Prodala nam se Osječka tvornica koža nakon 47 pokušaja, skoro dva desetljeća od njezinog stečaja. Od tamo je krenulo moje radno iskustvo. Divno su me primili i naučili raditi. Nakon par mjeseci, vlast se promijenila i sve je otišlo nepovratno. Otišli smo pod stečaj, nas 500. Na posao smo išli s putnim troškovima bez plaća. Naša potraživanja iznose 4,3 milijuna kuna, po djelatniku od 20 do 60 tisuća kn. Neki od njih su nas napustili i neće dočekati dan isplate.
Sve ove godine čekamo svoje neisplaćene plaće. Nijedan političar niti vladajuća stranka se nisu zapitali što s nama jer su znali da smo nemoguća misija.
Moj radni vijek se nastavio. Radila sam sve i svašta, od restorana do umjetničke galerije, neovisno o školovanju. U dosta slučajeva sam bila budala jer sam radila bez odgovarajuće naknade i puno puta prešutjela loše ponašanje šefa i poslodavaca. No, s vremenom čovjek sazrijeva i uči na svojim greškama.
Nakon svih ovih radnih godina mogu reći da se stanje popravlja. Poslodavci su došli do one točke kad se prema zaposleniku treba ponašati profesionalno.
Nove generacije podvlače crte i ne daju da se prema njima ponašaju kako ne treba. Bravo za njih. Volim mlade ljude, pune entuzijazma i elana za posao. Zaista, sam ih dosta upoznala i surađivala s njima. Neke od njih nazivam prijateljima.
Nije više vrijeme kad će susjeda Kata reći: " šuti, sinko i radi".
Post je objavljen 10.02.2019. u 16:14 sati.