Starino moja, cedar moj dragi.
Prošlo je 60. ljeto, odkako sam te kao nadobudnog mladunca, sadnicu iz rasadnika donesaoi blizu temelja buduće kuće, naše zajedničke postojbine posadio kao mlađahnog, zelenog, živog svjedoka našega postojanja i budućeg suživota, „u dobru i zlu“ sudbinskog trajanja.
Rastao si, ali kuća je brže izrasla i bio ti je nedostižan njen krov.
Svijali te jugo i bura, no sunce te hranilo i životnu snagu ti davalo za radosno uzdizanje glave sve više i više, najprije do balkona, a potom i do krova kuće.
Kuća velika, prostrana, visoka i dom je obitelji, zadovoljne, pomlađivane u drugoj, trećoj, pa i četvrtoj generaciji.
A cedar raste i buja, izrasta šireći grane široko, dižući svoj ponos k nebu, visoko, visoko. Pa kuća visoka posta kućica u sjeni cedra gorostasa. Njegovih grana nestašne grančice sa povjetarcem crepove glade, smijući se.
A u harmoniji idile prolaze godinice, godine i decenije, kada vrijeme kao dijelić trajanja sa nostalgičnim sjećanjem na svoj početak, nasluti kraj životne volje, te zeleno lišće požuti i otpada, a grančice bez lišća bolno se lome i gole krošnje vapi upomoć za odlazak.
A kršni cedar bijaše simbol kuće i ponosni živi barjak zelene flore, u okućnici moje kuće.
Bijaše cedar!
Osta sjećanje na jednog života trajanje.
Cedrić, cedar, cedrovina bijaše gorda značajka kuće bijele i svih stanara, na suncu, kiši, vjetru, oluji i smiraju, kad mu na grani kosići pjevaju.
Danas pomlađenim generacijama, u sjećanjima diči se ponosno kršni cedar zelenim iglicama.
Kad snažnim rukama grleći bijeli balkon vesela lica, te k plavetnilu težeći uz pjev kosića zahvalom za življenje i postojanje...
...bijaše bio cedar malecki, pa krhki i jedar, a sad ga više ni, ali još on živi u mojoj uspomeni.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Drhtaji slutnje'
Post je objavljen 03.03.2019. u 16:56 sati.