Već dugo nakon što su sovjetske čelične gusjenice pregazile ubavu češku zemlju, Jiri Šotola napisao je roman „Družba Isusova“, za kojeg su mnogi ustanovili kako predstavlja vivisekciju komunističkog poretka vladavine kojeg simbolizira ustroj i rad spomenutog crkvenog reda opisanog u knjizi. Mene je pak u tom malome remek djelu privukla jedna sasvim druga stvar, a to je glasoviti monolog glavnog anti-junaka ovog djela, patera Hada, u kojem ovaj, pritisnut i razočaran prilikama i strukturama koje ga tjeraju da u svoje ime, a njihovu korist uništava, gazi i razbija posljednje tragove ljudskosti, rezignirano nekome tko još vjeruje u ljudsku dobrotu odvraća kako heroji nisu ljudi koji čine ono što ih je volja, već isključivo oni koji iz dana u dan čine ono što ne žele.
Sjetio sam se više puta ove tvrdnje čitajući ovih dana, zapravo - noći, sjajnu knjigu Jona Krakauera „U divljini“ (Vbz, 2008.). Ima gotovo desetak godina da sam odgledao legendarni film Seanna Penna pod tim naslovom (vidim da je na imdb-u u međuvremenu prešao „osmicu“ i po mišljenju preko pola milijuna ljudi postao 137. najbolji film svih vremena!), pohranivši ga ne samo u nečemu što bi čovjek nazvao memorija, već postajući s vremenom svjestan koliko bi mi taj film, da sam ga gledao onda kada je trebalo (sa, recimo, dvadeset), moguće promijenio tijek života. Ili ne bi. Jer divljine i divljina bilo je i u to vrijeme; nismo imali što drugo pa nam je glazba značila i nosila puno više nego što znači klincima danas, a sa strukturama moći, zidovima i lažima susreo sam se, ako ne već u školi, a onda ubrzo u vojsci države koja se raspadala.
Nema tome mjesec dana da je ovdje kolega @jelen (koji je prošlog ljeta poduzeo jedno divljenja vrijedno hodočašće svijetom i životom) na svome blogu postavio citat gospodina Chrisa Mc Candlessa (glavnog lika ove priče) o Zvijeri i zvijerima; na čemu sam mu neizmjerno zahvalan, jer me izravno potakao na to da popunim rupu u svome životu nastalu gledanjem filma i nečitanjem ove veličanstvene knjige. Napisana je od strane novinara Jon Krakauera, publicista, čovjeka koji se i sam u mladosti potucao osvajajući vrhove aljaških ledenjaka, pa potom sklopio milijune kompromisa prethodno se na pasja kola posvađavši sa ocem, ne bi li u Chrisovom liku i djelu pronašao djelić davnoga sebe.
Chris je; zvat ćemo ga za ovu priliku tako; dvadesetčetverogodišnjak koji je završio koledž i odlučio na užas roditelja prekinuti dalje školovanje (koje je ionako izgleda većinom sam do tada financirao), darujući preostali novac dobrotvornoj organizaciji. Skupio je nešto svojih prnja i stari auto, pa dokle je išlo – s njime, a potom bez, potucao se stopirajući i vozeći se Sjevernom Amerikom godinu-dvije, loveći ribe u Kalifornijskom zaljevu ili radeći koliko mu je trebalo na farmama Zapada, sve dok nije u proljeće 1992., tjeran očitom mržnjom i prezirom prema dvoličnom, nepravednom i plitkom svijetu današnjice, otišao u pustoš Aljaske da bi tamo živio i istraživao snove, ljepotu, mogućnosti. Koga god da je upoznao i gdje god da je ostavio trag svoje stope, ostavio je i trag nesebičnosti, dobrote i skromnosti, jer ga upravo takvim svi svjedoci tih događaja i pamte. Film i knjiga zato se i zovu tako kako se zovu, jer u svojoj „deklaraciji“ napisanoj na šperploči famoznog autobusa br. 142 Fairbanks gradskog prijevoza (u kojem je i skončao umrijevši od gladi) napisao je kako kroči sam Zemljom da bi postao izgubljen u divljini. Bez imalo iluzija, Krakauer u svojoj knjizi s ne manje žara opisuje primjere ranijih putnika, namjernika, avanturista kao što su bili Evertt Ruess, Gene Rosellini, John Waterman i ostali, koje zajedno sa Chrisom, za razliku od milijuna lovaca, ribara, sakupljača u povijesti sa ciljem preživljavanja, on s punim pravom naziva hodočasnicima, ali istodobno citira i gomile pisama domorodaca, aljaških ribara i trapera koji ovakve neosmišljene avanture nazivaju – ne bez razloga – običnim pustolovinama, neozbiljnošću i porazom ljudske pameti koja se tisućama godina upirala osmisliti tehnike, postupke, vještine preživljavanja i strpljiva rada u beskonačnoj ledenoj stvarnosti divljine koje su donosile život, a ne smrt. Rekonstruirajući posljednje mjesece Chrisova lutanja i života, neuspjehe dimljenja mesa ili sakupljanja plodova nakon što presuše zalihe riže, Krakauer konstatira kako je ovaj još negdje početkom srpnja 1992., izmučen i iscrpljen glađu, insektima, vremenskim nepogodama, odlučio vratiti se putem kojim je i stigao u civilizaciju, pa ustanovio da to nije moguće, jer je travanjski maleni potok što je sijekao put povratka, u međuvremenu, nakon topljenja tona snijega na sjeveru, postao ledena blatna bujica Tiklanike od kakvih tridesetak metara širine, koju nije moguće pregaziti. Da ironija bude veća, Chris nije sa sobom ponio niti odgovarajuću zemljopisnu kartu, jer da jest, morao bi vidjeti da se niti kilometar nizvodno nalazi preko obala te rijeke povezan kabel od nekoliko centimetara promjera, koji nosi kapsulu dovoljnu za prijevoz jednog čovjeka, dakle - kartu za spas. Onemogućen tako vratiti se, Chris ima samo jedan izbor: umrijeti u nekoliko sekundi u ledenoj bujici, ili u nekoliko mjeseci u spomenutoj ljušturi autobusa, ostatku nekadašnje kolonije istraživača i lovaca. Kao što bi vjerojatno i većina nas, odlučuje se za ovo drugo, pa njegove posmrtne ostatke, umotane u vreći za spavanje, početkom rujna nalaze lovci na dabrove.
