A sad za ovaj doživljaj. To je teško rječima opisat. Ja kako sam dobio nistagmus i vratio se kući, sam se vratio i prirodi u našem selu, i meditaciji jer nisam imao ništa drugo da radim. Malo po malo to je dovelo do toga da sam probio neke granice u sebi. Prvo sam primjetio da mogu osjetiti biljke. Probao sam jednom i to je bio snažan i nevjerovatan doživljaj. Bukvalno sam doživio tu biljku, njenu energiju, uvjetno rečeno 'psihu' il tako nešto. To je popratio snažan osjećaj divljine, neopisiv, kao da sam u nekoj najgušćoj prašumi. Oprobao sam to još par puta sa drugim biljkama i upalilo bi. Kad to doživiš sve ti u vezi te biljke bude jasno, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše, sve savršeno odgovara tom osjećaju. Onda sam kroz procese meditacije se počeo otvarat svijetu, primjetio sam da ne postoje čvrste, fiksne granice između mene i vanjskom svita, da smo svi dio jednog, nečeg, čega god. Neko će reć Boga, neko svemira, meni naziv nije bitan. I tada tu večer sam se potpuno otvorio. Kao da me je nestalo, ličnosti mi, i samo sam vidio ljubav. Vidio sam da je sve ljubav i da je ljubav dublja od smrti. To iskustvo je i bilo ko neka vrsta smrti, tako mi je izgledalo. Onda sam primjetio da osjećam sve emocije ovog lika što je bio s nama (troje nas je bilo), osjećao sam da je nervozan i bilo mi je neugodno, nikako nisam htio da on primjeti da ja to osjećam. Tada u jednom momentu je tuda naišla jedna mačka i ja kad sam usmjerio pažnju na nju ja sam bukvalno, psihički postao ta mačka, imao sam perspektivu iznutra kako se ta mačka osjeća i šta je ona. S tim da, cijelo vrijeme sam bio svjestan šta sam ja a šta je ta mačka, nisam pomiislio da sam bukvalno postao mačka. Poslje sam, da istražim to stanje probao jednu mačku da iniciram neku komunikaciju s njom, i čim sam obratio pažnju svojom namjerom da komuniciram s njom ona je odmah počela mjaukat i dolazit k meni. Isto sam probao sutra, mačka je nezainteresirano šetala ispred kuće i ja sam uradio isto to, obratio pažnju na nju na taj način i ona je odma počela mjaukat i dolazit k meni. Moram spomenit da me je tu večer bilo jako strah, mislio sam da ću poludit. A i prvi put sam se susreo sa iskustvom koje se ne može prepričat, msm moš ispričat al taj doživljaj ne moš nikome prenijet. Pričao sam svojima o tome, oni su me odmah za par dana naručili na kontrolu kod psihijatra, ali taj koji je tada trefio je imao razumjevanja. Idućih dana nakon toga sam bio sav euforičan od tog iskustva, ali isto preplašen jer sam se našao za mene na skroz nepoznatom terenu. Naučio sam puno toga tih dana, tipa vidio sam da je nistagmus moj učitelj a ne nešto protiv čega se trebam borit, nego prije nešto što trebam slušat. Također cjepajući drva sam vidio kad e razbjesniš jer neko drvo neće da se iscjepa kako treba i hoćeš silom da goniš po svom, il sjekira bježi iz ruke, ili drvo se odbija ka tebi i tako. Ukratko kad svjesno ideš mimo puta kojim te život vodi da nastaju problemi, stvari rade protiv tebe. Vidio sam također da ništa nije slučajno, da je svaki događaj smislen i dio je neke veće harmonije, veće od nas samih. Možda je u svom tom doživljaju najbitnija ljubav koju sam jasno osjetio i vidio, ljubav koja je temelj svega. Ovo s mačkama je egzotično ali je manje važno. To stanje je opasno i ja da sam drukčije odigrao karte tu večer bi možda poludio. I u idućim danima sam osjećao da mi curi energija, i popravile su me obične svakodnevne stvari, cjepanje drva, zemljani okus pive i tako. Sad sam se povukao iz tog stanja jer to nije stanje u kojem moš proživit život i sada se ne bi ni vraćao u to stanje jer mi je i ove obične svakodnevice previše, pa još da i taj teret si natovarim. Sad živim ko da se to nije ni desilo, sve normalno percipiram, mislim ono, uobičajeno. Kada sam doživio to iskustvo pala mi je napamet jedna metafora. Mi cjele svoje živote živimo u jednoom balonu od misli, ideja, koncepata i stalno smo u tom balonu, ne vidimo stvarnost kakva jest, nego onako kako izgleda kroz opnu našeg balona. E ja mislim da sam ja puukao svoj balon i provirio vani. To me je iskustvo promijenilo, mada mi je teško objasnit kako. Ne mogu to opisat, znam samo da sam drukčiji. Ali ne mogu više imat one stare obrambene mehanizme, hvatat se za neke koncepte i njima se tješit, isto ko da nemam izbora nego da budem sto posto načisto sam sa sobom. Neki su mi ljudi rekli da je ovo moje iskustvo prosvijetljenje, meni ta titula nije bitna, možda i jest prosvijetljenje al kakva mi korist od toga kad jedva živim sam sa sobom. Naišao sam nedavnu na jednu curu na blogu koja je imala slično iskustvo, i izliječila rak, rak joj samo nestao, liječnici rekli čudo. Možda sam i ja simptome nistagmusa ublažio zahvaljujuć tom iskustvu, i mislim da mi zbog toga što me to promijenilo lijekovi više ne mogu potiskivat emocije, jer više općenito ne mogu potiskivat stvari. To jest mogu al pod cjenu nefunkcionalnosti, poput sstanja u kojem se sad nalazim. Imam osjećaj da je ovo iskustvo izbacilo sve iz mene i ono dobro i loše, i da me je sad da se snalazim kako znam i mogu. I to se je desilo prije početka mog rada na emocijama i ovih problema, nakon tog iskustva sam ja neko vrijeme bio dobar, čak i sretan, unatoč nistagmusu. I simptomi nistagmusa se nisu odmah povukli, nego poslije kad sam se polako počeo navikavat na te stvari koje su mi stvarale smetnju.
Post je objavljen 08.03.2019. u 19:01 sati.