Marketing
Plečko: Čaj od preslice tjera bubrežni kamenac - Stranica za upoznavanje
Narodna-medicina-3.pdf
Click here: Plečko: Čaj od preslice tjera bubrežni kamenac
Aromatično bilje koje se koristiti za oplemenjivanje ili dekoriranje jela može se sačuvati i zamrzavanjem. Kod nepravilne primjene, osobito kod velikih količina i preduge primjene, ili kod nečistih ulja npr.
Lipide dijelimo na neutralne masnoće masti, ulja i lipoide. Dijelimo ih na terpenske i neterpenske gorke tvari. Zato su indikacije za uporabu pojedinih biljaka u narodnoj medicini još i danas iznimno opsežne i nisu uvijek u skladu sa suvremenim spoznajama o primjeni. Bilje rasprostrite u tankom sloju na čistom papiru, na situ ili na gustoj mreži.
Narodna-medicina-3.pdf - Da bi se nadraživanje sluznice još smanjilo, treba s lijekom piti dosta tekućine. Rijetki ili nepoznati su kod bakterija, alga, gljiva i mahovina.
Nada Parađiković Nastavni materijal za modul Ljekovito i začinsko bilje Osijek, 2014. UVOD ODABIR LJEKOVITOG BILJA Skupljanje ljekovitog bilja Sušenje ljekovitog bilja Čuvanje bilja AKTIVNE TVARI BILJAKA Ugljikohidrati Masti, ulja i drugi lipoidi Srčani glikozidi Flavonoidi Saponini Kumarini Antrakinonski glikozidi Hidrokinonski glikozidi Gorke tvari amara Ljute tvari acria Trjeslovine Alkaloidi Eterična ulja Vitamini OBLICI BILJNIH LIJEKOVA KAKO SE LIJEČIMO LJEKOVITIM BILJEM LIJEČENJE BILJEM - FITOTERAPIJA UPORABA DROGA I PRIPRAVAKA Čaj Tinktura Uljna iscrpina Sirup Mast Biljni ocat Biljna kupka ŠTO JE HOMEOPATIJA DOBIVANJE ETERIČNIH ULJA DESTILACIJA ETERIČNIH ULJA Jednostavna destilacija Destilacija vodenom parom, hidrodestilacija KEMIJSKE PROMJENE PRIPREMNI RADOVI TOK DESTILACIJE PUNJENJE KOTLA DESTILACIJA HLAĐENJE, KONDENZIRANJE ODVAJANJE, FILTRIRANJE RADNJE POSLIJE DESTILACIJE RUKOVANJE DESTILIRANIM BILJEM RAFINIRANJE ETERIČNIH ULJA PREŠANJE I EKSTRAKCIJA PRIMJENA ETERIČNIH ULJA SKLADIŠTENJE, PAKOVANJE I KVALITETA 32 3 Skladištenje droge Skladištenje eteričnih ulja Pakovanje droge Kvalificiranje droge LJEKOVITO BILJE ACHILLEA MILLEFOLIUM L. Koch - Gorušica CALENDULA OFFICINALIS L. TRIANDRA - Ratanija LAMIUM ALBUM Bijela mrtva kopriva LARIX DECIDUA L. EUROPAEA - Ariš LAVANDULA ANGUSTIFOLIA MILLER Lavanda LEVISTICUM OFFICINALE KOCH Ljupčac LINUM USITATISSIMUM L. Lan MALVA SYLVESTRIS L. Crni sljez MARRUBIUM VULGARE L. Obični tetrljan MARSDENIA CONDURANGO REICHB. Kondurango MATRICARIA RECUTITA L. Kamilica MELILOTUS OFFICINALIS L. PALLAS - Kokotac MELISSA OFFICINALIS L. Matičnjak MENTHA PIPERITA L. Metvica MENYANTHES TRIFOLIATA L. Trolistica ONONIS SPINOSA L. Zečji trn PANAX QUIQUEFOLIUM L. Žen-šen PAPAVER SOMIFERUM L. Vrtni mak PASSIFLORA INCARNATA L. Pasiflora PHASEOLUS VULGARIS L. Grah PIMPINELLA SAXIFRAGA L. Bedrenika PINUS MUGO TURRA Klekovina PINUS SYLVESTRIS L. BIJELI BOR PLANTAGO LANCEOLATA L. Uskolisni trputac PLANTAGO OVATA FORSK. Bokva POLYGOMUN AVICULARE L. Dvornik POTENTILLA ERECTA L. RÄUSCHEL Uspravna petoprsta PRIMULA VERIS L. Jaglac QUERCUS ROBUR L. Hrast ROSA CANINA L. Divlja ruža ALLIUM SATIVUM L. Češnjak ZAČINSKO BILJE CAPSICUM ANNUUM L. Anis VRTOVI LJEKOVITOGA I ZAČINSKOG BILJA BILJKE KOJE SE UZGAJAJU VRT LJEKOVITOG I ZAČINSKOG BILJA U OBLIKU KOTAČA VRT LJEKOVITOG I ZAČINSKOG BILJA U OBLIKU 123 5 ŠAHOVSKE PLOČE 5. VRT LJEKOVITOG I ZAČINSKOG BILJA U OBLIKU SPIRALE Popis potrebnog materijala i opreme - pribora Postupak NEKI VRTOVI LJEKOVITOG I ZAČINSKOG BILJA 128 6 1. ODABIR LJEKOVITOG BILJA Nakon kratkog, uglavnom povijesnog uvoda, kod svake biljke slijedi latinski i hrvatski naziv. U hrvatskom dijelu koristimo aktualne botaničke nazive. U nekim primjerima, kad je to nužno za bolje razumijevanje i sprječavanje zabuna, dodali smo i narodna imena. Slijede latinski i hrvatski naziv porodice u koju biljka pripada. Pojedini su biljni sastojci vrlo često važni za određene biljne porodice, tako da se srodne vrste često primjenjuju na jednak način. Za osušene dijelove biljaka, odnosno droge, služimo se u farmaceutskim krugovima međunarodno važećim latinskim nazivom. Kratka nam tablica u početku, dok ne naučimo latinske izraze, pomaže pri prijevodu. U tom se odjeljku nalaze podaci koji se odnose na sakupljanje bilja ili njihovih dijelova, izgled, miris i okus droge. Ponegdje smo dodali i podatke o uzgoju ljekovitog bilja, zemljama izvoznicima i o godišnjoj proizvodnji droga. U odjeljak o srodnim vrstama uvrstili smo biljke koje zbog botaničke srodnosti i srodnih sastojaka imaju slično djelovanje kao opisana glavna vrsta te je katkad bez poteškoća u cijelosti nadomještaju. Ovamo smo uvrstili i biljke koje s opisanom vrstom nisu u srodstvu, ali imaju slično djelovanje i uporabu. Pri određivanju biljaka katkad nam pomaže kratak opis staništa kao i raširenost biljke, iako su navedeni vrlo općenito Skupljanje ljekovitog bilja Bilje nikako ne smijete stavljati u plastične vrećice u kojima će se zapariti i oznojiti, a tijekom sušenja pocrniti i sagnjiti. Najbolje je prilikom svakog izlaska skupljati jednu vrstu ili bilje spremati u različite vrećice. Ljekovite tvari nisu u biljci jednoliko raspoređene, stoga morate znati da li vam treba čitava biljka ili samo njen određeni dio. Koncentracija određenih djelatnih tvari u dijelu biljke varira ovisno o vanjskim faktorima, ali i o razvojnom stadiju u kojem se biljni materijal prikuplja. Kora Cortex se skuplja s mladih grana u rano proljeće npr. List Folium se bere mlad, ali potpuno razvijen, neposredno prije cvjetanja ili tijekom cvjetanja biljke. Istraživanja su pokazala da sadržaj nekih tvari nakon cvatnje znatno opada. Pupovi Gemmae beru se u rano proljeće, prije listanja npr. Cvijet Flos se skuplja u početku cvatnje, ali potpuno otvoren. Cvjetove lavande beremo u pupoljcima, a cvjetove trnine i gloga kad se otvore prvi cvjetovi u cvatu. Precvali dijelovi biljke ne sadrže odgovarajuću količinu djelatnih tvari i nisu za uporabu. Nadzemni dio biljke, zelen Herba se skuplja u početku cvatnje zelen turice, majčine dušice, stolisnika, kičice. Donji, odrvenjeli dijelovi se ne koriste. Pri branju se svakako služite škarama i ne čupajte biljku kako ne biste oštetili korijen. Tako ćete i sljedeće godine moći doći po nju na isto stanište. Korijen Radix ili podanak Rhizoma se iskapaju u rano proljeće ili u kasnu jesen, uvijek prije ili nakon cvatnje, jer su tada najbogatiji ljekovitim tvarima korijen vodopije, korijen anđelike, podanak petoprste, podanak pirike. Prilikom vađenja korijena obavezno zatrpajte rupe nastale vašim radom. Plod Fructus ili sjeme Semen se skupljaju kada potpuno dozore. Iznimku čine plodovi štitarki koji se beru nešto ranije jer bi pri skupljanju došlo do gubitka plodova. Ne možemo i ne trebamo ga se uvijek pridržavati jer npr. Nemojte skupljati oštećene ili nagrizene biljke ili one napadnute gljivičnim bolestima. Bilje ne skupljajte u blizini puteva i većih prometnica jer će na njima ostati nataložena prašina i talog od ispušnih plinova automobila. Kako se bilje ne pere prije sušenja sve te nečistoće dospjet