Zbog nedavnog školskog stresa, direktor razmišlja kako bi bolje bilo da dijete da u privatnu srednju školu.
Tamo bi se iste stvari učile uz ugodniji i pošteniji pristup, smatra, ne bi bilo treniranja strogoće, iskaljivanja i zakidanja.
Prepričam stres i njegovu odluku Super G u stilu ajme kako čovjek oće bacat pare, ima se, može se.
Želim joj reći kako shvaćam da je sve to grozno, ali mislim da ipak treba proći školu nezaštićen oklopom novčanica jer se dijete tako nauči da je svijet nepravedan i nelogičan, ali da ga može preživjeti. Slično onako kako nas stvari koje ne razumijemo isprva sile da koristimo mozak na nove načine.
Uskoro, ipak, tema završi u dugom i detaljnom nabrajanju stresova koje smo prošle u školi zahvaljujući suludom ponašanju profesora prije više desetljeća. Ništa se otada nije promijenilo, zapravo.
Moja vjera u važnost iskustva je ipak nepokolebljiva.
Ja: Plivanjem u suludom školskom sustavu dijete razvije debelu kožu, svijest o sebi i domišljatost, što mu kasnije sve pomaže u životu. Nauči se snaći i na kraju preboli te traume.
Ona: Misliš ovako kao što smo mi to preboljele?
Post je objavljen 27.02.2019. u 11:01 sati.