Oduvijek sam željela imati jednu sobu, samo svoju,
sa ormarom, ogledalom i žaruljom.
Ne bi morala žarulja biti nepoznate tehnologije niti
ispravna, bez ikakvih lumena za rasvjetu kad ja bjesnim.
Sijeva.
Da kadikad skrenem s predodređenog kursa života.
Za svoje nebuloze. Za neke svoje higijenske rituale.
Da kad se skinem samo sve prebacim preko glave, pa gdje
padne, padne, da mogu napucati ormar štiklom,da isprobavam kojekakve
kombinacije prije nego što izađem a nemam šta obući,
da barem nakratko vidim Njega,
-kad više nemam tema za razmišljanje
a mozak me vodi u svoje skrivene skute.
Mozak. Koja je to bitanga. Samozatajan,proračunat i nenadjebiv.
Ne podliježe dresuri.
Ponekad mi se čini kao da nije moj, nego tuđi.
Ruke uvis .... vrišti. Predaj se.
A ja kažem, ne predajem se,radije bih noge uvis.
Ipak ga s vremena na vrijeme uspijem ukrotiti.
I on mene.... Krotimo se međusobno.
Da slušam neki New Wave jer volim i remix , i da me Tiesto umijesi,
a to mojim godinama, kao ne priliči.
Da to napalim do daske da se sve trese.
Pa kad sijeva, neka i grmi.Neka energija pršti.
I da je pod ključem!!
A soba čeka, čeka, čeka svoje ostvarenje.
Čekam i ja.
Kako li ću tek onda biti nabrijana, kao puška?
Post je objavljen 17.03.2019. u 02:40 sati.