će u vaš čaj. Ne berite bilje npr. Berite količinu bilja koja vam je dostatna za godinu dana. Količina većine ljekovitih tvari se stajanjem smanjuje tako da ćete sljedeće godine već skupljati nove količine. Preostalo bilje ostavite neoštećeno za druge berače. Čuvajte prirodu, koristite njene blagodati, ali ju nemojte pustošiti. Strogo zaštićene biljke, mada su ljekovite, ne smiju se skupljati npr. Takve se biljke nabavljaju isključivo u biljnim ljekarnama koje se njima opskrbljuju iz područja gdje te biljke rastu u velikim količinama ili se dobivaju iz uzgoja. Zabranjeno je brati bilje u nacionalnim parkovima, strogim i posebnim rezervatima, a u ostalim zaštićenim područjima dozvoljeno je samo uz prethodno pribavljenu suglasnost nadležne javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjem, ako nije drugačije propisano posebnim propisima. Sakupljanjem za osobne potrebe smatra se sakupljanje do najviše 5 komada podzemnih dijelova, 2 kg stabljike, 1 kg listova, 0,5 kg sjemena, 10 kg plodova, 05 kg pupova te 1 kg steljke pojedine biljne vrste, dnevno u svježem stanju. Sušenje ljekovitog bilja Nadzemni dijelovi zelen, listovi, cvjetovi se ne peru prije sušenja. Nakon dolaska iz berbe obavezno ih istresite na čiste papire ili plahtu nikako na novinski papir i uklonite eventualne nečistoće. Nekada se ljekovito bilje sušilo zavezano u svežnjeve i nanizano na konopac u potkrovlju ili iznad peći. Veliki skupljači bilja danas ga suše u sušarama na standardiziranim uvjetima temperatura, vlaga , no u domaćinstvima je bitno da se sušenje obavlja na sjenovitom i zračnom mjestu, koje mora biti toplo da se vlaga što prije isuši. Za to su tijekom toplijih mjeseci, kada se i bere većina bilja, najbolji čisti i prozračni tavani kuća. Životinje mačke, miševi, golubovi, muhe ne smiju doći u kontakt s biljem pa na prozore treba staviti zaštitne mreže. Tijekom hladnijih dana sušenje se obavlja u grijanim prostorijama. Sušenje u pećnici je prejako za cvjetove i listove čak i na najnižoj temperaturi. Bilje rasprostrite u tankom sloju na čistom papiru, na situ ili na gustoj mreži. Zeleno bilje sitnijih listova može se sušiti na stabljikama, a veliki se listovi suše pojedinačno. Cvjetne glavice nevena lakše je sušiti cijele, pa se poslije, prema potrebi, mogu skinuti latice. Tijekom sušenja povremeno kontrolirajte bilje, rastresite ga i okrenite da bi se bolje sušilo. Korijenu i podanku je za uspješno sušenje potrebna temperatura od şC. Stoga se mogu sušiti na suncu ili u otvorenoj pećnici na najnižoj temperaturi. Plodove štitarki komorač, kopar, kim najbolje je brati sa štitcem i zbog lakšeg skupljanja ploda sušiti okrenute prema dolje u izbušenim papirnatim vrećicama. Vlaga je jedan od glavnih uzročnika kvarenja biljnog materijala jer sve biljne droge više ili manje lako navlače vlagu iz zraka, a velika vlažnost biljnog materijala uzrokuje razvoj raznih vrsta plijesni. Stoga suhe prostorije u kojima se čuva bilje treba za lijepog i sunčanog vremena dobro provjetravati. Bilje je dobro potrošiti do sljedeće sezone branja, dakle u roku od 12 mjeseci. Iznimka je kora krkavine ili krušine koja je nezamjenjiv sastojak čajeva za poboljšanje probave. Ona se prije uporabe mora skladištiti najmanje godinu dana ili uz dovod zraka zagrijavati najmanje 1 sat na temperaturi od şC. Svježa kora izaziva proljev, mučninu i povraćanje. Aromatično bilje koje se koristiti za oplemenjivanje ili dekoriranje jela može se sačuvati i zamrzavanjem. Poslažite pojedinačne listove npr. Kratak opis kemijskog sastava aktivnih tvari biljaka i njihova djelovanja u organizmu namijenjen je boljem razumijevanju uporabe pojedinih ljekovitih biljaka. Na taj način lakše ćemo shvatiti zašto se određenom biljkom katkada služimo kod različitih oboljenja. Glavne su skupine aktivne tvari: ugljikohidrati, masnoće, flavonoidi, saponini, kumarini, antrakinonski i srčani glikozidi, gorke tvari, ljute tvari, trjeslovine, eterična ulja i vitamini Ugljikohidrati Fotosintezom u biljkama iz ugljik-dioksida i vode nastaju ugljikohidrati. Prema broju šećernih jedinica, odnosno prema molekularnoj težini, dijlimo ih na monosaharide, oligosaharide i polisaharide. U monosaharide ubrajamo jednostavne šećere s različitim brojem ugljikovih atoma pentoze, heksoze, heptoze , šećerne kiseline i šećerne alkohole. Glukoza D + glukoza, dekstroza je u prirodi najraširenija heksoza sa šest ugljikovih atoma. Slobodna se nalazi u mnogim vrstama slatkog voća, osobito u grožđu, a zajedno s fruktozom i u medu. Najviše glukoze vezano je u oligosaharidima i polisaharidima celuloza, škrob. Industrijski se čista glukoza najčešće dobiva iz krumpirovog i kukuruznog škroba. Fruktoza D - fruktoza, levuloza nalazi se u mnogim vrstama voća, u medu, šećeru iz sladorne trske, inulinu. Industrijski se dobiva iz šećerne trske ili inulina. Kako fruktoza u glikoglen prelazi brže od glukoze, njezina razgradnja ne ovisi i inulinu, pa se koristi kao dijatetik kod šećerne bolesti diabetes mellitus. Invertni šećer mješavina je glukoze i fruktoze. U medu je trščani šećer saharoza pomoću pčelinjih enzima pretvoren u glukozu i fruktozu. Med sadrži oko 70-80% invertnog šećera. Pored toga, u medu se nalaze baktericidne tvari, koje potječu iz žlijezda pčela, eterična ulja te ostali sastojci biljaka koje su pčelama služile za ispašu. Manitol D-manit šećerni je alkohol. Rasprostranjen je u gljivama, algama te u korijenu, listovima i plodovima mnogih biljaka. Samo je upola sladak kao saharoza. Mana 70-80% manitola je osušeni sok crnog jasena, koji se ponegdje Sicilija dobiva bušenjem 3 9 drveta. Koristi se kao blago purgativno sredstvo. U probavnom se traktu ne resorbira. Veće količine manitola, koji s pomoću bakterija nastaju pri razgradnji glukoze, nalaze se u siliranom kukuruzu i travi. Sorbitol sorbit šećerni je alkohol upola manje sladak od saharoze. Ima ugodan okus i stvara dojam da hladi. Ima ga u jabukama, kruškama, šljivama, marelicama, trešnjama, a najviše u plodovima jarebike do 10% , u jetri enzimatskom razgradnjom prelazi u fruktozu. Tako se ne povećava razina šećera u krvi; zato ga koristimo kao «šećer za dijabetičare». Sorbitol je početni produkt pri sintezi askorbinske kiseline vitamin C i polisorbata, koji se koriste kao emulgatori. Ksilitol D-ksilit zaslađuje jednako dobro kao saharoza i ima sličnu strukturu kristala. Ne povisuje razinu šećera u krvi. Na glasu je kao najbolji nadomjestak za šećer kod dijabetesa i bolesti jetre. Ima ga u raznim vrstama voća i povrća. Industrijski se dobiva preradom brezova drveta. Inozitol mezoinozit nalazi se u biljnim i životinjskim tkivima. U biljkama se katkad nalazi samostalno, ali je uglavnom vezan za fosfornu kiselinu fitinska kiselina ili se pojavljuje kao kalcijska i magnezijeva sol fitin. Velike količine fitinske kiseline nalaze se u raznim žitaricama zobi, pšenici, ječmu. Inozit se koristi kod oboljenja jetre. Šećerni alkoholi ne izazivaju karijes jednako brzo kao šećeri, jer pri njiohovoj razgradnji nastaje