Tuga je moja prijateljica. Prati me i pomaže mi da se u besanim noćima prisjetim svih udaraca, svih riječi koje su poput noževa probadali bolne dijelove mojih misli, mojih osjećaja, mojih želja.
Hodam s njom i nisam sama, ona i ja nerazdvojne.
Kada je počela naša veza?
Mojim prvim udisajem? Plačem zbog bola prihvaćanja prvog udaha zraka?
Prvim udarcem zbog tko zna čega? Zbog riječi koje su me bacale u blato i činile me prljavom? Jesam li se rodila s njom ili nas je upoznala Ona koja me rodila? Davno je to bilo...
Muškarci s kojima smo se prolazile kroz vrijeme ljubavi, osnažili su našu vezu. Još osjećam njihove riječi, poglede kojima su moju tugu i mene bacili u kut sobe, i tada u tami sobe moja tuga i ja bile smo jedno. Nisu nam smetala odškrinuta vrata kroz koje je dopiralo malo svjetla.
Nismo bile nerazdvojne, povremeno sam odlazila po osmjehe. Vide se na starim fotografijama. Ove novije prikazuju osmjeh pun tuge.
Tu smo, ona i ja. Moja prijateljica?
Post je objavljen 05.04.2019. u 07:59 sati.