Nisam nešto od domaće muzike. Ponekad onako, malo posramljeno spomenem koliko volim Olivera recimo. Ili nju. Jasnu Zlokić, ženu koja zbilja ima predivan glas i zna pjevati.
Odredila je ona nekako moj životni put i ljubav prema njoj još kad sam s dvije godine pokazivala na njenu sliku u kalendaru i pjevala skitnica. Dijete koje je bilo u stanju otići bilo kuda s bilo kim. Skitnica u duši koja je već tada znala tko je. To je priča koje se ipak ne sjećam, no moji su mi pričali. No, jedno od prvih sjećanja ima veze s hodanjima po bolnicama silnim i crtanjem s kojim sam zbilja enormno rano krenula. I to krivom rukom.
I čitav sam život ostala blizu i daleko. Imam jednu malu knjižicu autorskih ilustracija koja je bila izdana (u vjerojatno smiješno maloj nakladi). Dio ih je dobar, dio bih rekla da nije. Crtanje sam uvijek zapostavljala radi zanimljivijih aktivnosti kroz neka razdoblja, fotografije, nakita, dizajna...struke i oko nje.
Pa opet, to moje crtanje je ostalo nešto što...traži povratak i sa sobom donese sve one neke nesigurnosti i sva ne imanja vremena...sve izgovore koje odrasli mogu smisliti.
Poslom sam još uvijek toliko blizu.
I kako sad Jasna i crtanje dolaze u vezu. Ova linkana pjesma. Ne jednom sam je čula prošle godine, svidjela mi se. I toliko jasne slike oslikava, one nadrealne, one fantastične ilustracije.
Ono što bi voljela raditi a ne usudim se. A to je tek jedan od barem tri puta koji bi me jednako oduševili na neko vrijeme.
Mogu li kao leptir okrznuti lagano i nečujno sve te puteve? Mogu li pokušati biti dijete koje se ne boji nikoga i ničega? Dijete koje se želi i zna i može izraziti na onaj najljepši način koji može smisliti? Koga li tražim dozvolu?
Sami sebi tako čvrsto stajemo na put. Ni život ni okolnosti ni sve tuge ovoga svijeta nisu u tome ustrajniji i teži za poraziti.
Post je objavljen 23.02.2019. u 17:03 sati.