Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/susunjara

Marketing

Škola ljubavi, mira i tolerancije!!!

Škola straha!-koji senzacionalistički naslov jutros osvanuo u dnevnim novinama. Rekla bi ; čista glupost jer opet su me obuzele uspomene. Ta divna sjećanja na četverogodišnje školovanje u toj za mene školi mira i ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Smijeh, smijeh, smijeh i samo smijeh obilježio je moje srednjoškolsko obrazovanje. Sada zasigurno mogu reći da sam tada bila neizmjerno i bezuslovno sretna. Koja ironija, bile su to ratne godine, a ja sretna! Sjećam se, upisali su me u tu školu ne baš mojim izborom nego prema savjetu stručnjaka profesionalne orijentacije. Nisam se baš bunila jer upis u školu značio mi je povratak iz bolnice u drugom gradu u Moj grad. Kad mi ne daju da upišem Gimnaziju, onda mi je svejedno.
Tad nismo imali auto i do škole sam morala autobusom. Točnije, morale smo; mama i ja! U mamu sam imala bezgranično povjerenje pa mi nije bilo ništa teško i nije bilo straha od prelaska ceste kao što ga sad imam. Mama je rekla MOŽEŠ i gle, ja sam stvarno mogla. I tako pune četiri godine: mamu za ruku i u školu. Nije tad bilo ni osobnih asistenata (ne bi ih ja danas odobravala većini dice koji ih imaju jer kratko i jasno; od dice prave totalne debile i nesposobnjakoviće) niti sam imala omogućen prijevoz kao danas niti ikakve druge privilegije. Prvu godinu bi me mama dovela do razreda i do kraja nastave čekala me ispred razreda na hodniku škole. Tako je upoznala sve profesore, čistaćice, pedagogice i svu dicu ne samo iz mog kolektiva nego i generaciju ispred, a i iza mene kad sam već bila u višim razredima. Kad je mama vidjela da sam se dobro uklopila u razred i da nema nekih većih problema oko npr. Odlazaka na wc, mama bi me dovela u školu, a ona bi se vratila kući i nakon sedam školskih sati bi došla po mene. Ne znam kakav je to školski program bio da sam sve četiri godine imala po sedam sati svaki dan, a prvu godinu u školu smo išli i subotom. Dakle, mama je četiri puta dnevno koristila autobus i nije joj bilo teško, iako je i ona imala velikih problema s venama i otvorenim ranama. U razredu je bilo dice čiji su roditelji ubijeni u ratu, bilo je svega, ali nitko nikad nije spominjao ni ustaše ni četnike. A kad bolje razmislim, slobodno su mogli-imali su pravo na to. Svi profesori su bili divni i baš sam ih voljela i cijenila. Baš sam ih poštivala. Ne, ne! Nisu oni meni puštali i popuštali u ispitivanjima i školskom gradivu nego su jednostavno imali razumijevanja. Imala sam najbolju razrednicu koja nam je svima bila kao majka. Stalno nas je izvlačila iz svakakvih gluposti i dječjih nepodopština, ali stvarno dječjih....I dan danas kad ju sretnem na ulici čvrsto ju zagrlim. A već tad je u mojoj školi bio profesor Ovaj o kojom danas pišu novine. Doduše, tad nije bio ravnatelj nego samo profesor. Nije meni predavao, ali često je znao s mamom pričati, sjećam se. Dobar čovjek, svi kažu, a odjednom se našao u problemima. Politika šporka pretpostavljam. Odjednom nekom ne paše.Kome?! Neću uopće nagađati, gadi mi se politika (iako se bez nje ne može). Ali sad odjednom, traže smjenu ravnatelja! Neka onda promijene sve ravnatelje svih škola u Hrvatskoj jer po školama se stvarno događa svašta. I opomenuli dvoje profesora. I to baš profu iz Vjeronauka. Ljudi moji, taj čovik je legenda! A nekome ne paše ni vjeronauk u školama?!
Dogode se stvarno svakakve DJEČJE gluposti. Za to postoje pedagozi i psiholozi, a ne Ministri i politika. Ne branim Ravnatelja ( branim Ćozu ;-)), ali politika NEEEEće u moju butigu! Marš van!



Post je objavljen 13.02.2019. u 08:29 sati.