Kako se stvaraju pojave u raznim oblicima i svim dimenzijama, kako ih vidimo, doživljavamo i razlikujemo promjene stanja?
Analiziram ovako...
Svijet u cjelini najveći univerzum, stvarno JEDNO prostorno vrijeme, kao lopta, kao kugla. Svako dešavanje ide prema centru i iz centra, u nekakvim krugovima sa vječnim ponavljanjem.
Što je u centru svijeta?
NIŠTA, stvarno, apsolutno, slobodno, vječno nula. Međutim jedno prostorno vrijeme, fizičko i materijalno nema prazninu. Sitno je nevidljivo iz perspektive opažanja našim osjetilima, ali je tu, stvarno, aktivno.
NIŠTA, ipak savršenstvo, apsolutno čisto i svjetlo (nije svjetlost jer nema pojavu, nema energiju, nema ni gravitaciju). Toliko je sitno i dijeliti se ne može. Upravo se radi o svojstvu vodonika (vodika, točnije vakuumu).
Logiku odbacujem i samo analiziram kako se nešto oblikuje i kako je vidljivo u svim dimenzijama.
Nama blještavo, jarko i rumeno sunce, ipak ima nevidljivi centar. U tom centru se gubi vrijeme, sile gravitacije ili energija svekolike svjetlosti iz svakog smjera od periferije.
Kada se sve poništi ili dovede u nulu kao libelom, kako počinje novi krug?
Hm, upravo se radi o vječno slobodnom, apsolutnom, inteligentnom ili stvarnom izvoru (živom ogledalu), za beskrajnu emisiju kopija.
Slično gledanju filma....., jedna sličica kao slajd je mrtva ravan, no 24 sličice u sekundi već dočaravaju pokret, kao da je nešto živo.
Dobro sam istražio, glasom istine provjerio i stalno gledam svjetlo ogledalo u centru sunca. Kako se to radi, ostavimo za priču uživo,
jer je pisanje riječima krajnje manipulativno i netočno.
Ako NIŠTA kopiraš 24 mlrd puta, to više nije vakuum vodika, nego zametak ili informacija stvaranja nekog elementa svjetlosti.
Međutim kopiranje NIŠTA se vrši u svakom smjeru prostorne kugle svijeta, pri čemu se informacije privlače ili odbijaju.
Dalji tok stvaranja je pitanje ukrupnjavanja pojave.
E sad, okruženi smo živom i mrtvom prirodom. Živa priroda je održiva živom vodom i organskim materijalima (najfinijim strukturama iona). Svakako sve to nije savršeno, tim prije što čovjek kvari red i čistoću dešavanja.
Iz ove priče razumna osoba može zaključiti na koji način univerzum svijeta, kao jedno prostorno vrijeme, podržava svaku pojavnu cjelinu, jer sve su to usitnjeni univerzumi. Pri tome nevidljivi vakuum vodika je inteligentno vezivo prirodnim elementima i materijalima.
Čovjek je razvratno mentalno i subjektivno čudovište, isključivo vezan za ovisnost i manipulativnu logiku. Ova priča nije za njega, jer on ne doživljava realnost stvarno, nego umišlja nešto što želi, silom negativne energije što gura iznutra. Mišljenje čovjeka je upala, vatra, temperatura, dehidracija, sumanutost, ludilo, samo je pitanje koliko je to izraženo. Naravno on se maskira, brani, ponaša kulturno, pametno, svjesno, normalno, međutim negativno ne može sakriti.
Od njegove finoće se uplašiš i naježiš, jer znaš što je sve spreman učiniti radi ubrzanja evolucije.
Post je objavljen 01.03.2019. u 20:44 sati.