Napisala sam svoj prvi znanstveni rad o roditeljima Palčića i njihovom psihološkom funkcioniranju.
Dok čekam stručne recenzije osjetila sam potrebu napisati i meni ovaj draži dio o istoj temi, onaj dio koji mi je živ i sadržajan.
Dobiveni podaci idu u smjeru onog što sam i očekivala, a to je da majke prijevremeno rođene djece doživljavaju više razine stresa, anksioznosti i stresa od "ostalih" majki. Također, pokazalo se da je podrška obitelji i prijatelja jako bitna, odnosno majke koje imaju podršku obitelji i prijatelja manje su depresivne, anksiozne i doživljavaju manje stresa.
Nažalost, sigurna sam da je većina nas osjetila da podrška može biti i negativna: i to kada naši bližnji "koče" naše izražavanje emocija, kada se povlače, te kada nam govore da prestanemo misliti na naš prijevremeni porod. Takva socijalna podrška ne pomaže nam u prevladavanju teškoća povezanih s traumom.
Da li je prijevremeni porod trauma?
Je, prijevremeni porod ima karakteristike traume budući da je riječ o događaju koji ugrožava majku i zdravlje djeteta. Nažalost, simptomi traume mogu trajati i nekoliko godina nakon poroda (to sve moje mamice hrabrice znaju).
Čitajući iskustva majki u različitim grupama potpore zadnjih nekoliko godina, pa čitajući i čak moja iskustva na ovom blogu, vidim da svi mi pišemo isto: ponovno proživljavamo porod, izbjegavamo podsjetnike na porod, ne spavamo, razdražljive smo i niža nam je tolerancija na frustraciju. Sve su to simptomi PTSP-a (postraumatski stresni poremećaj) - a mi ih svi nekako uzimamo "zdravo za gotovo" i guramo kako god znamo i umijemo kroz različite sustave podrške. Sve smo usmjerene na našu djecu, želju i cilj da nam budu dobro i ne uspijemo nikad tu traumu proraditi.
No, jeli sve tako sivo?
Nije, unatoč svemu tome, mame Palčića kažu da prijevremeni porod može dovesti i do pozitivnih promjena u osobnoj snazi, socijalnim odnosima i nekoj našoj životnoj filozofiji. Zašto je to tako?
Roditelji su nakon poroda zapravo izloženi velikom stresu i da bi opstali, "prisiljeni" su iznova sagledati cijelo iskustvo i pronaći "neke koristi". I doista, čitajući opet sva ta iskustva majki u grupama potpore, i opet moja iskustva, vidim kako je zajedno s tom traumom došlo i do post-traumatskog rasta. Mame, pa i ja sve više pišemo kako nas je naše iskustvo ojačalo, kako lakše podnosimo nove teškoće, kako smo zapravo bogate što smo imali priliku spoznati prave životne vrijednosti i borbe, što smo imale priliku upoznati sve te divne ljude koji hrabro koračaju s nama.
Da li onda post- traumatski rast ujedno znači i kraj simptomima traume? Ne trebam pisati znanstveni rad da bih odgovorila na to pitanje. Slike poroda i slike borbe još uvijek su tako žive. I u snu i u javi. Rast zapravo znači da usvajamo traumu u jednom novom obliku koji nam pomaže da lakše koračamo sa svim preprekama s kojima se susrećemo.
I tek sad, postalo mi je jasno zašto je jedna mala skupina roditelja na čelu s tetom Željkom Vučko, prije devet godina, krenula u veliki projekt zvan "Palčići". Jer se jedno jutro jedna mama probudila i našla smisao u svojoj traumi: želju da ta mala čudnovata bića više ne pate, želju da se majke prijevremeno rođene djece više nikad ne osjete same u svojoj traumi. Hvala joj na tome. Uspjela je.
Nije sve, nije sve tako sivo.
Post je objavljen 08.02.2019. u 21:19 sati.