Marketing
Dnevnik zahvalnosti 223/365
PMS je prošao, a ja sam jos uvijek u k***u. Premlada sam za menopauzu. Dakle, ne mogu okriviti hormone...problem je u meni.
Teško razdoblje je iza mene i sad bih trebala jednostavno uživati i biti sretna. A ja stalno vrtim filmove i mozak radi 100 na sat...kao da tražim razlog da budem nesretna...
Prije 2 godine bila sam sretna i zadovoljna sa svojim životom. Ne zato što je bio savršen nego zato što sam naučila prihvaćati život i sve njegove dobre i loše strane s osmijehom na licu. U tom jednom stanju zadovoljstva upoznala sam svog dragog.
Život je postao još divniji. Zaljubila sam se preko ušiju. Činjenica da sam upoznala nekoga tko mi toliko paše činila mi se nestvarna. A onda, malo po malo, u mene se uvukao strah... da ću ga izgubiti.
Teško mi je bilo vratiti onaj osjećaj prije njega: "što bude, bit će".
Jednostavno mi je postalo previše stalo.
Krajem ove godine moji su se strahovi ostvarili...skoro.
I SKORO smo izgubili jedan drugoga.
Ali nismo, preživjeli smo.
Jednom mi je rekao da je dobio jackpot... kad je upoznao mene. On se možda tih riječi više ni ne sjeća, ali meni su se urezale duboko u dušu.
Osjećaji oko te izjave i danas mi izazivaju dvojake osjećaje. Naravno, sreću... jer sam mu očito važna, ali i 100 upitnika iznad glave...tko ja? Po čemu sam mu ja posebna?.... ovako obična i prosječna... samo zato jer sam njegova? Možda bi mu i svaka druga na mom mjestu bila jednako važna...
Pašemo si jako...no, je li to ljubav?
I zašto me muče ovakva pitanja?... Mislila sam jedno vrijeme da je to zato jer mi ne govori da me voli.
Ali nije u tome stvar. Voljela bih to ponekad čuti, ali nisu te riječi toliko važne ni presudne.
Problem je u meni. Ne osjećam se dostojnom nečije ljubavi.
Da... napisala sam to... i tako se uglavnom i osjećam. Razum mi govori da pišem glupost... svi zaslužuju ljubav pa i ja.
Ali moje unutarnje turbo nesigurno JA... nikako da povjeruje u to.
Hmm.... čemu/komu u ovom postu izražavam zahvalnost?
Sebi, svojoj gluposti, svojoj iskrenosti, otvorenosti, hrabrosti...
ma nemam ja zapravo loše mišljenje o sebi... ponekad mi se čini da mi je ego velik do neba i nazad..., a onda opet ponekad poput male djevojčice...skupim se ... i osjećam se malom, sitnom, nebitnom...
Post je objavljen 12.02.2019. u 09:55 sati.