I kad me
Ulovljenu u mrežu
Dok se u njoj koprcam
Kao golema riba
Izvuku iz vode
.. za mnom će se cijediti snovi
Klara će se uvjeriti svaki put, iznova - nikad zraka svjetla neće pasti na njene prste onda kad im ne ide onako kako bi željeli svirati niti će im bljedilo krasiti srebro mjeseca s kojeg se osipa sretni sjaj njenih očiju zagledanih u njega. Nikad, jagodica prsta što će nježno taknuti joj usne - i ona će šutjeti što i nije htjela reći. Nikad, to jedinstveno značenje s kojim će se u neku neprigrljenu večer, uvijek u sumnji nad svojim partiturama, u vrijeme kad je dvorana potpuno prazna i nad vratima samo slabo svijetli natpis exit, ogledati u onoj zrcalnoj točki iza kapaka što su već navukli zasun a da ona i nije stigla podići prste do njih. Izustiti ni riječ. Nikad i ne bi rekla to što je šutjela, ali ljeskavi konac već je i prije pao u vodu, dok ona - odvojiva od sebe bilo kad, promatra svoju do gole kože mokru priliku kako s osmijehom zahvaća njegov kraj, poput djevojčice što hvata kraj konopa (i u taj tren netko je snimio taj sjajni noćni prizor!)
Gledam je posrebrenu, mokru.
Protuteža uvijek postoji. Protuteža je ostaviti svoje partiture gdje se zateknu. Ne osvrtati se na njih. Pripaliti cigaretu. Otvoriti prozor. Prisjetiti se fragmenata, pribilješki na marginama, svog smijeha samoj sebi kao da s prijateljicom zbija šale na račun svojih ludih pothvata, svojih nikad sustignutih prebrzo odmatanih klupčadi, svojih irelevantnosti, prenaglih pomirljivosti..... Iz toga uvijek nastane nova neravnoteža, i tako iznova opet. Prihvaćam da za to ne marim. Pjevušim. Prihvaćam nezainteresirani sud i postojanje u neprimjetnosti. Postajem slobodna.
Klaru spominjem samo kad se sjetim njenih tišina, kad me one taknu. Netko bi gledajući u njene prste u snu dok spava pomislio da su tako mirni jer ih je smirila slatka sitost prepune slatke zdjelice dana, ali ja je poznajem bolje. Oni se sklapaju oko opet iščezlog svjetla, i iščezlo svjetlo se sklapa oko njih.
Post je objavljen 05.02.2019. u 00:59 sati.