Pregled posta

101. PAŽANIN - 30.ANTE FESTINI – MADONA (Pag; 1897. – Lepoglava; 1931.)

Ante Festini rođen je 1897. godine od majke Marice rođene Rumora i oca Fabijana, porodičnim nadimkom zvani Madona. Obitelj se bavila stočarstvom, a osim nešto ovaca posjedovali su i dvije krave i nešto malo obradive zemlje. Mnogobrojna obitelj u kojoj je pored Ante bilo još četvero djece, nije bilo nimalo lako prehranjivati. Ante je razumio da će u takvim uvjetima biti teško živjeti i razmišljao je sve više kako napustiti rodni otok.
Kao mladića nije ga zaobišla vojna dužnost. Vojno sposoban završio je na talijanskom frontu 1915. godine nakon što je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj. Zarobljen je od Talijana i u zarobljeništvu ostao do 1919. godine, kada je pušten na slobodu.

Put ga je odveo u ravnu Slavoniju, gdje se nadao boljem životu. Iz tog perioda njegova života ništa nije zabilježeno. Može se predpostaviti da je tada započelo političko djelovanje Ante Festinija. Prve radničke organizacije nastajale su zavisno od razvitka kapitalističke privrede i nastanka klase najamnih radnika. Ante Festini se odmah htio suprostaviti kapitalizmu njegovoj gramzivosti i egoizmu. Sloboda, čovjekova dobrota, jednakost i socijalna pravda je ono što ga je vodilo ka tom putu. Družeći se sa radnicima stupio je u vezu sa radničkim pokretom.
Istraživati aktivnosti jedne ilegalne partije kao što je bila KPJ, je vrlo složen proces poglavito u ovim današnjim vremenima kada je veliki dio građe još uvijek nedostupan. Još je teže istraživati biografije pojedinih sudionika komunističkog pokreta, poglavito onih koji su za sobom ostavili vrlo malo tragova, bilo u pisanom, slikovnom ili u obliku prenošenja iskaza drugih osoba koji su bili aktivni učesnici tih događaja.
Na osnovu pisanih svjedočanstva Fabijana Festinija, brata pokojnog Ante, zatim Đure Pucara-Starog i nekih bilježaka iz kaznione u Lepoglavi, složiti ću mozaik ove priče o Anti Festiniju.

Vlada je 1919. godine suočena s jačanjem klasnog radničkog pokreta, osobito stvaranje revolucionarne radničke partije, jačala pritisak na revolucionarni radnički pokret i zabranila zborove i manifestacije na otvorenom, te raspustila mnoge radničke organizacije. Aktivnosti Ante Festinija su bile poznate i kao takvog sele ga u Beograd.
Brat Fabijan svjedoči, citiram: "Moj brat Ante dospio je u Beograd u Karađorđevoj ulici br. 24 i tamo se nastanio i združio sa drugaricom koja mu je poslije bila žena, navodno rođena Dubrovčanka. Ante je u Beogradu zaposlen kod svog šogora keramičara, tamo je izučio zanat "keramiku" pločica za špahere i kamine."

O njegovom ilegalnom djelovanju u Beogradu, brat Fabijan dalje svjedoči, citiram: "Primljen sam u službi Financijske kontrole u Splitu 1926. godine pa sve do otpuštanja iz službe 1931. godine. Iako sam tada imao preglednički ispit za financijskog kontrolora starješinu, tada sam bio u službi u Pančevu (Banat), tada sam sa njime aktivno radio u Beogradu, sve brošure i letke koje sam kod sebe imao, kao i Krležine knjige sam odmah spalio čim je on bio osuđen, da mi nebi žandari kao i detektivi što pronašli, pošto sam im bio sumljiv." Ova svjedočanstva Fabijana Festinija iz 1979. godine nalaze se u pisanom obliku, kopiju svjedočanstva imam u svom posjedu.

U uvjetima revolucionarnih previranja koja su potresla Kraljevinu SHS-a izražavao se u potpunom ujedinjavanju jugoslavenskog radničkog pokreta na platformi revolucionarne klasne borbe. Jedna je istina da nakon uvođenja šestojanuarske diktature, kaznionice stare Jugoslavije napunile su se komunistima. Jedna od njih čekala je i Antu Festinija u kojoj je okončao svoj život.
Uznik Moša Pijade često u svojim pisanim svjedočanstvima spominje Antu Festija i opisuje njegovu smrt u Lepoglavskoj kaznioni.

