Tuga, koja je na trenutke znala gotovo fizički boljeti, nakon nekoliko tjedana se smirila. Ne mogu reći i da sam ostvario mir u sebi, ali iščezli su oni trenuci kada prestanem funkcionirati i počnem buljiti u jednu točku.
Zaključak, koji mi se nametnuo nakon prekida, sada se dodatno učvrstio.
Mi NISMO. Zapravo.
Nije mi se sviđalo nešto što je ona radila nekim drugim ljudima. Kad je nešto fuj, onda je fuj. Olakotna okolnost je da neke stvari ne možeš odmah vidjeti, ako se radi o tvojoj koži. Tako je valjda bilo i s njom. Ja sam vidio, i kritizirao, ne birajući riječi. Ali nisam ju zbog toga prestajao voljeti. Ne još.
No, nije to startalo njezin odmak. To je bila samo jedna mrvica u hrpi koju je ona sakupila i nazvala ju našim neslaganjem. Bila je to hrpa razloga, koji su skupa trebali izgledati što strašnije, jer ni jedan od njih sam po sebi nije bio dovoljno žestok. Neslaganje oko tog nečeg (što je potaklo tvrdnju kako ja "ipak nisam razuman čovjek"), manjak moje želje da pokušam slušati glazbu koju ona voli (a što je "jako važno"), a koja mene ničim ne oduševlja, promjenjiva kvaliteta seksa (kao, ja ju ne želim dovoljno), tvrdnja da ju peče savjest što ja moram čekati te rijetko dobivene mrvice koje ostanu nakon njezinog obiteljskog života i slično.
Do pravog razloga nadođeš sam. Slika se razbistrila. Prije manje od godinu dana, ona se razvela od čovjeka s kojim je živjela dvadeset godina.
Nakon svega nekoliko mjeseci, naišao sam ja. Netko tko ne pravi scene, tko pruža podršku, tko pomiče svoje granice zbog nje. Netko tko spremno prihvaća njezino doziranje na kapaljku, zbog poznatih i jasnih okolnosti.
Na bojazni o njezinim mogućim problemima, nagovijestio sam da sam spreman pomoći. Sve skupa je vodilo u nešto što bi opet moglo trajati.
Uplašila se, ustuknula. Na kraju, zapravo - razumijem. Ona će biti s nekim u ozbiljnijoj, dugotrajnoj vezi možda opet kada bude na to spremna i toga željna, a ne kada joj život to nametne, gotovo bez prave stanke.
Ja sam većinu života proveo sam i spreman sam na ulaganje u nešto. Ona sad mora slobodnije disati, barem neko vrijeme.
Jedino - volio bih da je znala tako i reći. Iako, ne bih odmah povjerovao, tražio bih u tome kvake, laži, treće razloge. I svejedno bi boljelo.
Da, možda i ne bih volio da je sama rekla. Kad do toga dođeš sam, onda nema sumnji.
Sad joj želim druge ljude, karaktere, krevete. I jednog dana, kad to prođe, malo sreće za nešto kvalitetnije.
Ja nisam uspio razaznati da li je njezin životni trenutak za mene povoljan ili ne. Nisam ni razmišljao na taj način. Sve je to zapravo lutrija.
Ta je priča iza mene. Sad mi je veći problem što ću sa sobom. Jer, ono što je prije nje izgledalo očajno i sivo, sada izgleda još gore. Nigdje osobe koja bi me zanimala, a sve što mi se događa samo pojačava moju izolaciju od svijeta i žena.
Trenutno me bare poreznica desničarka, koja ne razumije koliko smo mi različiti svjetovi i da ju zbog tih razlika ne uspijevam gledati čak ni kao seksualni objekt, te udana žena koja tvrdi kako bi se htjela razvesti, ali se ne usuđuje jer će joj biti financijski teško, te shvatiš da zapravo čeka nekog tko će ju samo "preuzeti" (iako to ne priznaje), ili nekog s kim će se potajice malo zabaviti u međuvremenu, a za što sam joj rekao da me ne zanima. Ova druga mi pojačava razočaranje cijelim svijetom, koji je svima, eto, dosadan ako je kvalitetan i dosljedan.
Ostat ću dosadan i dosljedan. Pa ko ga j***.
Ja ne barim nikoga. Ne vidim nikog zanimljivog.
Planiram podići neki kreditić i kupiti još jedan motor koji će mi biti stilom nešto sasvim novo. Starog ću prerađivati u šminkersko, atraktivno vozilo, ne bih li ga dobro prodao.
Puno metalne ljubavi za mene.
Možda za onu od 36°C i nisam.
Post je objavljen 02.03.2019. u 19:26 sati.