Čovjek je, blago rečeno, čudovište; vodi životnu igru stvarnim tijelom, iako je u njemu samo subjektivni izrod.
Čovjek nema mozak niti se služi mozgom vlastite osobe.
Kada misli, želi, uživa, kada je negativan i nasilan, kada je logičan i kada govori jezikom, čovjek bježi od mozga, bježi od jasnog razumijevanja, razlikovanja i doživljaja realnosti. Realnost nije tek tako, jer svaka pojava, cjelinom strukture se održava nevidljivom inteligencijom, vakuumom vodika.
U cjelini čovječanstvo svijeta je od svakog pojedinca čovjeka i to jest najveći problem. Svatko misli navodno je u redu, normalan, kulturan, pametan, svjestan, lojalan društvu i državi, no stvarno je protiv vlastitog tijela, tim prije što je u rascjepu ličnosti.
Što reći na takve gluposti, kada nema ni krivca, jednako su svi sluđeni logikom; najbolje odustaneš od te priče, pa neka svatko tjera svoje nasilje dok se ne slomi.
Uloga mozga je usklađenje kao libelom, prirodnu realnost, osjetila, krv, stanice tijela, doživljaj, znanje, inspiraciju, volju, zdravlje.
Nigdje u tome nema mentalnog ni uživanja, jer oživljavanje tijela, stvarno je prirodni red i dovoljno čisto.
Post je objavljen 04.03.2019. u 19:41 sati.