Nakon svih svjedočenja može se zaključiti da su se Moša Pijade i Ante Festini družili u Beogradu prije njihovog hapšenja, tim više što je KPJ-u dala zadatk Moši da u Beogradu organizira ilegalnu štampariju. Štampali su letke i list "Komunist". Štamparija je otkrivana, Moša Pijade je uhapšen i osuđen na dvadeset godina robije, nešto kasnije umanjena na 12. godina.
Ovo se poklapa sa svjedočnejm brata Fabijana Festinija.
Kada se Ante Festini pridružio drugovima u kaznioni nije bio nepoznat, najmanje ne Moši Pijadi. Kako je broj zatvorenika porastao inicijativom Moše Pijade kaznionica je pretvorena u komunistički univerzitet. Od velikog značaja je prijevod Marksovog "Kapitala" kojeg su pored Moše Pijade odradili i Rodoljub Čolaković, Ante Festini i ostali što dokazuje fotografija.

Te 1930. godine uznicima se u Lepoglavskoj kaznioni pridružio i Josip Broz. Moša je pored tih aktivnosti organizirao mnoge akcije političkih osuđenika protiv zatvorskog režima: demonstracijama i poznatim "Štrajkom glađu". Rezultati štrajka glađu stvorili su povoljne mogućnosti da se ideja o školovanju komunista na robiji provede u djelo.

Nisu svi uznici izdržali torture koje su vlasti u kaznioni provodili nad njima. Tako je svoj život skončao i Ante Festini.
Novi List je 13. travnja 1979. godine prigodom smrti Đure Pucara –Starog donio njegovo široko svjedočanstvo iz Lepoglavske kaznione, u kojemu je vjerno opisao kako je preminuo Ante Festini.

Citiram dio svjedočanstva: "Najprije sam "smješten" u Sremsku Mitrovicu: tamo su me osudili na još dvije godine robije. Već u tamnici i ponovno osuđen na tamnicu. Poslije me, 1931. prebace u Lepoglavu. Tamo sam prvi put sreo TITA, MOŠU....još dvadesetak drugova. Jest, zatvor je, ali bili smo skupa i nije bilo teško Narediše jednog jutra da se svi komunisti prebace samice: oduzeli su nam eto i taj djelić sreće da se viđamo, popričamo. Tita sa grupom drugova prebacili su u mariborsku kaznionu. Što da se radi? U samici je neizdrživo. Dogovorimo se, šifriranim kucanjem u zidove ćelije, da stupimo u štrajk glađu, Upravnik SPASOJEVIĆ poziva Mošu na raport i prijeti, prijeti – pa on, sem prijetnje ništa drugo nije ni znao.
Ne odustajemo: dan, dva, pet, sedam...Tuberkulozni drugovi jedva dišu, izbacuju krv. MILUTINOVIĆ, MIJALJKOVIĆ, FESTINI ne mogu da se dignu sa betona ćelije. Festini je bio Dalmatinac umire, u samici, sam. A upravnik Spasojević i tamnički liječnikom dr. ŠANTAL, samo se smiju i kao da kažu: pa mi i želimo da svi završite kao Festini. Četrnaestog dana štrajka, u grlo nam silom počeše da guraju sol. Mi kao avet, sam kost i koža, crijeva prazna, a sol ih razdire. Moša je, na vrijeme shvatio "igru" i savjetovao da prekinemo. Kazao je : "Diktatori su riješili da nas likvidiraju ne samo moralno nego i fizički".
Brat Fabijan Festini za ovo svjedoči, citiram: "Osuđen na deset godina strogog zatvora u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, tako da je u Sremskoj Mitrovici i umro od otrovnog kristira koji je bio u vezi sa štrajkom gladi, zajedno sa predsjednikom FRJ drugom Titom, M.Pijadom, Čolakovićem, Đ. Pucarom, Rankovićem, Jovanovićem i drugima."
Na osnovu svjedočenja Đure Pucara možemo sada potvrditi da je Ante Festini okončao svoj život u lepoglavskoj kaznioni 1931. godine.
Ante Zemljar paški književnik u svom romanu "Mozaik" je na svoj osebujan način opisao smrt Ante Festinija:

