Nekad je najbolje nestati... Ostaviti iza sebe taj stari, prašnjavi kofer prepun ljubavi i sjećanja. Nekad je najbolje otići na peron ravnodušnosti i oprostiti sebi što si se uputio tamo.... Misliš da će manje boljeti, da će uspomene nestati, izbljedjeti, da će osobe postati duhovi... Ali, neće. Ljudi koji ostave ožiljak nikad ne prestaju, ne blijede, ne umiru. Čak vrište, baš tu, sa lijeve strane, svake Božije noći. Onda ne podnosiš, imaš osjećaj da umireš i jedva čekaš kraj, a znaš da neće doći. Zaspiš sa mokrim jastukom od suza, probudiš se, staviš veselu masku na lice i cijelog dana izigravaš vlastitu kreaturu, nešto što nisi, hladno čudovište, koje se prikazuje da drugi vide samo ono što oni žele. Teško je, ali navikneš se, ili ne... Jednom kada te otmu, učine sretnim i ostave, više nikada nisi isti. Umreš i rodiš se kao potpuno druga osoba i tako svake noći....
Volim te!!!! Uvijek sam i uvijek ću!!!!
Post je objavljen 23.03.2019. u 03:51 sati.