Kako je divno imati na neki način igru sa djecom ali u vidu spremanja njihovog kutka.
A onda tako brzo vrijeme proleti dok mi napravimo super vidljiv posao.
Tada i djeca stječu svoje navike spremanja. Ja volim kad ih naučim nešto
novo, drukčije i lijepo. Nekad nisu od volje pa pustimo to za drugi dan ali
kad su od volje vrijeme proleti a srca su nam sretna onako malo više
nego inače. Od sreće nam se malo leti. Tako je sa djecom, ima tu neku
notu ljepote. Uvijek idem onima koji imaju dušu, koji me umiriju i daju
snagu za dalje poput djece. Oni koji mi vračaju osmijeh to su moji ljudi.
A tako malo treba samo ako vole i žele..
Zašto je to danas sve više tako teško naći kod ljudi.. pitam se
previše briga i problema a ništa smijeha kroz opuštenja...why?!!??!!