ima neko vrime da sam gleda jednu reportažu o nomadima u turskoj. nemam pojma na kojem programu su bili niti sam pogleda cilu reportažu, bija sam umoran i iša sam leč. sama reportaža je govorila o njihovom teškom životu, kojega su baj d'vej sami odabrali već po tradiciji i na njega se ne tuže ali im problem predstavlja domicilno stanovništvo tamo gdje dođu, odnosno tjeraju ih. tako je kako je i nikom nije drago da mu se neznanci vrte oko kuće, oni to razumiju i prihvaćaju pa nastavljaju svoj put dalje.
no ono što mi je privuklo pažnju je pogled djevojke tj. žene onoga kojeg su odabrali za razgovor, i ne samo pogled nego i radnje tj. angažman oko svega dok su djeca bezbrižno trčkarala okolo igrajući se. u tom pogledu je sadržano sve, ali baš sve. iskren i naivan istovremeno, znatiželjan i dobronamjeran, pun žara i ljubavi, pogled kojega ne možeš prevariti a sve bi ti dao, ma jednom riječju sve, sve što čovjeka čini čovjekom!
ne znam da li ste se ikada imali prilike susresti sa takvim pogledom, ako niste onda se možete osjećati uskraćeni za cijeli život, jer takvo nešto vam obogaćuje život bez riječi, nešto što ne možete definirati, a znate sve, nešto za čime ljudi godinama tragaju a ne nađu, nešto što vrača vjeru u ljude u ovom materijalističkom svijetu, nešto što malo koji čovjek ima, pogled kojemu ništa nije teško a sve što ima nesebično daje, ono nešto po čemu se prepoznajemo kao ljudi.
to je nešto što ću dovijeka pamtiti i umrijeti sretan što sam uhvatio taj pogled, sa ničim se ne može mjeriti, u njemu je zapisan cijeli život. ende
Post je objavljen 20.03.2019. u 15:30 sati.