Već godinama/desetljećima slušam kako se ljudi općenito, a pojedini novinari napose, bez i najmanjeg obzira spram riječi i njihova značenja, i spram konteksta u kojem ih (zlo)rabe, bezobzirno razbacuju izrazima poput užasno, stravično, jezivo, katastrofalno, brutalno… i to dok govore o pojavama kao što su malo jači pljusak, čekanje u redu pred šalterom ili modni podbačaj kakve estradne sirotice, svjestan, dakle, kako opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika što bi ga valjalo čuvati za situacije kakvima svjedočimo zadnjih dana i kakvima ćemo tek svjedočiti u danima koji slijede; sad smo svi u situaciji da više nemamo za čim posegnuti kako bismo izrazili što osjećamo dok do nas pristižu vijesti koje bi zaista imalo smisla popratiti spomenutim pridjevima. Vijesti su njima i popraćene, ali te riječi, potrošene mahom na medijsko-meteorološko-estradne trivijalnosti i bezbroj puta neumno izgovorene uz kavice na terasama kafića, više ni približno nemaju snage makar i nagovijestiti razmjere ponora ljudskih duša naših bližnjih, bezdana što su nam se raspukli pred očima. Pojedincu preostaje, kao i do sada, danonoćno bdijenje nad time kada će – i hoće li uopće – progovoriti, i ako hoće, koje će riječi i s kojom namjerom upotrijebiti.
Post je objavljen 02.03.2019. u 16:12 sati.