Kad je prije godinu dana ušao u gradsku knjižnicu bilo ga je jako strah. Išli smo gledati i slušati "pjesmice s pokretom".
Draga teta Dijana je vidjela naš strah u zadnjem redu dvorane i rekla: IZ DALJINE DO BLIZINE. Jedva smo izdržali pola sata.
Jako volim njen pristup. Npr. drugi bi rekli- a u zadnjem je redu, boji se, ili ne znam hoće biti bolje.
Smatram da se roditelju uvijek može i treba pristupiti s razumijevanjem, prihvaćenjem i istaknuti ono dobro. To ne znači da se ne treba reći i ono što nije dobro. Ali u tom slučaju roditelj treba "alat" za rad i eto jednu rečenicu koja ipak daje nadu: IZ DALJINE do BLIZINE.
I tako je prošla godina dana. Odlučili smo se upisati u knjižnicu. Domi je sretno trčao po svim odjelima. Došao do dječjeg, sjeo medju djecu, uzeo knjigu i čitao.
Sjetio se i dvorane gdje su lani pjevali. Samo što su danas tamo bili studenti psihologije i imali radionicu za učenike. Ušao veselo medju njih i viknuo ZABAVA. Čak im je i zapjevao.
Uistinu, IZ DALJINE DO BLIZINE.
Post je objavljen 23.02.2019. u 20:51 sati.