Mi smo bića bez mira, utopljeni u svom dnu, Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima zato, jer smo u vlastitoj tami.
U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara, dok ja na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu.
Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine.
Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge?
Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost.
Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna, a ono je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti.
Već sam umorna od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine, umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka koji diše prvi dah do moga.
Nema pitanja, umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
@Copyright https://www.facebook.com/varga.jadranka/ Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.