Sama sam.
Djevojče spava kod frendice.
Svjesno ne mislim o sveukupnoj situaciji,
samo me rastužuje,
samo me ruši.
Ne razmišljam, ne mislim, ne znam, ne osjećam.
Odabirem i ne baviti se samosažaljenjem.
Nisam navikla biti sama.
Bolje da se počnem navikavati,
jer je to moja em sadašnjost, em budućnost.
Čudno mi je to,
imam neke boljke,
(nisu one sad bitne)
al u dosadašnjem životu,
spomenula bih to samo mužu
ne mami, ne sestri, ne prijateljicama
(osim ako se vremenom ne ispostavi da je bitno)
one male, sitne svakodnevne stvari
koje uglavnom čine život
to kad nemaš s kime dijeliti
kad nemaš kome reći da si gladan ko vuk kad dođeš navečer doma
ili da te bole noge od umora
ili da ti lupa srce dosta često ovih dana
i da se sjećaš zadnjeg sistematskog pregleda pred tri godine
kad je doktor rekao da imaš šum na srcu
al da nije bitno
jer nisi košarkašica,
jako ti je nemilo,
dođe ti jako zaglušujuća tišina u kući.
Ništa se neće promijeniti,
kamo god pogledam,
niti dogoditi,
ako ja to sama ne iniciram, napravim.
Ako me želite kazniti,
ostavite me samu.
Nekoć, moj um je bludio
I bila sam dosta labilna,
i biti samoj bilo je izrazito opasno za mene.
Al sada nakon svega,
više nisam to.
Sad sam najviše - tupa.
Tupa od sveg užasa koji se događao,
koji smo gutali u sebe.
I koji je skončao strašno.
I od ove užasne situacije.
I od stvari koje ti daju krivnju
koje osjećaš, i ne možeš promijeniti, a nisu poželjne
I ne možeš iz svoje kože
I u užasnoj si poziciji da nemaš kuda pobjeći
nego moraš biti hrabra
ne smaknuti pogled
i gledati iznova u svaki dan
iako se on sastoji od svih onih stvari koje NE želiš gledati
a vrlo malo onih koje želiš
a sve skupa nema više neki značaj.
...........................................................
Da samu sebe potapšam po leđima;
danas oko podne sam smogla hrabrost
nakon onog prošlotjednog šizoidnog fijaska
(vidi ono tamo neki post)
ponovo doći na groblje.
Računam da peć radi popodne
jer se kroz jutro i oko podneva vrše sprovodi,
pa valjda nema .......ma dobro,
neću pisati, morbidne stvari su mi na umu.
Pa sam prvo doma posadila u posudu neke lukovice
i odnjela na grob,.
Pa s groba donjela doma posudu što živih, a što posušenih biljčica,
i zamijenila posušene drugim biljem
i opet išla na grob, da s tim poslom danas završim.
U drugoj turi,
Djevojče se priključilo,
radije je išla samnom do groblja autom,
nego tramvajem doma iz škole.
Ona je u potpunom nijekanju situacije, to sam sad ziher.
Na grobu je izvježbavala nekli plesni pokret i korak,
pjevušila,
i općenito ignorirala mjesto bivanja.
Čim sam odložila to cvijeće,
inzistirala je da odmah idemo.
I naravno,
morale smo na kavu,
jer je u grobnoj birtiji
navodno najbolja ledena kava u gradu.
:-O
To je trenutna furka, ledena kava.
A birtiju od milja zovem/o 'Tiha suza',
Iako sam danas pogledala, pa vidim da se birc zove 'Duga'.
Što je bilo dosta neobično,
jer smo na grobovima danas primjetili puno duga,
što smo začuđeno komentirale....
Nismo dokučile, kroz što se to svjetlost lomi
I zašto danas na tako puno mjesta,
A inače - nikada.
(ne moram reći čega su duge simbol, inače)
...................................................
Uglavnom,
danas sam uz to bila dva put na poslu,
i skuhala ručak
i sad me noge bole da je to preužasno,
jer sam se nahodala ko sivonja,
al to nema veze jer je sutra JEDAN NEOBIČAN dan.
I o tom ću sutra,
ili možda kasnije.
Uopće ne znam što da počnem sada.
Tv?
Hranjenje?
Spavanje?
Suđe?
Post je objavljen 27.02.2019. u 22:52 sati.