Jutro je, 5 do 8. pred dućanom u centru grada, točnije u Gundulićevoj ulici, stoji stariji čovjek s pivom u ruci.
Gledam ga, pogledam na sat i prva pomisao, bit će bolje nakon te pive. Ili?
Ne osuđujem ga, čak sam malo poželjela biti na njegovom mjestu, bar sekundicu dvije.
Meni je bilo kakvo piće u 5 do 8 ujutro luksuz, ne zbog cijene koju bih platila, nego zbog vremena kojeg nemam.
Pali se žuto pa zeleno, ostavljam njega pred dućanom i putujem u školu da ostavim dijete na vrijeme, da pokažem svojim primjerom da smo odgovorni, da ne kasnimo, da poštujemo pravila i da to jednostavno tako mora biti.
Mora li doista?
Koliko god stvarnost bila drugačija, opakija, lažnija, mi toj djeci moramo usaditi pravila ponašanja koja su za društvo ispravna jer u protivnome dobivamo hrpu zlostavljača, bolesnika i ubojica koje nažalost nekada davno nisu razumjeli i nisu im dali ono što su trebali.
U što smo se pretvorili, a što ćemo tek postat…to je ono najgore za svaku majku, vjerojatno i oca…bez uvrede onima koji se osjećaju podcijenjeni s ovim vjerojatno i oca.
Gut pive bi vjerojatno smanjio brojna pitanja koja su mi tih par sekundi proletila glavom, kao što to čini striček suočen s realnošću koja nije bajna, štoviše surova i ružna.
Odoh dalje delat bez kapljice nečeg što bi me malo usporilo i oraspoložilo, hahaha.
Ps. Neka je Anica Tomić u radnoj skupini za suzbijanje nasilja
A
Post je objavljen 19.03.2019. u 11:02 sati.