"Da su ga ubili. Da su ga strilali. Tako, tako, Mare moja, pripovidaju da je tako. Da je napa žandare. Da su ga kundacima. Ovako. Ovako. Ajme, ubili su ga. U lebra. U bubrizi. Da su ga strilali.
Ni vlastita majka, sirota, nije znala od čega je poginuo. Što je to, zbog čega to, dijete, kad pođe u svijet, niti se više javlja, niti se bilo od kuda dobiva dobar glas? A kad se i dobije glas, to je osmrtnica, kraća od telegrama?
A njen sin, dospio je biti član čuvenog Mjesnog komiteta Partije komunista za Beograd dvadeset i osme, ilegalnog, zna se, pa ponavljam: dvadeset i osme! U to kundačlijsko doba reći u uzama i na sudu, i u Mitrovici i u Lepoglavi, reći da potkopavaš vlast da bi uspostavio vlast radnika!
Dvadesetog veljače tusuću devet stotina tridesete sud za zaštitu države u Beogradu i njegov sudac pitali su optuženog, da li je bio član Komunističke partije.
A optuženi je odgovorio: "Da, bio sam i član Mjesnog komiteta Partije u vrijeme kad je proglašena diktatura."
Zato je sudac pošao dalje: " ...Jeste li praktično učestvovali u borbi za nasilno obaranje legalnog državnog poretka?"
A optuženi je, visokim glasom, koga evo i mi čujemo, protumačio: "Te dvije stvari su nerazdvojne. Za ideju se ne može boriti samo riječima nego i djelom."
Sudac, da bi kralju mogao što vjernije pomoći u ništenju te komunističke hidre, htio je da odgovor suđenoga bude što optužujući protiv njega samoga. Zato je pravničkim mirom, akademski obrazovanom rečenicom, upitao mladog pećara: "U kom ste cilju izvršili djela za koja vas tereti optužnica?"
A optuženi pećar riješio se, da svojoj klasi ostavi formuliranu poruku, pa je sastavio odgovor predstojan svih programa proleterskih juriša na bastiljone vijeka:
"U cilju da se radnička klasa domogne političke vlasti u zemlji kako bi se u društvenom uređenju mogla sprovesti komunistička načela."
Sud je zasjedao osam dana. Optuženi je osuđen na deset godina robije, jer je bio to što je bio. I još više, kao pride, dodalo mu se, što nije poštivao gospodina suca, gospodski sud ni gospodski zakon, ni on , ni njegovi drugari, koji"...nisu pokazali ni najmanje kajanje" nego su "...pokušali da u samoj sudnici propagiraju ideje komunizma; osim toga vrijeđali su sud i ostale ravne institucije u državi...", ostali i on.
Ušao je u svojih deset godina puta kuda su ga opskrbili kralj i suci za zaštitu države. Odavle, s ovih slanih dana – pred zidine koje štite državu! Odmah zatim među njih, visoke, u sjeni njih, da bi se ukradenim pogledom u zrak opazilo pticu kako je preletila taj rupčić neba. Poslije toga kovalo se na Marxu i dizalo pesnicu klićući da je Lenjin živio, da je živ i da će ostati. Skrito. Ljuto.
I umio je takav, trpkih usana i tvrde vjere umrijeti od nasilne smrti kada su osione žandarčine htjele slomiti njihov štrajk u uzama Lepoglave i kada su mu sipajući silom slane klistire perforirali debelo crijevo.
Imamo li dovoljno lovora? Škrti smo. Do danas nitko njemu, a ma nikada do danas nije progovorio ovom narodu niti jedincatu riječ slave.
Zato ne znam, od straha ne znam, koliki bih ti vijenac dugovao i na čiji bih ga križ zakačio osim na križ tvoje majke koja je jedina nosila križ tvog života nestalog u ilovači daleke Panonije."
Nakon prvog posjeta Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića Pagu 1960., iz osiguranja su tražili da li je netko od obitelji Festini živ i tom prigodom je Ivan Festini najmlađi brat (op.a. i moj dida) nazočio svečanom ručku što potvrđuje i fotografija u ugodnom ćaskanju sa Aleksandrom Rankovićem.

Nakon tog događaja ulica u kojoj se nalazi rodna kuća Ante Festinija dobila je ime po tom značajnom Pažaninu.

Novoj tvornica soli u Pagu dodjeljeno je ime Ante Festinija. Svi prouzvodi solane bili su obilježeni njegovim imenom.

Demokratske promjene u Hrvatskoj početkom devedesetih godina su izbrisale dio te povjesti. Niti se više ulica naziva njegovim imenom, a još manje tvornica soli. Likom i djelom Ante Festinija trebali bi se baviti povjesničari i donijeti sud o njegovom djelovanju.

Više puta se u medijima spominjalo da su Antu Festinija likvidirali Ustaše, što definitivno nije istina.

Prilikom svojeg prvog posjeta Pagu i rodnoj kući Ante Festinija, njegova supruga Anka iz Dubrovnika, donjela je i neke fotografije od kojih se jedna nalazi u mojem posjedu i od koje se kasnije izradila fotografija koja se koristila za razne medije i potrebe solane. Na poleđini fotografije stoji godina 1930. i potpis Ante Festinija.

Fotografija iz Lepoglavske kaznione posuđena je Novom Listu kada se pisao feljton o osnivanju KPJ-u, koja nikada više nije vraćena obitelji. Štoviše, na moje potraživanje su mi tvrdila da ta fotografija nije nikada ni posuđena.
Fotografija je redakciji prosljeđena preko obiteljskog kuma Karla Olića koji je bio djelatnik Novog Lista.
Pag ne smije zaboraviti niti negirati svoje ljude koji su u određenim povijesnim vremenima dali svoj doprinos tim vremenima pa ma kakvi god oni bili.



Post je objavljen 20.02.2019. u 20:26 sati.