Kažu da sve mora izići na svjetlo dana kad tad. Kažu da je to neminovna činjenica. I da istina pobjeđuje sve tame u koje je zakopana. I da oslobađa. Kažu da je život vrijedan daha ako ga posvetiš višem cilju. I da ima smisla ako ga vodi nesebična osoba. Sa nesebičnim ciljevima. Kažu da tajne truju nosioca, i da dobro uvijek nađe svoj odraz u svijetu koliko god ga stvarnost sputavala. Ja sam zapamtila sve što sam samoj sebi izrekla, i više od toga. Zapamtila sam i ono što si nikada nisam izrekla. I više od toga. Zapamtila sam i što su drugi govorili. I nikada, nikada, nisam iskreno vjerovala. Nikome. Ni u koga.
Otvorila sam danas tisuću prozora pred očima. Htjela sam si reći da ih otvaram po prvi puta, ali nisam uspjela. Otvaram ih svakog dana. Nikada ne vidim ništa. To je istina. Vodi me ljutnja, razočarenje i strah, i sve što vidim je crnu rupu. Plitku, jadnu rupu koja ne bi istrpjela da se u nju uroni bivstvo jednog bića. To je moja tragedija. To je moja istina. To, što još uvijek dišem, a nije mi do disanja.
Kako se zove želja koja nikada neće biti ispunjena?
Kako se zove čežnja koja nema lika ni vremena?
Kako se zove život oskvrnjen nesebičnim ciljevima? Bez smisla?
Kako se zove čovjek bez riječi koja bi ga izrekla?
Pustoš. Kaljuža u koju se slijevaju sve priče ovoga svijeta a niti jedna nije njegova. Niti jedna nije stvarna.
Rado bih, nešto vidjela.............
Post je objavljen 12.03.2019. u 22:22 sati.