manje kiselina koje pospješuju razvoj bakterija. Ksilit sprječava nastanak kiselina čak i nakon konzumiranja šećera. Poprilično je skup; zato ga najčešće nalazimo samo u gumama za žvakanje koje su namijenjene sprječavanju karijesa. Zbog purgativnog učinka u početku nije preporučeno uzimati više od npr. Organizam se s vremenom navikava. Zbog negativne temperature, pri topljenju ksilita u ustima nastaje ugodan osjećaj hlađenja. Pored fruktoze, šećerni su alkoholi nadomjestak za šećer kod šećerne bolesti. U planu prehrane moramo voditi računa o sljedećem: 12 g ksilita odgovara jednoj jedinici kruha. Šećerne kiseline, kao što su glukuronska i galakturonska kiselina, nastaju pri oksidaciji različitih monosaharida. Katkad dolazi do međusobne polimerizacije i nastajanja velikih molekula. Oligosaharidi su šećeri sastavljeni od 2-8 šećernih molekula. Saharoza ili trščani šećer ima najčešću primjenu u svakodnevnom životu. Dobiva se iz sladorne trske, šećerne repe i, rjeđe, javora. U crijevima ga rastvara enzim glikozidaza, tako da može priječi u krv. Koncentrirana otopina saharoze ima tako visok osmotski tlak da na njoj ne mogu uspijevati mikroorganizmi. Koristi se za konzerviranje marmelada, sokova i sirupa. Maltoza sladni šećer osobito je rasprostranjena u sjemenkama biljaka u klijanju. Maltoza nastaje pri vrenju piva iz ječmenoga škroba. Maltoza i slad važni su za prehranu male djece s osjetljivom sluznicom crijeva. Laktoza mliječni šećer poseban je šećer iz mlijeka, a odjeljuje ga poseban enzim, laktoza. Bakterije mliječnog vrenja pretvaraju ga u mliječnu kiselinu kiselo mlijeko, jogurt. Mliječni se šećer industrijski dobiva iz sirutke. Koristi se za normalizaciju crijevne flore i kao blago purgativno sredstvo, osobito za dojenčad. Katkad se koristi za spravljanje biljnih pripravaka. Polisaharidi su sastavljeni od velikog broja monosaharidnih jedinica. Niskomolekularni polisaharidi imaju molekularnu masu , a visokomolekularni od do više milijuna. Pri razgradnji polisaharida nastaje jedna ili više različitih vrsta šećera. Šećerne jedinice međusobno se povezane lančano ili razgranato. Polisaharidi više nisu slatka okusa, u vodi se otapaju loše ili su netopivi. U polisaharide ubrajamo škrob, celulozu, pektine, polisaharidi iz alga i gljiva, biljne gume i sluzi. Kod pojedinih biljaka škrobna su zrnca različita oblika, što nam olakšava raspoznavanje. Škrobno zrnce sastavljeno je od amilaze i amilopektina. Amilaza, jezgra škrobnog zrnca, linearne je građe. U reakciji s jodom daje tipičnu modru boju, u vodi se otapa koloidno, a pri enzimatskoj razgradnji iz nje nastaje maltoza. Vanjski sloj škrobnog zrnca čini amilopektin. U hladnoj je vodi netopiv, a u vrućoj uzrokuje sljepljivanje. U enzimatskoj razgradnji iz amilopektina nastaju maltoza i dekstrini. Škrob se dobiva iz raznih biljka. Iz žitarica se najprije moraju odstraniti bjelančevine aleuronska zrnca , koje su slijepljene za škrobna zrnca. Škrob je hrana za bolesnike, jer je lako probavljiv i štiti sluznice probavnoga trakta rižina sluz, zobene pahuljice. Može prihvatiti veće količine izlučevina i kožnih masnoća, pa služi kao osnova pri izradi brojnih pudera. Industrijski se iz škroba dobivaju glukoza i etilni alkohol. Inulin je posebna vrsta škroba. Najrasprostranjeniji je u porodici glavočika jezičnjača. Pri razgradnji inulina enzimom inulazom nastaje fruktoza. Inulin s jodom nema modru reakciju kao škrob. Biljke koje sadrže mnogo inulina katkada se koriste kao nadomjestak za kavu cikorija. Biljne droge koje sadrže velike količine inulina prikladne su za primjenu kod šećerne bolesti maslačak, vodopija. Celuloza je sastavni dio biljnih staničnih stijenki. Građena je samo od glukoznih jedinica. Ima vrlo zamršenu strukturu, koja nam je u konačnom obliku poznata kao celulozno vlakno. Lan, pamuk, kopriva i brojne druge biljke imaju vrlo duga celulozna vlakna iz kojih se izrađuju tkanine. Čovjek i mesožderi iz životinjskog svijeta ne probavljaju celulozu. Samo mikroorganizmi, neke protozoe i puževi imaju enzim celulozu koji im omogućuje razgradnju celuloze. Pektini su nitasti polisaharidi sastavljeni od šećernih kiselina. Nalaze se u svim biljnim tkivima. Na osobito velike količine pektina nailazimo u jabukama, limunovoj i narančinoj kori, crvenom ribizu, smokvama i repi. Kod proljeva i oboljenja sluznice crijeva tradicionalni je narodni lijek naribana jabuka. Pektin djeluje kao zaštitni sloj sluznice. Strani mikroorganizmi u crijevima razgradnjom pektina stvaraju šećernu kiselinu brže od simbotskih bakterija. Zbog toga brže nastaje i okolina koja ne pogoduje njihovu razvoju, pa njihovo djelovanje slabi. Rezultat je ublažavanje probavnih poremećaja. Morske alge, osobito crvene i smeđe, sadrže velike količine polisaharida. Agar-agar, karagen i alginske kiseline koristimo kao lijekove kod kašlja i proljeva, u farmaceutskoj industriji za izradu nemasnih gelova, u kozmetici i prehrambenoj industriji kao emulgatore. Biljne gume su polisaharidi koji se pojavljivanju kod mehaničkih oštećenja, osobito kore drveta. Prozirna tekućina koja se vidi u početku ubrzo se na zraku stvrdne. Gumu izlučuju trešnje, šljive, breskve. Najviše biljnih guma daju razne vrste akacija, te gume, poznate pod imenom gumiarabika, koriste se kao ljepilo te za proizvodnju pastela i slatkiša. Sluzi su biljni polisaharidi sastavljeni od raznovrsnih šećera. Njihova molekularna masa doseže do dva milijuna. U biljkama se nalaze u staničnom soku biljni sljez ili u staničnim stjenkama lan. Topive su u hladnoj ili toploj vodi. Za razliku od guma, nisu ljepljive. Sluzi djeluju antiflogistično protuupalno. Koriste se izvana kod furunkula, zagnojenja, upala žlijezda, upala usne šupljine i ždrijela te kod problema s kožom. Iznutra se koriste kod upala probavnih organa, protiv proljeva i kao purgativ. Najpoznatije biljke koje sadrže sluzi jesu bijeli sljez, lan, grčka piskavica i dunja. Nedavno su iz brđanke, nevena, kamilice i bijeloga sljeza izolirani kompleksno građeni polisaharidi koji potiču rad imunološkog sustava. Lipide dijelimo na neutralne masnoće masti, ulja i lipoide. U lipoide ubrajamo voskove, fosfolipide lecitin , steride, masne alkohole, karotenoide i vitamine A, D, E, K. Biljne i životinjske masti te ulja esteri su glicerina propantriol s različitim zasićenim i nezasićenim masnim kiselinama u čijim su lancima povezana od 4-24 u ribljim uljima do 30 ugljikova atoma C-atoma. U biljnim masnoćama prevladavaju palmitinska C-16 , stearinska C-18 , oleinska C-18 , linolna kiselina C-18. S obzirom na dvostruku vezu među C-atomima, masne kiseline mogu biti zasićene ili nezasićene. Najčešće zasićene masne kiseline bez dvostruke veze među ugljikovim atomima jesu palmitinska i stereinska kiselina. Više biljke imaju poveći broj različitih nezasićenih kiselina s jednom ili više dvostrukih veza, npr. Prvi nam broj pokazuje broj ugljikovih atoma, a drugi broj dvostrukih veza u masnoj kiselini. Prema sastavu masnih kiselina, ulja i masti dijelimo u četiri