Marketing
Uz nekadašnji Dan omladinskih radnih akcija
Ilustracija iz knjige "Omladinska radna akcija "Sava", naših 15 godina"
Ilustracija iz knjige "Omladinska radna akcija "Sava", naših 15 godina"
Prvi travnja odnosno Prvi april nije samo dan kada se zbijaju vicevi i čine nepodopštine na svačiji račun već je taj dan u doba Jugoslavije bio i Dan omladinskih radnih akcija. A to je značenje kojega se prisjećam ovim postom.
Možda se pitate, zašto baš taj dan, zašto Prvi april?
Zato što su toga dana 1946. godine počele pripreme za gradnju pruge Brčko - Banovići koja je postala simbolom omladinskih radnih akcija.
Čini se da su omladinske radne akcije jedno od najkontroverznijih poglavlja iz naše novije povijesti .... Rijetko tko sa nostalgijom zaziva samoupravljanje, SIZ-ove (Samoupravne interesne zajednice) i mnoge druge "ustanove" iz socijalističkih vremena ... no, radne akcije su mnogima ostale u srcu kao nešto posebno, kao mjesta na kojima se osobnim zalaganjem i fizičkim radom radilo na stvaranju nekog "boljeg svijeta", doprinosilo dobrobiti društva .. a istovremeno je to bilo popraćeno sa puno druženja sa kolegama i kolegicama po krampu, lopatama i tačkama.
S jedne strane postoje ljudi koji tvrde da na radne akcije nitko nije išao dobrovoljno, da se na njih moralo ići, milom ili silom, da su one bile jedini način da se preživi u ta teška vremena, sa podsmijehom ili mržnjom govore o parolama, akcijaškim pjesmama, udarničkim značkama, spavanju u zajedničkim spavaonicama ... a isto tako govore kako je svaki neplaćeni rad besmislen. Sa druge strane postoje svjedočanstva ljudi, velik broj njih, koji govore kako su sa voljom i veseljem išli na radne akcije, dapače, taj im je period života baš po njima ostao u lijepom sjećanju .. a o dobrovoljnom radu govore biranim riječima.
Ja osobno nisam nikad bio niti na jednoj "pravoj" radnoj akciji. Ne znam zašto je tome tako, vjerojatno zato što je moj otac bio vrlo rezerviran prema ondašnjem političkom sistemu i ideologiji, sigurno i zbog činjenice da je njegov otac (moj djed) nakon rata nekoliko godina proveo u Lepoglavi kao gorljivi aktivist za HSS na prvim poslijeratnim izborima ... nasuprot tome, moja mama nije imala neke posebne političke stavove, a mene samog politika u to doba nije ama baš nimalo zanimala, a fizičkog rada sam imao više nego dovoljno na našem tadašnjem povećem obiteljskom vrtu.
Ali, krajem 70-ih, ako se dobro sjećam to je bilo 1978. i 1979. godine, imao sam priliku učestvovati na radnoj akciji vrlo lokalnog značaja. Tada sam sa roditeljima živio u ulici Čret, koja se tada nalazila na krajnjem istočnom dijelu tadašnje Mjesne Zajednice Bukovac. Taj je dio MZ, uz šumu Dotrščinu, bio puno slabije razvijen od ostatka Bukovca: Nismo imali ni vodovod ni kanalizaciju ni telefon, tek su neke ulice bile asfaltirane, do najbliže škole na Bukovcu je bilo pola sata hoda, do najbliže autobusne stanice je bilo 15 minuta hoda ... i osjećali smo se kao da smo negdje daleko na selu, a zapravo smo bili na 50-tak minuta hoda od Jelačić placa odnosno tadašnjeg Trga Republike.
I, tih je godina pokrenuta inicijativa za osnivanjem nove mjesne zajednice MZ Dotrščina. Tako je i učinjeno. A sa osnivanjem mjesne zajednice porasao je i entuzijazam ljudi da se učini nešto dobro za taj naš poprilično zapušteni kvart. I jedne je subote organizirana radna akcija čišćenja kanala uz glavnu kvartovsku ulicu Čret. Uz živicu rasadnika tadašnjeg poduzeća Flora je nakon kiša uvijek stajala voda pa su pozvani svi koji su to željeli pomoći kod uređenja kanala. Odaziv je bio popriličan: Bilo je tu i mladih i starih, radilo se naveliko i do kraja dana smo uredili kanale u dužini od preko kilometra uz učešće nekoliko desetaka ljudi i dobru atmosferu.
