Ka šta ste vidili jučerašnji post je sadržava i trik pitanje, o mladoj Dori El Jihadi Bilić, koja se sa djetetom ili više njih nalazi u zarobljeničkom logoru ili negdi u zemlji nedođiji, a koja bi se možda i vratila doma.
Kao i inače u Hrvatskoj javnosti tako i kod nas na blogu, odnos prema toj zabludjeloj ovčici, uz rijetke izuzetke, je bio ni malo kršćanski, ni malo human, ni malo liberalan.
Čak i najpoznatije borkinje za prava, Srba, Jugoslovena, i ostalih agresora, prava pedera i Alahu akbara koji iz vascele vaseljene dolaze nami, a među kojima su desetci ili stotine tisuća, talibana, mudžahedina, i isilovaca, ka šta je moja frendica Annaboni, ne bi imale milosti za Doru.
Iz toga možemo zaključit da su umisto one stare jugoslavenčine Tuđmana na vlasti bile naše blogerice, film Posljednji Srbin u Hrvatskoj bi se snima još tamo daleke 95, i ne bi bio komedija.
Dora je pogriješila, oko toga nema spora, kao što su pogriješili i svi oni koji su živjeli s nama i onda u jednom trenutku uzeli oružje i počeli pucati po nama, njima smo oprostili, vratili im stanove, obnovili kuće našom lovom, iako nikada nisu priznali da je to što su uradili bilo pogrešno, dapače misle da su bili u pravu i sutra bi to ponovili.
S druge strane uz rijetke časne izuzetke za Doru ne bi bilo oprosta ni milosti, ne znam jel zbog toga što je žena, ili zbog toga što je Hrvatica, ili iz nekog trećeg razloga.
Niko, ali baš niko, ni dokumenta ni CMS, ni SNV, ni Babe, ni kuća ljudskih prava, ni arjusirius, ni Tvrtko Barun, ni Maja Sever, ni Annaboni koji se sve ove godine silno bore za prava, agresora na Hrvatsku, talibana, mudžahedina, isilovaca, i ostalih, da digne glas i kaže da i Dora i njeno dijete, ili djeca imaju pravo živjeti, njenim pogreškama, spolu i nacionalnosti uprkos, svi redom crtaju metu na njenim leđima, i ona nema nikoga osim obitelji, i vrlo vrlo rijetkih iznimki koje potvrđuju pravilo, a koje bi i prema Dori pokazale kršćansko milosrđe.
Post je objavljen 03.03.2019. u 06:49 sati.