skupine: 1. Te su masti pri sobnoj temperaturi krute; 2. Masnoće s nezasićenim masnim kiselinama nazivamo uljima. Pod utjecajem zraka, svjetlosti, topline i mikroorganizama, ulja se mijenjaju. Postaju užegla, zasmole se i osuše. Tokoferol vitamin E , koji sadrže brojna ulja, svojim antioksidativnim djelovanjem sprječava prebrzo kvarenje ulja. Osobito su kvalitetna, i osobito skupa, hladno prešana ulja. Pri višim temperaturama i višem tlaku količina je istisnutoga ulja veća, ali takvo ulje treba očistiti, rafinirati. Najveće količine ulja dobivaju se ekstrakcijom s različitim otapalima. Uporabom vrlo čistih otapala i suvremenim metodama rafiniranja danas se i ta ulja mogu koristiti za prehranu. Masti su, kao i bjelančevine i ugljikohidrati, rezervne tvari biljnog organizma. U listovima i cvjetovima obično ima samo 0,5-5% masti; a u plodovima i sjemenkama njihova količina doseže i 50%. Kod tri četvrtine viših biljaka masti su glavne rezervne tvari, a samo četvrtina biljaka sadrži škrob i bjelančevine žitarice. Klimatske prilike presudno utječu na količinu nezasićenih i zasićenih kiselina u biljnim uljima. Što duže traje dozrijevanje sjemena, to je u njemu veća količina nezasićenih masnih kiselina. Suncokretovo i laneno ulje iz sjevernih područja sadrži više nezasićenih masnih kiselina nego ulja iz toplijih predjela. Ulja i masti neophodni su u čovjekovoj prehrani. Neke masne kiseline, kao što su linolna i y-linoleonska kiselina, naše tijelo može dobiti iz hrane. Tijelu je neophodna i arahidonska kiselina, ali je organizam djelomično može sintetizirati i sam, iz linolne kiseline. Te tri masne kiseline potrebne tijelu, tzv. Prostaglandini su tkivni hormoni koji nastaju pri ozljedama i upalama. U tijelu imaju različite značajne fiziološke uloge. Čovjek na dan treba 5-7 g esencijalnih kiselina. Pretjerana uporaba ulja s nezasićenim masnim kiselinama nije preporučljiva, jer i zasićene masne kiseline u organizmu imaju određenu ulogu. Masti i ulja nisu topivi u vodi, lakši su od nje i stoga plivaju na površini. Pri daljem protresanju ulje se u vodi raspršuje u oblik manjih kapljica. Dodatkom emulgatora ta emulzija ostaje trajna. Poznati su emulgatori sapuni, masni alkoholi, polisaharidi, bjelančevine, lecitin, 6 12 pčelinji vosak i brojne druge tvari. Zbog velike kapilarnosti, ulja i masti dobro prodiru u gornje slojeve kože i «povlače» sa sobom i druge aktivne tvari. Koristimo ih kao ulja za masažu i maziva, osobito s dodatkom biljnih aktivnih tvari ili čistih eteričnih ulja Srčani glikozidi To su steroidni glikozidi koji djeluju na dinamiku i ritmiku bolesnog srčanog mišića. Danas je poznato više od trideset aglikona te velik broj glikozida. Oslabljeno srce osjetljivije je na srčane glikozide od zdravoga. Reagira već na količine koje kod normalnog, zdravog srca nemaju nikakav učinak. Srčani su glikozidi otrovni. U terapijskim dozama te aktivne tvari poboljšavaju ekonomičnost rada srca. Sistoličko se grčenje srčanog mišića pojačava, a time se uvećava i volumen istisnute krvi kod svakog otkucaja. Količina krvi koja ostaje u srcu smanjuje se. Diastoličko se širenje srca povećava, u srce pritječe više krvi, dok se pritisak u venama smanjuje. Posljedica umanjenog zastajanja krvi u venama jest bolja diureza izlučivanje tekućine preko bubrega. Voda koja se nakupila u tijelu lako se izlučuje. Broj otkucaja srca se smanjuje. Najveći nedostatak liječenja srčanim glikozidima jest njihovo zadržavanje u tijelu. Tijelo ih dobro resorbira, ali sporo izlučuje. Srčane glikozide nikada ne koristimo sami, nego uvijek pod liječničkim nadzorom, u obliku standardiziranih lijekova. Samo tako sprječavamo opasna trovanja, koja nastaju pri korištenju srčanih glikozida bez nadzora Flavonoidi Žuta boja lat. Svim flavonoidima zajednička je osnovna struktura od 15 ugljikovih atoma C-15. Međusobno se razlikuju po stupnju oksidacije, po rasporedu hidroksilnih -OH i metoksilnih -OCH3 skupina te po vezanim šećerima. U tu skupinu uvrštavamo kalkone, flavanone, flavonole, izoflavone, antocijanidine, leukoantocijanidine i procojanidine. Flavoni, flavonoli i antocijanidini u staničnom se soku nalaze kao aglikoni ili kao glikozidi vezani za šećer. Antocijani nisu prisutni samo u modrim i crvenim cvjetovima i plodovima, nego i u listovima i stabljikama. Velik broj proantocijanidina nalazi se u plodovima, a iz njih polimerizirane katehine trjeslovine i u korijenu, podancima i drvu. Flavanoni su rašireni u različitim vrstama naranči i iglavaca. Izoflavona ima u mahunarkama i perunikovkama. Flavonoidi su kod svih biljaka najrašireniji sekundarni produkti metabolizma. Njihove su biološke funkcije u biljci različite: privlače insekte za oprašivanje, štite od štetnih insekata, virusa i gljivica, sprječavaju djelovanje različitih enzima i utječu na oksidacijske i redukcijske procese u stanici. Neki su se flavonoidi katkada koristili za bojanje vune, a danas služe kao antioksidativna sredstva za konzerviranje masti i sokova. Iz gorkih flavanonskih glikozida narančine kore proizvode se vrlo slatko umjetno sladilo. Kako je kemijska struktura flavonoida različita, tako se razlikuju i po djelovanju u organizmu. Najprije je bio otkriven njihov utjecaj na krvne kapilare. Jedno se vrijeme flavonoide naranče i rutin kao vitamin P permeabilnost ubrajalo u vitamine. Danas taj izraz napuštamo; govorimo o bioflavonidima. Neki od njih šire srčane koronarne žile i poboljšavaju rad srca glog, arnika , ublažavaju grčeve kamilica , štite jetru i utječu na nastanak žuči osljebab, smilje , pospješuju znojenje lipa, končara, bazga , povećavaju količinu mokraće breza, zečji trn, zlatnica, ljubica. Značajno je i njihovo djelovanje protiv upala i skupljanja tekućine u tkivima edem , jer sprječavaju nastanak tkivnih hormona prostaglandina rutin i 7 13 njihov antialergijski učinak. Čovjek hranom svakodnevno dobije mg različitih flavonida, koji se u tijelu vrlo brzo razgrađuju Saponini Saponini su triterpenski i steroidni glikozidi koji se u vodenoj otopini pjene poput sapuna lat. Pri hidrolizi s kiselinama ili enzimima razlažu se na aglikon sapogenin i šećer. Rasprostranjeni su u brojnim biljnim vrstama. Njihovo fungicidno djelovanje, kojim biljke štite od plijesni, vjerojatan je uzrok njihove općenite rasprostranjenosti. Triterpenski saponini česti su kod brojnih porodica dvosupnica. Steroidne saponine nalazimo kod suptropskih i tropskih jednosupnica, a kod dvosupnica samo u pustikari Digitalis i piskavici Trigonella. Zbog specifične građe molekula s izrazito hidrofilnim i hidrofobnim dijelom, saponini smanjuju površinsku napetost heterogenih sustava. Posljedice su pjenjenje, emulgiranje i dispergiranje. Više se ne koriste kao sredstva za pranje. Pjenušavi ekstrakt iz sjemena divljeg kestena nekoć se koristio za pranje osjetljivih tkanina od svile i vune. Danas saponine koristimo u prehrambenoj industriji i kozmetici, kao emulgatore i stabilizatore. Vežu se za proteine i lipide staničnih membrana eritrocita te ih oštećuju, tako