Nakon toga je slijedeće sezone došla i slijedeća radna akcija, gradnja društvenog doma, u kojoj sam također u nekoliko navrata sudjelovao. Radilo se na zidarskim radovima svih vrsta, od nošenja cigle, miješanja betona, zidanja ... i dom je napravljen, u ulici II Jazbinski odvojak, i dan danas je tamo, služi na dobrobit svim građanima (sjećam se da su prve aktivnosti uključivale i mini kino, u još neuređenim prostorima, sjedilo se na daskama, a prikazivali su se filmovi koji su odigrali svoje pred nekoliko godino .. no, nama u kvartu je to tada bio velik događaj, sjedenje na posve neformalnoj kino predstavi sa društvom iz kvarta u susjednoj nam ulici.
U tom mojem tadašnjem poprilično razjedinjenom kvartu su mi te akcije ostale u uspomeni kao neki od rijetkih trenutaka kada se zaboravljalo na svoje uske osobne interese i radilo, uz veselje, za zajednički interes. I mogu si vrlo lako zamisliti da su mnogi sudionici velikih radnih akcija isto tako sa veseljem radili za zajednički interes i svoje zadovoljstvo, svim govorima, skupovima, parolama i političkoj pozadini usprkos.
Svima koje zanima problematika omladinskih radnih akcija preporučio bih knjigu Reane Senjković "Svaki dan pobjeda" (Izdavači: Institut za etnologiju i folkloristiku i Srednja Europa, izdano 2016.) koja na vrlo zanimljiv način govori o radnim akcijama u razdoblju od 1945. pa do raspada Jugoslavije. U knjizi imate priliku saznati detalje o tri različita "vala" radnih akcija (1946.-1951., 1958.-1964., 1968.-1987.), o iskustvima onih koji su na njima sudjelovali, bilo kao brigadiri, bilo kao rukovoditelji, bilo kao vanjski promatrači (od profesionalnih radnika koji su pomagali na akcijama pa do župnika u mjestima gdje se radilo), a izuzetno je zanimljivo pročitati što su o radnim akcijama govorili članovi radnih brigada iz drugih država, osobito Velike Britanije. To je knjiga koja ne nudi gotove odgovore već kroz mnoštvo detalja, priča, dokumenata i informacija svakome ostavlja mogućnost izvlačenja vlastitih zaključaka.
(cijelu knjigu možete preuzeti u .pdf formatu ovdje)
Zanimljivo je prolistati i katalog izložbe "Omladinske radne akcije - dizajn ideologije" koja je održana 2017. godine u Kulturno informacijskom centru u Zagrebu. Katalog možete u cijelosti preuzeti ovdje.
Tko želi pogledati rezultate anketa provedenih na ORA Sava nek prolista knjigu autora Drage Droždjeka "Omladinska radna akcija "Sava" (1960-1979) u izdanju Gradske konferencije SSOH, Zagreb, 1980.
Pogledajmo malo i druge medije, ovdje možete vidjeti isječak iz filma "S.P.U.K." ("Sreća pojedinca - uspjeh kolektiva") kojeg je 1983. snimio Milivoj Puhlovski, vidi više o filmu ovdje.
Tu je i jedna od najpoznatijih (po meni i najboljih) pjesama koje su vezane uz radne akcije, "Hej haj brigade", za koju je tekst napisao Radan Bosner, muziku Arsen Dedić, a izvodio ju je Ivica Bobinec. Izdana je 1976. godine za izdavačku kuću PGP RTB.
A ako želite još izvora vezanih uz radne akcije, evo nekoliko nostalgičnih, bilo onih izdanih u doba kada su radne akcije još bile dijelom svakodnevnog života, bilo sadašnjih, na kojima se okupljaju oni kojima su radne akcije obilježile život i ostale u trajnom pamćenju:
https://sites.google.com/site/oramladostnasezemlje/home
https://www.facebook.com/OmladinskeRadneAkcijeUHrvatskoj/
https://www.facebook.com/groups/7569021589/
A za one koji žele sažetak svega što se na taj način gradilo diljem Jugoslavije neka pogledaju tekst kojeg se može naći na Facebook profilu Saveza antifašista i boraca NOR-a Tuzlanskog kantona
Za kraj, još nekoliko ilustracija iz knjige "Omladinska radna akcija "Sava", naših 15 godina"
Nego, da vas pitam: Da li je netko od vas, čitatelja ovog posta, sudjelovao na nekoj radnoj akciji?
Kakva su vaša sjećanja, razmišljanja?
Da li ste možda sudjelovali i na nekom od izdanja ORA Sava?
Jako bi me zanimalo gdje se nalazilo akcijaško naselje! Više izvora spominje Veliku Kosnicu, mjesto gdje se sada nalazi Gradska ustanova za smještaj beskućnika ... no, posjetom toj lokaciji osim 3-4 manja zapuštena objekta nisam uočio nešto što bi me baš podsjećalo na radnu akciju (vjerojatno su svi objekti više puta pregrađivani i obnavljani).
Post je objavljen 01.04.2019. u 08:00 sati.