Zaista ne pamtim kad sam zadnji put nosila suknju. Njišu se u mom ormaru stisnute u kutu, vjerojatno ću ih samo izvuć da ih provjetrim. Moje noge više neznaju hodati u suknji. Tj.hod mi je postao trapav i grabljiv bez gracioznosti i finoće. Hodam da stignem, hodam da ubrzam svoj rekord do posla kad krenem zadnji čas. I to izgleda ovako: glavu skupim u vratu i malo se nagnem naprijed, torbu stavim popreko, ruke u džepove i startam, uhvatim ritam i marširam dvije trećine puta istim tempom a zadnju trećinu ubrzam. Na poslu se ispravim koliko mogu i nastavim hodati malo lakšim tempom.
Hlače to podnose. Suknja nije prikladna za moj posao, no zanemarila sam ju potpuno kao odjevni predmet. Muškarci uvijek maštaju o ženama u pripijenim suknjama, samostojećim čarapama i visokim petama. Divno im je vidjeti tu čaroliju kad se utegnuto tijelo ocrtava u suknji. Ali samo dobro tijelo i dobar kroj izgledaju lijepo, suknje ne trpe osrednjost.
Post je objavljen 10.02.2019. u 23:26 sati.