da iz krvnih tjelešaca izlazi hemoglobin. Zbog hemolitičkog djelovanja, nikada ih ne koristimo intravenozno. Iznimka je escin, saponinski kompleks iz divljeg kestena. Pri unutarnjoj uporabi organizam saponine gotovo ne resorbira, ali se valja točno pridržavati preporučenih količina. Farmakološko je djelovanje saponina višestruko. Olakšavaju iskašljavanje jer razrjeđuju gustu sluz. Istodobno podražuju i sluznice, pri čemu refleksno dolazi do povećanja produkcije sekreta iz žlijezda, kako u bronhijima tako i u probavnome traktu jaglac, glatki sladić, sapunika, bršljan. Zbog podražavanja bubrežnog epitela pospješuju izlučivanje mokraće, a istodobno povećavaju diuretični učinak raznih flavonida zečji trn, preslica, zlatnica, divlja maćuhica, breza, divizma. Već je dugo poznato i antibiotičko, antimikotičko i antivirusno djelovanje saponina, a osobito triterpenskih saponina iz sapunike, divizme, protivka Lysimachia i krivičice Anagallis. Saponini divljega kestena i veprine sprječavaju nakupljanje tekućine u organizmu i djeluju na venozno ožilje. Saponini glatkog sladića djeluju protiv upala antiflogistički slično kao kortikoidi te djeluju kod virusnih oboljenja, osobito kod kroničnog hepatitisa. Saponini iz bršljana olakšavaju iskašljavanje i umiruju bronhijalne grčeve Kumarini Najjednostavniji je spoj kumarin, čest u lepirnjačama, bročevima i travama. Ima intenzivan, karakterističan miris. U svježoj biljci kumarin je vezan za šećer glikozid i nema miris. Tek nakon uvenuća i pri sušenju, kada se raspadne kumarinski glikozid, razvija se poseban miris koji podsjeća na miris sijena. Poznato je oko 100 kumarinskih spojeva. Nekada se kumarin koristio u prehrambenoj industriji za aromatiziranje hrane. Danas se zbog mogućeg kancerogenog djelovanja više ne koristi. Neki kumarini djeluju antiflogistički protuupalno , drugi sprječavaju edeme, pospješuju cirkulaciju krvi, imaju spazmolitično djelovanje, umiruju u djeluju baktericidno. U visokim koncentracijama štete jetri i srcu te djeluju narkotički. Kumarini eskuletin, umbeliferon i herniarin dodaju se preparatima za sunčanje, jer apsorbiraju UV-zrake valne duljine nm UV-B , koje uzrokuju crvenjenje kože. Iz kumarina pod utjecajem bakterija nastaje dikumarol, koji sprječava grušanje krvi, tako što iz enzimskog kompleksa istiskuje vitamin K i time sprječava nastanak tromboze. U promijenjenu obliku često se primjenjuje kod opasnosti od tromboze npr. Neki kumarini psoralen, bergapten ksantoksin imaju snažne 8 14 fotosenzibilirajuće osobine i uzrokuju tzv. U dodiru s određenim biljkama livadne biljke, celer , pod utjecajem sunca na koži nakon nekoliko sati nastaju crvene mrlje i mjehurići, koji se nakon jednog ili dva dana pretvaraju u tamne pjege. Kumarinima pripadaju i aflatoksini. Te tvari proizvode plijesni na različitim namirnicama, među njima i žitaricama, grahoricama, lješnjacima, orasima. Aflatoksini su vrlo štetni, oštećuju jetru i djeluju kancerogeno, pa stoga izbjegavamo pljesnivu hranu Antrakinonski glikozidi Osnovne su strukture antron, dihidroksiantron i antrakinon. Vezani su za šećere, pa su stoga glikozidi. Koristimo ih kao purgativna sredstva, koja djeluju u debelom crijevu. Ondje se glikozidi pod utjecajem bakterija crijevne flore razlažu u jednostavne antrakinone, koji imaju veliku purgativnu snagu. Djeluju tako da podražajnu sluznicu crijeva, pri čemu ispuštaju više histamina i ostalih medijatora npr. Pri daljnjoj uporabi organizam na njih navikava, a vrlo lako može doći i do oštećenja jetre i bubrega. Nikada ih ne koristimo kod djece, u trudnoći, za vrijeme menstruacije i kod hemoroida. Tako djeluju korijen rabarbare, kora obične trušiljke i plodovi krkavine. I purgativna sredstva u aloju i seni sadrže iste aktivne tvari Hidrokinonski glikozidi Najpoznatiji hidrokinonski glikozidi jesu arbutin i metilarbutin. U glikozidnome su obliku neučinkoviti. Tek prolaskom kroz bubrege, kad se odvoji šećer, hidrokinon razvija svoju antibakterijsku snagu. Za optimalan učinak čaju ili gotovo lijeku dodajemo natrijev hidrogenkarbonat soda bikarbona , kako bi urin postao bazičan. Najpoznatija droga s takvim učinkom jest medvjetka. Iako listovi brusnice imaju jednako toliko arbutina i mnogo manje trjeslovina, koji nadražuju sluznicu želuca, njihova je primjena gotovo nepoznata. Manje količine arbutina nalaze se u listovima borovnice, kruške i vrijeska Gorke tvari amara Raširene su u gotovo svim biljnim vrstama. Osobito mnogo ima ih u sirištarama, glavočikama cjevnjačama i glavočikama jezičnjačama. Prateće tvari, kao što su sluzi islandski lišaj , eterična ulja pelin, stolisnik ili trjeslovine često promijene gorak okus. Dijelimo ih na terpenske i neterpenske gorke tvari. Terpenske gorke tvari, npr. Iz seskviterpena potječu gorke tvari u porodici glavočika cjevnjača i glavočika jezičnjača pelin, artičoka, maslačak. Diterpenske gorke tvari nalaze se u kadulji pikrosalvin i u tetrljanu marubiin. Kukurbitacini iz bljuštca primjer su triterpenskih gorkih tvari. Neterpenske gorke tvari gorke su tvari hmelja, naranče i limuna, trisaharidni šećer gencianoza i razni alkaloidi. Raspoznavanje gorka okusa nastaje nadraživanjem receptora za gorčinu na korijenu jezika. U receptorima se nalaze okusne bradavice, koje se obnavljaju svakih 6-8 dana. Odrasla osoba ima oko 2000 okusnih bradavica. Sa starošću se njihov broj smanjuje, pa se stoga i umanjuje osjetljivost okusa. Pušenje, stres, trudnoća i pretjerano korištenje lijekova mijenjaju osjetljivost na gorčinu. Motoriku i izlučivanje žlijezda probavnog trakta reguliraju reflektorni mehanizmi i mehanizmi u centralnom živčevlju. I oblik dobro prožvakana hrana i kemijska svojstva hrane utječu na sluznice želuca i crijeva. Signale od receptora do probavnih žlijezda prenose hormoni probavnoga trakta: gastrin, sekretin i drugi. Gorke tvari u probavnome traktu nemaju nikakav neposredan učinak, osim onog koji se temelji na njihovu gorku okusu. Preko 9 15 živčanog sustava refleksno pojačavaju izlučivanje žlijezda slinovnica te, u želucu, ponajprije izlučivanje solne kiseline i pepsina. Kada dođe u želudac, potiču nastanak gastrina, koji utječe na izlučivanje probavnih žlijezda, osobito gušterače, te na motoriku želuca i crijeva. Gorke tvari povećavaju udio iskorištenosti hrane, potiču probavu. Gorke su tvari primjer diferenciranog djelovanja aktivnih tvari biljaka. U zdravih osoba gorke tvari jedva primjetno pojačavaju refleksnu sekreciju, dok u bolesnika izrazito pojačavaju izlučivanje žlijezda. Za liječenje koristimo gorke tvari u obliku tonika za pojačavanje apetita kod oslabljenosti, anemije, rekonvalescencije i u gerijatriji. Ne prevruć čaj s gorkim tvarima uvijek pijemo najmanje pola sata prije jela, manjim gutljajima. Brojni začini koje dodajemo masnoj, teže probavljivoj hrani na jednak način pomažu kod probave. U narodnoj se medicini gorke tvari koriste i kod povišene temperature. U tom smjeru i nije bilo važnijih istraživanja, jer na tržištu ima dovoljno sintetičkih