Plivajući i teturajući tako između primjerice Tolstoja i Thoreaua, čije je knjige ponio sa sobom, da bi u svakom času mogao znati zbog čega je došao do mjesta gdje jest, potcrtavajući važne citate o lažima, prijetvornostima, snazi, iskrenosti ili neustrašivosti („gostoljublje je tamo hladno poput leda“; „radije nego ljubav, novac, slavu, daj mi istinu...“), Chris umire bez glasa i pomoći, sam, iscrpljen i izmučen, negdje tijekom kolovoza 1992. I sam Krakauer, koji se dvadesetak godina prije našao u sličnoj situaciji zahvaćen snježnom olujom nakon što je jedva opremljen krenuo osvajati neki ledenjački vrh, zaključuje kako nema šanse da je Chris radije izabrao smrt nego li život, već da se radi tek o spletu okolnosti koje nije uzeo u obzir, a morao je, pa bi i za njega, da se nije vratio sa svoje ledene kape, ljudi kazali da je želio umrijeti (kako sada govore za Chrisa), a ne živjeti u laži, ali da je istinski on (Krakauer) patio od ohole drskosti i nevjerojatne naivnosti, ali nikako nije bio suicidalan.
Kada bih bio dovoljno pametan, ili sposoban, ili prednjačio u bilo kakvoj vrlini, usudio bih se Chrisov i život ovih ostalih hodočasnika nazvati glupošću, bezveznjaštvom, besmislicom. Nisam, međutim, takav; moj život nije prepun vrline, nego opreza, straha, ograničene radosti; ne manje sjene no svjetla; ne usuđujem se nipošto osuđivati ih, jer svojim postupcima nisu ugrozili nikoga osim što su eventualno ljudima koji ih vole život pretvarali u besciljno tugovanje. A i otkud nam pravo zaustavljati nekoga koga volimo da bježi, odlazi, nestaje, samo zato što će i naš život tim nestankom početi da nestaje?
Dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim, ravno do dna; stihovi su koje sam srećom prozreo još davno, davno; toliko davno da se nadmeno i bespomoćno nedavno pitah bi li i moj sin, moj tadašnji vršnjak, mogao shvatiti strahopoštovanje klinca koji je utekao od kuće eda bi odslušao tih dva sata neponovljive i čarobne buke u Kulušiću, jedne tople i zavodljive jeseni osamdesetiprve, kada je tek krenuo u srednju i kada su svi putevi izgledali otvoreni, široki, jasni; shvaćajući da granice postoje zato da bi ih se prelazilo, ali ne i zanemarivalo, ako želiš ostajati, opstajati, trajati; što je osnovni preduvjet da bi uspio sagraditi tih nekoliko krhkih trenutaka radosti i uspomena koje život nosi, a koje su jedino i upravo zato i čarobne i pravo su blago, jer su krhke, neponovljive, vrijedne kao sam zlatni prah na dlanu.
"Možda su upravo zato oni Aljaskanci tako strogi prema njemu, jer ih Mc Candless pretjerano podsjeća na to kakvi su nekada i sami bili" - zaključuje velemajstorski Krakauer svoju aljašku odiseju.
Vraćajući se tako sa svojih Aljaski, opskrbljeni bez greške svim potrebnim kartama i osiguračima, kako nas neke iznenadne i silovite Tiklanike u tome ne bi slučajno spriječile, samozadovoljno gugučemo jer smo dospjeli nazad u naš slatki pakao, nasuprot Chrisu i Chrisovima. Pa umjesto da postajemo legende i prestajemo, kao oni – jer da bi postao legenda, moraš, je li – prestati; mi postajemo obični, prozaični, suhoparni heroji kakve i opisuje mudri pater Had s početka; živimo u sigurnosti svojih ljuštura, kabanica, navika i normi, snebivajući se možda povremeno nad kakvim strašnim provalama Zla što ih zajednica u kojoj jesmo ponudi, živeći iz dana u dan manje ili više ono što ne želimo, a cijeneći kao sam nektar kaplju onoga što želimo i što uspijemo s vremena na vrijeme iščiliti iz tog općeg mraka, ludila i paranoje. Tamo gdje je Chris odustao i gurnuo svijet u provaliju, mi smo – ne znajući i ne usuđujući se ništa drugo – nastavili dalje. Pa kada nam Najdraža kroz koji časak ustane, probuđena navalom tipkanja ovih staračkih bljezgarija po tastaturi, uz vreli poljubac darovat ćemo joj pitanje treba li otići po kruh, ili je nešto drugo na ovaj sveti dan u planu.
Post je objavljen 03.03.2019. u 07:47 sati.