Marketing
Ostala je jedna prazna klupa
Sreo sam je na Dravi neki dan. Sjedila je na klupi i risala nešto u svoju knjigicu. Nagnuo sam se da vidim što zapravo radi. Uhvatila je moj znatiželjan pogled i zatvorila bilježnicu. Uvijek je to radila, skrivala što radi od očiju znatiželjnika. Ispočetka sam mislio da se srami onoga što radi ili nije sposobna da čuje konstruktivnu kritiku. Upoznavši je s vremenom shvatio sam da je svoja djela držala samo za sebe i puštala ih u javnost kad je ona smatrala da trebaju izaći.
Volim tu njezinu tajanstvenost. Čini me dostojnim njezinog djela.
Skinula je slušalice s ušiju i nasmiješila se. Znao sam da sam pozvan da sjednem. Nije morala ništa reći, njezino lice reklo je sve.
Jesam li vam rekao da to obožavam kod nje?
„Upitao sam je što radi".
Odgovorila je vrlo šturo.
„ Ubijam vrijeme koje nemam."
Nisam shvatio što je pod tim mislila. Nisam se taj dan ni trudio da shvatim. Neka njezina umjetnička fraza il što ti ja znam.
Danas znam. Danas znam što je mi je htjela reći.
Danas je više nema.
Post je objavljen 04.04.2019. u 17:27 sati.