lijekova. Ljekovite biljke koje uz gorke tvari sadrže i veće količine eteričnog ulja istodobno utječu i na pospješeno djelovanje jetre i žuči, na ublažavanje grčeva u probavnim organima te na bolje izlučivanje tekućine Ljute tvari acria Ljute tvari ili acria do sada su se rijetko, svrstavale u posebnu skupinu, poput gorkih tvari, iako ima je skupni učinak bio poznat. S obzirom na kemijsku građu, do danas poznate ljute tvari dijelimo na: fenolne spojeve miristicin, elemicin, izoeugenol, asaron, safrol , amide u papru i paprici, gorušičina ulja kod krstašica i sulfidne spojeve u raznim vrstama luka. Kod podraživanja receptora za temperaturu i bol nastaju ljuti okus i osjet. Usto, neke aktivne tvari djeluju i kao lokalni anestetik, druge kožu nadražuju tako snažno da uzrokuju upalu, a neke djeluju antibiotički i baktericidno Ljute tvari potiču izlučivanje sline i, refleksnim putem, peristaltiku želuca i crijeva. Neke ljute tvari stimuliraju centar za disanje i vazomotorični centar. Kod unutarnje primjene poboljšavaju probavu i rastjeruju vjetrove. Koristimo ih kod reumatskih i mišićnih bolesti za utrljavanje u kožu. Zbog nadraživanja kože uzrokuju izlučivanje tkivnih hormona npr. Posljedica tog lokalnog nadraživanja jest izlučivanje različitih unutarnjih medijatora, čiji je učinak poželjan. Na taj način ljute tvari stimuliraju obrambene mehanizme organizma i pojačavaju nastanak kortikoidnih hormona, čije je djelovanje usmjereno protiv upalnih procesa i bolesti mišića pri najrazličitijim vrstama reumatizma. Ulja gorušice glikozidi su koji sadrže sumpor. U biljkama se nalaze u nehlapivim oblicima. Kod ozljede tkiva, iz glikozida pod utjecajem enzima mirozinaze nastaju hlapiva ulja gorušice oštra mirisa i nehlapive tvari oštra okusa. Pored utjecaja na probavne organe i kožu, hlapiva ulja gorušice djeluju snažno antibakterijski. Najveće količine gorušičina ulja sadrže krstašice Trjeslovine Trjeslovine su aktivne tvari koje se nalaze u brojnim ljekovitim biljkama trpka okusa trnina, divlja kruška, nezreli kaki, koštice grožđa. Njihov širok opseg djelovanja ni danas nije dovoljno poznat. Biljke, s velikim količinama trjeslovina hrast, jela, srčenjak nekoć su se koristile za štavljenje i obradu kože. Danas imaju manje važnu ulogu. Nadomjestile su ih anorganske soli 10 16 stipsa, kromove soli. Međutim, vrlo je važno njihovo korištenje u zdravstvene svrhe te u kozmetici. Novim postupcima izolacije i spektroskopskim metodama, posljednjih je godina određivanjem točnog kemijskog sastava, izolirano više od 100 novih spojeva s trjeslovinama. Tako je bilo moguće utvrditi njihovu biološku aktivnost i specifično djelovanje. Trjeslovine su polifenoli bez dušika, slabo kisele reakcije topivi u vodi ili topivi u obliku koloida. Njihova molekulska masa iznosi S bjelančevinama stvaraju netopive komplekse. Trjeslovine se dijele na trjeslovine koje hidroliziraju, kondenzirane i kompleksne trjeslovine te flobafene. U trjeslovine koje hidroliziraju ubrajamo galotanine, elagotanine i neke estere kavene kiseline. Elagotanini su esteri heksahidroksidifenske kiseline, najčešće s glukozom. Pri njihovu razlaganju nastaje elagna kiselina. Kondenzirane trjeslovine proantocijanidini sastavljeni su od flavanskih jedinica. Kada ih čine samo katehin i epikatehin, govorimo o procijanidima. Kompleksne trjeslovine sastavljene su od hidroizolirajućih kao što su galo- i elagotanini, i iz procijanida ili drugih flavanskih jednica. U trjeslovine u širem smislu ubrajamo i tvari koje tek dijelom imaju osobine trjeslovina; to su npr. Klorogenska kiselina kod biljaka je vrlo raširena, a ružmarinska kiselina ester dviju kavenih kiselina karakteristična je za porodicu usnača Lamiaceae. Trjeslovine toga tipa nazivamo i Lamiaceae trjeslovinama. Florotanini su trjeslovine alga. Kod sušenja i pohranjivanja katehinske trjeslovine koje su topive u vodi prelaze u više polimerizirane flobafene netopive u vodi. U hrastovoj kori količina trjeslovina topivih u vodi smanjuje se nakon 15 mjeseci na pola, jer se kondenziraju u netopive, neučinkovite flobafene. Pritom kora postaje crvenkasta i manje vrijedna. Kako su trjeslovine čak i u vrućoj vodi izrazito slabo topive, čajeve i ekstrakte za kupelji spravljemokao provarak. Čajeve koji sadrže trjeslovine nikada ne zaslađujemo medom. U medu se nalaze bjelančevine koje trjeslovine zgrušaju, pa čaj postane mutan. Kad nam trjeslovine izrazito smetaju, čaj spravljamo s hladnom vodom čaj od medvjetke ili mu okus poboljšavamo mlijekom engleski način. Trjeslovine najviše djeluju na kožu i sluznice. Kolagenska vlakna kože i sluznice trjeslovine vežu u svoju heliks-strukturu. Prema načinu vezivanja i prema količini ugrađenih trjeslovina, govorimo o adstrikciji. Taj je proces reverzibilan i smanjuje nabreklost kože ili sluznica pa tako povećava njihovu otpornost. Kad se u njih ugradi veća količina trjeslovina, kolagenska se vlakna potpuno promijene i više se ne mogu vratiti u prvotno stanje. Preko sluznica i otvorenih rana prevlači se koagulacijska membrana. Prijelaz između tih procesa je postupan. Manje koncentrirane otopine trjeslovina 5% koristimo kao adstringense, dok jače koncentrirane oštećuju kožu i štave je. Trjeslovine djeluju protiv velikog broja bakterija i virusa. Trjeslovine iz pravog čaja sprječavaju nastanak zubnih naslaga i tako djeluju protiv karijesa. Neke trjeslovine procijanidini snizuju krvni tlak. Elagotanini vežu slobodan kisik i djeluju protiv slobodnih radikala. Oni, naime, igraju veliku ulogu kod slabe prokrvljenosti organa ishemija , kod ovapnjenja žila te kod Parkinsonove bolesti, reumatičnih promjena zglobova i starenja. Droge koje sadrže trjeslovine koriste se u liječenju želučanog i crijevnog katara, jer djeluju kao adstringent protiv bakterija i povećanog izlučivanja sluzi. Zahvaljujući sužavanju kapilara, usporavaju crijevnu peristaltiku. Kod upala u usnoj šupljini i ždrijelu angina, gingivitis, somatitis koriste se za ispiranje i grgljanje. Kod opekotina od sunca i drugih lakših opekotina vodene otopine trjeslovina ublažavaju bolove i sprječavaju nastanak mjehurića. U obliku kupelji pomažu kod raspucale kože, kod ozeblina, svrbeža kože, upale spolnih organa i anusa. Djelomično sprječavaju i jako znojenje ruku i nogu, jer sužavaju izlaze znojnih žlijezda i zbog antibakterijskog djelovanja sprječavaju nastanak neugodna mirisa. Trjeslovine su u manjim količinama sastavni dio najrazličitijih kozmetičkih pripravaka, jer povećavaju 11 17 otpornost kože prema vremenskim utjecajima. Unutarnje je korištenje trjeslovina u dopuštenim količinama neškodljivo, jer ih zdrava sluznica crijeva gotovo ne propušta. Izvana, kod otvorenih kožnih oštećenja i većih opeklina, trjeslovine se zbog oštećenja jetre više ne upotrebljavaju Alkaloidi Alkaloidi su biljne baze koje sadrže dušik a na čovjeka i životinje snažno djeluju. Izraz alkaloid potječe s početka 19. Prema biosintetskom nastanku, alkaloide danas dijelimo na protoalkaloide, pseudoalkaloide i prave alkaloide. Protoalkaloidi