Dani prolaze. Moj bioritam se neobično uskladio s novim rasporedom.
Budim se prije nego alarm zazvoni.
Palim cigaretu. Na stepenicama, uz šalicu vruće kave.
Jutarnje hladnoće me razbuđuju.
Budući da su zadnjih noći snovi poprilično živopisni, i treba mi to.
Trenutak mira. Prije negoli popijem terapiju, koja će stišati sve u meni.
Povremeno tako znam imati jednu od svojih epizoda. Baš pred buđenje.
Neobjašnjiva tuga. Nekad se provuče kroz cijeli dan.
Odradim nekako posao, dođem doma, popijem tabletu, zaspim.
Snovi ponovo budu živopisni (često ne na dobar način).
Brojim manje od mjesec dana do vjenčanja.
Nekad se pitam može li se on nositi sa mnom.
Nekad se sama ne mogu nositi sa sobom.
Pogotovo kad dođu tuge i kad sjenke plešu.
Znam da me ne može popraviti.
Nadam se samo da ću imati zagrljaj kojemu se mogu vratiti.
Kad sama dobijem bitku sa svojim sjenkama.
Možda ranjena, ali i dalje sposobna voljeti.
Post je objavljen 28.03.2019. u 16:46 sati.