Marketing
Njemački zahod
Zahod, toilette, WC, sraonica, kenjara, seratorij – to divno mjesto ispuštanja, opuštanja, kontemplacije, jedino mjesto osamljivanja u obiteljskim zajednicama koje (još uvijek) obitavaju u socijalističkim stanovima od 30-75kvadrata. Zahod (i ono što ide uz nj) – sinonim za većinu naših života. Zahod, od djetinjstva do smrti!
H. Miller napisao je Knjige mog života, hommage autorima koji su utjecali na nj. Ja bih mogao napisati Zahodi mog života iako su bili tek ostave za govno… uvijek taj dojam nedovršenosti… lišeni estetike, traljavi funkcionalizam… ružnih pločica koje su otpadale, gusane kade premaljane žučkasnotom uljanom bojom što je pucala i ljuštila se, tirkiznih visokih bojlera što su se zagrijavali žeravicom … bili su to, naravno, najmljeni stanovi i ja tu nisam mogao napraviti bog zna što, mogao sam ih tek malo uljepšati svojim radovima. Pa sam to i činio. Zahodske izložbe, tako sam to zvao.
Kao da se pročulo. Bio sam pozvan da izlažem u javnom zahodu na trgu bana Jelačića prije no što je zatvoren za nuždenje. Izložba se zvala Ispod nivoa jer se javni zahod nalazio pod zemljom, no imalo je to i dublje konotacije, dakako. Tom prilikom Tom Gotovac izveo je preform: složio je na podu javnog zahoda sendvič od parizera i potom ga s guštom pojeo. Nakon toga Tom je rekao mom kolegi: kulturni život u Beogradu oduvijek je bio uzbudljiviji i življi no u Zagrebu! To je bilo nešto s čim se čovjek nije mogao ne složiti. Ja sam pak izložio par c/b fotografija u high key-u, motivi zagrebačke Dubrave u kojoj sam, u jednoj od onih slam potleušica tzv.organske arhitekture, svojevremeno živio. Fotografije su bile načinjene zastarjelim digitalnim Olympusom, minimalističke i sasvim su se lijepo uklopile u zahodsku bjelinu (ako se ne varam visile su iznad pisoara).
Novinarku RTL-a, crnokosu patuljčicu, zanimalo je zašto sam izložio upravo te fotografije. Odgovorio sam kratko: to su motivi zagrebačke Dubrave, mjesto gdje sam svojevremeno tavorio. Dubrava i javni zahod, to vam dođe na isto.
Za neko čudo moja izjava puštena je u eter bez kraćenja ili cenzure. Ondašnji frend, sin partijskog sekretara (čitaj: guzonjin sin) ustvrdio je da tražim šore. Odmahnuo sam nehajno rukom.
Zahod kao literarna tema rijedak je i nepoželjan. Doduše, u javnim zahodima događaju se gadna sranja o čemu bih također mogao reći koju, no to područje uglavnom pokriva film. Znate već: ubojstva, silovanja, homoseksualne ponude, đanersko pucanje u venu i sl.
A na zahodima su nastale briljantne ljudske zamisli! Naravno, sramota je reći. Bolje zvuči ako veliš da ti je jabuka pala na glavu pa si skužio sve. Satori u trenutku iskliznuića javna je tajna!
No tema je njemački zahod, to je pojam s kojim sam se večeras nenadano susreo i koji me je potakao da zapišem ovo što upravo zapisujem. Njemački zahod nije i zahod u Njemačkoj. U Njemačkoj nisam našao niti jedan njemački zahod. Njemački zahod toliko je rijedak da duboko vjerujem kako je to austro-ugarska ostavština ; tek sam na jednom mjestu srao u nj, i to je bilo u stanu moje babe Bađure, u provinciji, gdje sam proveo prve tri godine života. Nakon što smo se odselili u Dalmaciju rijetko sam svraćao u to banijsko mjesto. Ali uspomena na ekstra zahod ostala je neokrnjena tijekom svih ovih godina.
Njemački zahod keramička je školjka dizajnirana tako da na sredini ima “stepenicu” , malu platformu na koju homo sapiens polaže svoju ciglicu, svoj izmet, svoje govance. Ta platforma omogućuje uvid u uradak iz kojeg možemo iščitati stanje digestivnog sustava nakon čega možemo – ali i ne moramo! - donijeti odluku – radikalnu ili ne! – što se tiče načina prehrane. Platforma osim što omogućuje analizu izmeta i seciranje zahodskom četkom (u potrazi za, recimo, bakinim draguljčićima koje ste progutali pod bombone dok ste lebdjeli pod utjecajem LSD-ja), također pruža mogućnost udivljenog promatranja istisnutog kapitalca te zadovoljstvo zbog dobro odrađenog posla in general. Jedini nedostatak (olfaktorni dio ne smatram nedostatkom već važnim dijelom dijagnostičkog pregleda) jest što vas njemačka šolja prisiljava da mokrite sjedeći, što navodno nije dobro za prostatu. Međutim, urolozi su podijeljeni po tom pitanju. Druga polovica njih tvrdi da je upravo morkrenje iz sjedećeg položaja dobro za prostatu.
(Za divljenje svježem, vrućem pivskom govnu koje se puši u ledenoj zahodskoj šolji vidi Charles Bukowski. Inače, nota bene, majka pomenutog pisca bila je Njemica.)
Nažalost njemački zahod moj babe nije preživio. Preživio je dugo, preživio je generacije koje su mi prethodile, preživio je domovinski rat i srpsku doktoricu koja je okupirala babin stan, preživio je oslobođenje, preživio je godine poraća, babin povratak, mnoštvo guzica i tone i tone govana, da bi jednog proljeća, kada je nenadano zahladilo, pokleknuo pred snagom vode koja je promijenila agregatno stanje. Njemački zahod potom je zamijenjen najobičnijom zahodskom školjkom iz Peveca.
Tada sam ga posljednji put vidio - njemački zahod! Nikad više takvih zahoda! Mnogima od nas omogućio je da se bar na trenutak osjetimo posebnim, uspješnim, nenadjebivim, veličanstevenim i stoga:
Neka mu je vječna slava i hvala!
Pitanje o kojem ću sutra razmišljati trijezan: njemački zahod i njegov utjecaj na koprografske navike i navade u seksualnom interkorsu prosječnog Nijemca.
Viktor Žmegač javi se.
Post je objavljen 25.03.2019. u 11:00 sati.