su jednostavne baze koje nastaju neposredno iz aminokiselina, npr. Pseudoalkaloidi imaju osnovnu strukturu nealkaloida, a njihov je dušik u molekulama slučajniji. U tu skupinu ubrajamo steroidne i triterpenske alkaloide. Za prave alkaloide karakteristično je da dušikove atome imaju uvijek vezane u kružnim sustavima ciklički. Često susrećemo i podjelu alkaloida prema njihovoj prisutnosti u biljkama i biljnim porodicama Solanum alkaloidi , prema kemijskom sastavu tropanski alkaloidi i prema karakterističnom farmakološkom djelovanju parasimpatomimetični alkaloidi. Alkaloidi se u biljkama nalaze kao soli organskih kiselina koje su topive u vodi octene, oksalne, mliječne, vinske, mekonske ili su vezani na trjeslovine. Danas je poznato oko 7000 alkaloida. Rijetki ili nepoznati su kod bakterija, alga, gljiva i mahovina. Kod papratnjača ih ima samo u crvotočini i preslici, kod golosjemenjača u tisi i kosternici. Najveći broj alkaloida sadrže dvosupnice. Alkaloidi nisu ograničeni samo na biljke. Istraživači su alkaloidne tvari pronašli kod tvorova, krastača, daždevnjaka i tropskih riba. Neki su alkaloidi, npr. U biljci se obično nalazi jedan glavni te brojni prateći alkaloidi, a svi oni nastaju iz iste bioenergetske preteče. Uloga alkaloida u biljci još nije posve jasna. Najvjerojatnije služe za prijenos i pohranjivanje dušika. Djelomično štite biljke od bakterija, gljivica, virusa i životinja koje bi ih inače pojele. Izuzetak su neki insekti koji s hranom primaju alkaloide potrebne za sintezu feromona, sredstva za privlačenje spolnih partnera. Alkaloidi djeluju na sve sustave organa: živčani sustav, srce i krvotok; dišne, probavne i mokraćne organe. Usto djeluju protiv reumatskih upala i uloga, te stimuliraju imunološki sustav. U posljednje vrijeme liječnici posvećuju pozornost alkaloidima koji sprječavaju diobu stanica, među ostalima i stanica raka. Alkaloidi vinblastin i vinkristin iz biljke Catharanthus roseus kao i kolhicin iz mrazovca te taksifolin iz tise već se uspješno koriste u liječenju raka. Učinak alkaloida vrlo je snažan i otrovan, pa ih koristimo isključivo u gotovim lijekovima, u kojima im je količina točno određena. Liječenje, dnevnu količinu lijekova i uspjeh uvijek treba nadzirati liječnik. Samo tako spriječit ćemo trovanje tim aktivnim tvarima Eterična ulja Eterična ulja su hlapiva ulja koja nastaju u biljkama kao konačni produkti metabolizma. Skupljaju se u žljezdanim dlakama ili žljezdanim ljuskama epiderme, u posebnim uljnim stanicama ili većim uljnim stanicama ili većim uljnim zbirnim kanalima. Nastaju u svim organima biljaka. Kod nekih se biljaka nalaze u cijeloj biljci,a kod drugih samo u nekim organima. U viših su biljaka eterična ulja vrlo rasprostranjena, a u nižih ih nalazimo kod lišajeva na hrastu i četinjačama te kod mahovina jetrenjarke. Za kvalitetu droga u toj skupini osobitu ulogu igraju klimatski uvjeti i svojstva tla, kao i vrijeme sakupljanja, sušenje i spremanje. Svim eteričnim uljima svojstvena je snažna hlapljivost. Pri hlapljenju se razvija intenzivan, za brojne vrste specifičan miris. Nisu topiva u vodi. Vrlo rijetko sadrže komponente topive u vodi ružino ulje. Hlapiva se ulja dobro tope u mastima i uljima, pa i u alkoholu 70% i više % , ostalim organskim otapalima i eteričnim uljima. Gotovo sva eterična ulja lakša su od vode, pa plivaju na površini. Tako su i dobila naziv ulja, iako nemaju ništa zajedničkog s masnim uljima. Pri određivanju njihove čistoće i sami možemo načiniti vrlo jednostavan pokus. Na papir nanesemo kapljicu hlapivog ulja. U početku obje tvari pokazuju svima dobro poznatu masnu mrlju, koja kod hlapivih ulja nestane za najviše 24 sata, a kod masti se raširi i ostaje trajno. Hlapiva su ulja većinom bezbojna ili blago žućkasta. Pri daljnjem čuvanju, odnosno pod utjecajem kisika i svjetlosti, pokazuju promjene, osobito osmoljenja, pa ih stoga čuvamo u tamnim, dobro zatvorenim staklenkama. U biljaka koje sadrže velike količine hlapivih ulja važno je da ih beremo u pravom trenutku, oprezno i brzo sušimo te spremamo u dobro zatvorene posude. Droge tako očuvaju ljekovite aktivne tvari. Eterična ulja imaju karakterističan miris i okus. Čovjek eterična ulja registrira njuhom okusom i u vrlo visokim razrjeđenjima. Okus eteričnog ulja paprene metvice osjećamo već u razrjeđenju 1:4 milijuna, a miris limunike raspoznajemo u razrjeđenju 1:1 milijun. Najveće količine eteričnih ulja dobivaju se destilacijom s vodenom parom. Tim postupkom eterično ulje hlapi zajedno s vodenom parom. Nakon hlađenja se kondenzira i lako odjeljuje od vode. Hlapiva ulja, koja ne podnose visoke temperature pri destilaciji ili koja se u biljkama nalaze u manjim količinama, dobivaju se ekstrakcijom. U Grassu u Francuskoj dobivaju se osobito fina hlapiva ulja. Kao otapala se koriste masnoće loj, svinjska mast ili organska otapala petroleter, etanol, metanol. Prešanjem se dobivaju eterična ulja iz narančine kore i drugih agruma. Iz emulzije voda, eterično ulje, pektin koja pri tome nastane, čisto se ulje dobiva destilacijom, filtriranjem ili centrifugiranjem. Cijena je eteričnih ulja različita, jer je za njihovo dobivanje potrebna različita količina biljaka. Za 1 kg ružina ulja potrebno je 700 kg latica. Iz 1700kg narančine kore dobiva se 1 kg narančina ulja i iz gotovo dvostruko toliko kore mandarine 1 kg mandarinova ulja. Eterična su ulja mješavina različitih spojeva. Glavni sastavni dijelovi 90% terpenski su spojevi ugljikovodici cikloheksanske vrste , usto i fenilpropanski derivati, neciklički ugljikovodici, jednostavni fenoli te u gorušičinim uljima i u češnjaku spojevi koji sadrže sumpor. Droge koje sadrže eterična ulja prema mirisu i okusu dijelimo u skupinu aromatica što su droge s aromatičnim mirisom i okusom, u skupinu aromatica amara ubrajamo gorke aromatične droge, a u skupinu aromatica acria ljute aromatične droge. Ta je podjela važna kada ih koristimo kao začine i za poboljšavanje probave. Neusporedivo je važnija podjela s obzirom na farmakološko djelovanje i korištenje. Kod te podjele određene droge i eterična ulja zbog svoje se kompleksne građe pojavljuju više puta. Eterična ulja s utjecajem na kožu. U obliku masti, obloga ili ulja za masažu, ta ulja pojačavaju prokrvljenost kože. Koža postaje crvena, njome se širi osjećaj topline. Nakon takva lokalnog nadraživanja kože dolazi do oslobađanja raznih posrednika i povećanog nastanka hormona nadbubrežne žlijezde. Neka ulja sprječavaju oslobađanje prostaglandina i tako sprječavaju nastanak upala. Koristimo ih kod reumatskih, mišićnih i živčanih bolesti, kod slabe prokrvljenosti, sportskih ozljeda, kontuzija i modrica. Tako djeluju ulja ružmarina, timijana, lovora, lavande, borovice, terpentina, gorušice i eukaliptusa. I kamforovca, koristimo kod svih nabrojenih oboljenja. Ta ulja sprječavaju nastajanje histamina i prostaglandina te potiču nadbubrežne žlijezde na izlučivanje više kortikoidnih hormona. Tako djeluju kamilica, stolisnik, njihova eterična ulja i ulja