(Nisam siguran jel' me više rastužuju ili ljute)
Na hrvatska javnoj sceni postoji jedan broj zaista respektabilnih političkih i gospodarskih analitičara i komentatora, čije analize i komentare je užitak čitati ili slušati. Svi oni u svojim analizama polaze od utemeljenih postavki lišenih ideoloških i navijačkih strasti.
Ali istodobno hrvatska javna, zašto ne reći i znanstvena, scena naprosto vrvi (pre)velikim brojem političkih i gospodarskih analitičara i komentatora koje možemo opisati kao „navijače“, neke od njih počesto ne zanimaju ni činjenice, ni povijesna i politička podloga, oni sami ili tek samo radi sebe ili za račun drugih naprosto „tepu svoje“, pišu, objavljuju znanstvene radove, pa i knjige izdaju …
Što mislite čime, jer tu očito mozgu mjesta nema, raspolaže „ugledni“ komentator kad napiše „da nije bilo SAD, ne bi bilo ni Hrvatske“?
A čovjek sa znanstvenim pedigreom je komentator najposjećenijeg hrvatskog portala.
Takva tvrdnja autora upućuje nas tek na njegovu potpunu ignoranciju, zato što je od dana 07. 06. 879. kad je papa Ivan VIII svojom bulom priznao knezu Branimiru naslov vladara Hrvatske, što je ravno današnjem međunarodnom priznanju neke države, jer se u ono vrijeme dobro znalo tko priznaje države i vladare, pa do Kolumbovog otkrića Amerike prošlo 614 godina, a onda još 284 godine do osnutka države SAD.
A za sve to vrijeme je Hrvatska bila država, bila je to i poslije 1102. i 1526. čak i kao „Reliquae reliquiarum“, osnovne atribute državnosti nije imala jedino u periodu od 1918. do 09. 04. 1944. kad je odlukama ZAVNOH-a, koje je kasnije potvrdio AVNOJ, uspostavljena FDH, kasnije preimenovana u NRH/SRH, definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta.
Tražio sam, ali nigdje ne naiđoh ni na kakvu, a kamo li ključnu ulogu SAD u tom procesu.
E ali u procesu rušenja jugoslavenske federacije, a time i Hrvatske kao njene federalne jedinice, ima i previše dokaza, pa ako se radi samo o tome da bez SAD Hrvatske „kao muljevitog dna Evrope“ ne bi bilo, onda se ja slažem s vrlim komentatorom. Ali nekako imam dojam da na tu ključnu ulogu SAD vrli komentator nije mislio.
Jedan drugi autor, opet, u izjavi kardinala Bozanića izrečenoj povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, vidi „potpuni zaokret Bozanićeve politike“, a to znači politike Stepinčeve crkve.
On zna i da će Bozanić ove godini pohoditi Jasenovac, pače i što će tamo reći i da će to što će tamo reći, između ostalog, u potpunosti odudarati od onoga što i kako crkveni velikodostojnici temperaju na temu tzv. NDH.
Veliki i umni komentator ne zna da bi potpuni zaokret u crkvenoj politici značio da će se konačno, po uzoru na njemačke biskupe, koji su to učinili odmah po završetku 2. Svjetskog rata, svjesni da su duboko „zabrazdili“ uz nacizam, HBK urbi et orbi ispričati za sva svoja činjenja i nečinjenja u vrijeme 2. Svjetskog rata, za svoje neprilično govorenje i svoju šutnju onda kad se šutjeti nije smjelo, riječju za svoju najpriležniju suradnju s monstruoznim ustaškim režimom.
On ne zna da bi to značilo i prestanak širenja svih laži o trovanju Stepinca i njegovom mučeništvu, pardon „mučeništvu“, kao i prestanak svih onih silnih laži koje je dosad izrekao i napisao dr. Stjepan Razum na račun „rada logora Jasenovac poslije 1945.“
A bogami pametno bi bilo i prestati čekićati o Stepinčevoj svetosti, ispričati se svim žrtvama ustaškog režima, ali i za skrivanja svirepih ustaških zločinaca i njihovo spašavanje tzv. „štakorskim kanalima“. To su valjda radili neki drugi klerici, a ne oni iz redova klera Stepinčeve crkve!? Pa neka onda pročitaju sjećanja klerika Krunoslava Draganovića, on ih je organizirao, a potom i SDS bivše države upoznao s ulogom Crkve i svim detaljima te operacije.
I na kraju proglasiti tzv. NDH onim što je u stvari bila, kvislinškom tvorevinom i fašističkim zločinom, a ne Katoličkom državom Hrvatskom, kako joj je tepao Stepinac, a i danas se slijedeći Stepinca iz crkvenih redova sve agresivnije nasrće na sekularizam i o RH sve češće govori kao o katoličkoj državi.
Svi smo svjesni da se ništa od navedenog dogoditi neće, pa pitam vrlog komentatora u čemu se onda ogleda tobožnji Bozanićev „potpuni politički zaokret“?
Što misliti o političkom analitičaru iz redova redovnih sveučilišnih profesora Zagrebačkog sveučilišta, koji se čudom čudi negodovanju Austrijanaca radi „najvećeg neonacističkog mitinga u Evropi“, svakogodišnje „komemoracije“ na Blajburškom polju, kojima je pokrovitelj Hrvatski sabor a glavni organizator Stepinčeva crkva?
Vrli znanstvenik čak misli da bi tamo trebalo dopustiti i ustaške uniforme i insignije, jer tamo se okupljaju ustaše i „komemoriraju svojima“.
Valjda ga Austrijanci nisu čuli pa zabranjuju i ZDS i simbole koji podsjećaju na ustaški režim.
A onda opet, hoćemo li se čudom čuditi što u Zagrebu još nema ulice s imenom Ante Paradžika? Hm, pa nema ni one s imenom puno poznatijeg Mile Budaka npr.
Pisati o fenomenu otoka Goli, kao mjestu internacije onih, mahom komunista, iz redova državnih i partijskih struktura, vojske, represivnog aparata, obrazovnog sustava … koji su pristali uz Rezoluciju IB, na način kao da se neka skupina, sadista, pripadnika represivnog aparata sjetila pa na otok Goli dovela veći broj potpuno nevinih ljudi, kako bi se nad njima mogla nekažnjeno iživljavati na najgori mogući način, je bolesno i sasvim sigurno ne pridonosi rasvjetljavanju tadašnjih odnosa između SSSR-a i FNRJ, ali i Tita i Staljina osobno.
Takav nepovijesni i neznanstveni pristup tumačenja prošlosti je pogrešan, neovisno o činjenici da je među internircima bilo i potpuno nevinih ljudi, da je bilo represije, pa i one najgrublje, jer to sasvim sigurno nije suština fenomena „Golog otoka“.
Neću dalje, mislim da sam dovoljno oslikao ono što sam htio reći, naime da je na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni prevelik utjecaj ovih „uglednih“ i da je radi uglavnom radi tog utjecaja hrvatsko društvo bolesno.
Post je objavljen 17.02.2019. u 08:44 sati.