Imaš moje oči.
Oči koje su mi uvijek izgledale tako obične dok tebe nisam upoznala. Oči u kojima nisam vidjela zvjezdano nebo, svjetlost svijeta, iskonsku ogoljelu ljepotu srca. Oči koje sam bojala u najumjetnije boje svijetu bliske. A na tvom licu u njima vidim svijet.
Imaš bucmaste obraščiće.
Najljepše u prostranstvima Svemira. Dva mala mekana jastučića satkana od oblaka koji nose iskreni osmijeh kao zrake sunca u najljepši dan. A koliko sam puta sebe zakidala jer sam mislila da su moji obrazi bucmasti, koliko se puta nisam smatrala lijepom zbog broja na vagi? Što sam si sve uskraćivala jer sam svoju vrijednost mjerila gramažom umjesto ljubavlju!
I imaš emociju. Predivnu emociju i veliko srce. Nešto što sam toliko puta iz krivih razloga skrivala, a ne želim da se toga ikad sramiš.
Ti imaš toliko toga sličnog meni. I toliko toga različitog, predivnog, jedinstvenog i svog. I imaš toga i više no dovoljno, nemoj nikad zaboraviti.
Draga moja, sad gledam tvoju ručicu u svojoj i tu su moji odgovori. I svojim ću te primjerima nastojati učiti kroz život jer si ti, iako malena, mene već naučila toliko toga...
Mama.
Post je objavljen 07.03.2019. u 21:27 sati.