Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/susunjara

Marketing

Upoznavanje preko Neta

Priznajem. Pokušala sam . I to u nekoliko navrata bila sam korisnik jedne od najstarijih web stranica u Hrvata za upoznavanje. Moja iskustva o ovakvim stranicama za upoznavanje su u najmanju ruku poražavajuća, točnije ponižavajuća. Toliko poznatih parova iz bliže okoline su uspjeli pronaći ljubav putem društvenih mreža, a ja bi gotovo nakon svakog pokušaja upoznavanja srodne duše završila u suzama. Da, plakala sam.
- Pa jesam li toliko glupa da me može rasplakati“ tamo neki „ s druge strane monitora?!
Odbijam odgovoriti na ovo pitanje, ali suze pokazuju da sam stvarno..... a jadna. Same mi sebe dođe žao. I onda u čemu je problem?!
Mislim u meni. A i u mojoj pretpostavci da su svi tamo „preko“ prekrasni i savršeni dečki koji žude za pravom i iskrenom ljubavi. Aha, mo'š misliti?!
Razgovor između mene i „tamo nekog“ krene sasvim ugodno. Krene sve od pozdrava i najčešće neke šale (ovisno o trenutnom raspoloženju), a prvotne poruke su i s moje i njegove strane nekako pisane s brižno odabranim riječima. Baš primjećujem da se „tamo neki“ trudi kako bi mi se približio i na što bolji način upoznao me. A onda slijedi ONO!
ONO slijedi najdalje u mojoj petoj poruci, a često ONO slijedi već u drugoj poruci. ONO je neizbježno.
Dakle, gotovo na samom početku razgovora, ja „tamo nekom“ kažem za svoje STANJE i to posebno što „tamo neki“ inzistira na broju telefona, Whatsupa, Vibera, ili možda želi moj profil na Fejsu.
Točnije ta za mene kobna i s knedlom u grlu napisana rečenica glasi; „ Ja sam osoba s invaliditetom, želiš li se i dalje dopisivati?“. Često ova rečenica i označava i kraj našeg razgovora. Često slijedi muk neko vrijeme (prazan monitor eli), a onda ipak izleti ono; “ A što ti je?!“. I ja lijepo objasnim svoju situaciju, kad ono opet ili kraj ili opet muk...čekanje.
Rijetki su oni koji kažu; „Nije problem, želim se dopisivati s tobom!“ . Češći su oni koji počnu vrijeđati sa svakakvim prostotama. Ostavim se ovih „Češćih“ i uhvatim se onih „Rijetkih“. Na moju žalost nikad nije završilo na dobro. Nikad se nije dogodio taj fatalni susret. I ti „Rijetki“ postanu još rjeđi s porukama, pa se pitam „ U čemu ja to griješim?!".
Jesam li stvarno toliko jadna da vapim za nekim tamo nepoznatim bezveznjakovićem. Mora da je bezvezan jer da nije i da „ima muda“upoznao bi me. A možda misli da sam rugoba?! Možda je on ružan ka ponoć?! Možda sam dosadna?! Možda sam neuka?! Milijun pitanja mi se vrzma po glavi, a odgovora niotkuda. I tako svaki put ispočetka. Samu sebe ponižavam. I onda se pitam „ Ma što mi to treba?!. Ali nešto mi neda mira i opet se vračam društvenim mrežama. Kao da samu sebe volim ranjavati. A „taj netko“ s druge strane monitora uopće nije svjestan koju Krasoticu gubi (LOL).



Post je objavljen 04.02.2019. u 10:50 sati.