Tanjur pun isprika
ništa ne bi značio.
Šalica puna pjesama
ništa ne bi vratila.
Jer to je tako duboko
u nama da bi svaka
izrečena riječ samo
solila tu živu ranu.
Slomljeni smo kao
grane na vjetru,
kao staklo nakon leta,
i ništa nas ne bi spasilo
i ništa to neće izbrisati.
Ozbiljnije je nego što
to sami znamo.
Snovi nas ponekad
i podsjete koliko si falimo,
koliko si nježnih riječi
nismo uspjeli reći.
A možda je ta priča
i živa, na nekom lijepom
i netaknutom mjestu.
Uz glasni potok,
u nepreglednoj šumi.
Gledamo se i sve si
govorimo, ovaj put
na glas.
Ptice bi nam se tamo divile
da osjete našu čaroliju.
A sada, previše je boli
koja ne bi stala
ni u najveću kutiju.
Umorni od gutanja, ignorancije,
Tako umorni od skrivanja od istine,
uvijek spremni da utišamo
kucanje duboko u nama.
Zaboravljamo ljubav.
Ljepotu, dodire i osmijeh.
Pletemo mrežu
kojoj se izgubio početak,
a ne nazire se još kraj.
I tako se lomimo
poput lijepe lutke na ledu,
i pljujemo na svaku noć
i nježnu tajnu koju smo
dijelili uz tihi mjesec.
Ne znam za tebe,
ali ja i dalje nemam formulu
kako da zaboravim
jer osjećam koliko smo
veliki mogli biti.
Mi - kao bajka,
kao suton na moru
i povjetarac pun nemira.
Sve te misli ponekad
znaju više od moje glave.
Zaboravljeni komadići
tuge i boli, koji će uvijek
biti tu, da nas dotaknu
kada pomislimo da
ljubav nije blizu.
Post je objavljen 13.03.2019. u 08:42 sati.