jutra kad se ustane do popodnevne kućne haljine i večernje pidžame. Jedna od gospođi čiji je stan od cca 72 kvadrata uvijek bio i ostao besprijekorno čist. Neometan.
Dakle, prvih mjeseci nakon što smo se upoznale i ja se doselila k njoma, odmah mi je predstavila 2 susjede i rekla kako je kći od jedne ostala u 4. srednje trudna i da ima sina i da sumnjaju da je moj suprug otac, tada je dječak imao 6.god....no da ona nije nikad rekla da je on... Uglavnom taj momenat nisam šizila, ali kad je došao doma pitam ja mog sadašnjeg supruga prije nego pravimo popis gostiju za svadbu da li treba i to dijete staviti na listu. Reakcija mog supruga je bila promptna. Moj suprug je taman a taj dečkić je bio plav, moj suprug je znao tko je tata ali ako ona nije rekla svojima, zašto bi im on rekao. Nadalje, moj je suprug tada rekao svojoj mami da nije ni on siguran tko mu je tata, jer su se svekar i svekrva vjenčali kad je on imao 2 god. I tada joj je rekao da mu je na 18.rođendan došao čovjek koji je tvrdio da mu je otac. Moj suprug mu nije povjerovao jer iznimno voli i cijeni svog tatu...
Ona je briznula u plač. Klimnula glavom. Moj ju je suprug poljubio i rekao da istina nije uvijek dobra.
A mene je zamrznula zauvijek. Baš tako. I zamrzila. Onako bezvoljno i reda radi me podnašala. No prema mojoj djeci je bila besprijekorna. I uživala s njima. U rijetkim trenucima bi se odmrznula i znala me pohvaliti.
Post je objavljen 08.04.2019. u 13:05 sati.