Nedavno sam pročitao, zabilježeno je da je Gurđijev 1916. rekao nešto otprilike ovakvo: Ljudi postaju dobrovoljni robovi. Lanci više nisu potrebni. Oni počinju voljeti svoje ropstvo. A to je najstrašnija stvar koja se čovjeku može dogoditi.
Kakva je situacija po ovom pitanju sto godina kasnije?
U osnovi gotovo identična, ali izvana kozmetički dotjeranija. U smislu, ropstvo je sada ušminkanije, ispeglanije, sofisticiranije itd. Ropstvo je danas, često, ropstvo s osmijehom. Silna trulež koja nepobitno postoji iznutra, pokušava kroz lažni osmijeh, kroz uljepšavanje fasade poslati poruku kako je ropstvo normalno, prirodno i neminovno i da ga se samo treba znati zavoljeti. Današnji rob, kao što G. kaže, samostalno i rado ide prema svojoj svakodnevnoj tamnici, ne treba ga tjerati, ni gurati, on dolazi sam i dapače, želi sebe prikazati kao poželjnog roba (kroz životopise i sl.), koji je bolji od drugih robova.
Ropstvo je postalo na takav način zapakirano da ga se i ne gleda kao ropstvo. Stvar je otišla toliko daleko. S obzirom na tu činjenicu, na svojevrsni patološki odnos današnjeg čovjeka prema ropstvu, koje on i ne gleda kao ropstvo, ali ako malo više počne slušati svoj unutarnji glas, taj glas će mu reći puno toga..., s obzirom na taj patološki odnos, možemo sa sigurnošću ustvrditi da je oslobođenje moguće samo za pojedince koji se tome cilju potpuno posvete, dok za sve ljude ono nije ni pod razno moguće.
Post je objavljen 21.02.2019. u 14:27 sati.