bora te drugih četinjača. Eterična ulja koja sprječavaju razvoj mikroorganizama i uništavaju ih. Koristimo ih izvana i iznutra, kao i za konzerviranje živežnih namirnica. Često se koriste za grgljanje i za dezinfekciju mokraćnih organa. Tako djeluju kadulja, gorušica, vrtni timijan, češnjak, paprena metvica, miloduh i njihova ulja. Eterična ulja koja olakšavaju iskašljavanje. Ta ulja razrjeđuju izlučevine i potiču motoriku iskašljavanja. Djelovanje je djelomično refleksno zbog nadraživanja želučanih živaca, a djelomično djeluju i hlapiva ulja kad ih izlučujemo preko pluća. I antiseptično djelovanje ima određenu ulogu. Tako djeluju komorač, aniš, vrtni timijan, majčina dušica i njihova eterična ulja, kao i ulja klekovine, bora i smreke. I pojedine aktivne tvari eteričnih ulja, kao što sumentol, karvakrol, terpentin i kamfor imaju takav učinak. Eterična ulja koja potiču izlučivanje tekućine. Ta ulja podražuju bubrežni epitel, zbog čega dolazi do bolje prokrvljenosti bubrega i pojačanog izlučivanja urina. Kod previsoke doze i preduge primjene dolazi do neželjenih učinaka. Tako djeluju borovičine smrekinje, peršin, zečji trn, ljupčac, kravljak i kopitnjak. Eterična ulja koja opuštaju glatke mišiće. Osobito djeluju na crijeva, žučni mjehur, bronhije i krvne žile. Tako djeluju kamilica, kim, komorač,paprena metvica, matičnjak, stolisnik i njihova hlapiva ulja. Eterična ulja koja djeluju na probavni sustav. Pored utjecaja na glatko mišičje probavnog sustava, te droge reguliraju i izlučivanje želučanih sokova i motoriku želuca. Istodobno utječu i na bakterije u crijevima, sprječavaju nepravilna vrenja u crijevima i istjeruju vjetrove. Zbog njihova djelovanja dolazi do pojačanog izlučivanja žučnih sekreta, koji tako i bolje otječu. Tako djeluju kamilica, paprena metvica, aniš, komorač, anđelika, korijandar, ružmarin, bosiljak, češnjak i gorušičina ulja. Eterična ulja koja okrepljuju srce i krvotok. Stimuliraju izravno preko središnjeg živčanog sustava ili refleksno preko mirisa aromaterapija. Tako djeluju ružmarin, lavanda, paprena metvica, brđanka i kamfor. Eterična ulja s utjecajem na menstruaciju. Tako djeluju peršin, borovica, somina, lovor, ružmarin i rutvica. Eterična ulja koja utječu na nametnike u crijevima gliste, trakavice. Mirišljava loboda, obični vratič, podanak obične paprati i timijanovo hlapivo ulje pomažu pri uklanjanju crijevnih nametnika. Zbog neželjenih popratnih djelovanja ne koristimo ih sami. Eterična ulja koja potiču nastanak mlijeka. Kod teškoća s dojenjem, osobito kod nedovoljne količine mlijeka, u narodnoj se medicini koriste aniš, komorač, kim, bosiljak i mažuran. Novija istraživanja potvrđuju opravdanost takve tradicionalne primjene. Kod nepravilne primjene, osobito kod velikih količina i preduge primjene, ili kod nečistih ulja npr. Ulja koja sadrže asaron iđirot i safrol muškatni oraščić u velikim količinama djeluju kancerogeno, ulja s tujonom ili apiolom uzrokuju pobačaj, a ulja glavočika i lovora seskviterpenski laktoni , ulja različitih vrsta naranača furanokumarini i terpentinovo ulje uzrokuju alergije. Neka ulja štete bubrezima terpentinovo ulje ili jetri ulja s timolom, tujonom i terpentinovo ulje. Eterična ulja s furanokumarinima djeluju fotosenzibilno Vitamini Vitamini su kemijski vrlo raznovrsni organski spojevi koje organizam treba za brojne životne zadaće. Kao preteče ili prave vitamine tijelo ih mora u vrlo malim količinama primiti s hranom. Informacije o živežnim namirnicama koje sadrže vitamine i pravilnoj pripremi hrane 14 20 većinom su dobro poznate. Raznolikom prehranom zadovoljavamo uobičajene potrebe za vitaminima. Povećane potrebe javljaju se u trudnoći i za vrijeme dojenja. Kod oboljenja, kod lošeg prihvaćanja vitamina ili njihova povećanog izlučivanja, dolazi do pomanjkanja, pa dnevne potrebe moramo zadovoljiti visoko doziranim lijekovima. Zbog neželjenih popratnih djelovanja potreban je liječnički nadzor. Vitamine dijelimo na vitamine topive u vodi B, C i topive u masnoćama A, D, E, K. Kod elementarnih biokemijskih reakcija u stanicama kao što su oksidacijski i redukcijski procesi, nastaju kratkotrajni međuprodukti metabolizma. Među njima osobito značenje imaju kisikovi radikali, koji se još nazivaju i slobodnim radikalima superoksidradikalni anion O2, hidroksilni radikal OH, singlet kisik ąO2 , jer djeluju toksički. Kod velike količine kisikovih radikala nastaje bolesno stanje, koje nazivamo oksidativnim stresom. Snažan umor, glavobolja i smanjena aktivnost samo su neki znakovi. Dugoročne posljedice toga jesu slaba prokrvljenost mozga, srca i bubrega, ovapnjenje žila i artritis engl. Organizam ima vlastite enzimatske obrambene mehanizme, koji su u stanju uhvatiti te izrazito reaktivne radikale kisika i pretvoriti ih u manje reaktivne oblike. Osim enzima, tako djeluju i neki vitamini, kao što su vitamini E i C te preteča vitamina A, ß-karoten. Te aktivne tvari mogu vezati slobodne radikale koji nastaju kod različitih reakcija u organizmu i tako spriječiti velik broj civilizacijskih bolesti. I neke druge aktivne tvari biljaka lako vežu slobodne radikale. Vitamini iz skupine B i vitamin K kao koenzimi različitih enzima važni su za normalan tijek enzimatskih procesa u tijelu. Za vitamin D utvrđeno je da kao vitamin D-hormon zajedno s hormonom melatoninom djeluje kod bioloških reakcija povezanih sa svjetlošću i ljetnim razdobljem. Kod dnevne potrošnje vitamina ne smijemo se zanositi vitaminiziranim živežnim namirnicama i pićima. Sastav vitamina i njihova biološka raspoloživost u tim pripravcima nisu uvijek odgovarajući. Redovita, zdrava, raznolika prehrana s namirnicama biljnog i životinjskog podrijetla još je uvijek najbolje jamstvo za zadovoljavajuću opskrbu vitaminima OBLICI BILJNIH LIJEKOVA Svi prirodni lijekovi, mogu se pripremiti u nekoliko oblika. Najčešći je oblik čaj, jer ga je najlakše prirediti i najbrže je gotov. Ako se čaj priprema od cvijeća ili mekanog lišća, obično se ne kuha, nego samo prelije kipućom vodom, poklopi, ukloni s vatre, ostavi poklopljeno određeno vrijeme npr. Ako je lišće tvrđe i kožnato, može se razmrviti i ostaviti duže poklopljeno, ponekad i pola sata ili više, pa tek onda procijediti. Priprema li se čaj od korijena, korijen treba kuhati 10 do 30 minuta, ili još prije kuhanja ili preko noći namočiti, pa ga sutradan kuhati u vodi u kojoj je bio namočen. Neke se biljke uopće ne kuhaju, nego samo moče u vodi, i ta se voda pije. Tinktura je najprikladniji oblik lijeka, jer se dade lako dozirati-u kapljicama. Budući da su ekstrahirane tvari u vodi netopive, one se u njoj talože, pa takve lijekove treba prije uporabe promućkati. Zato se tinkture prave s alkoholom, a ako se razrjeđuju s vodom, neposredno prije upotrebe ukapaju se u čašu s malo vode ili na kocku šećera. Za izradu iscrpina ekstrakta potrebno je poznavanje kemije, uporaba tome prilagođenog posuđa i primjena određenih postupaka pa je bolje prepustiti to ljekarniku. Sirupi se pripremaju otapanjem šećera u blago zagrijavanoj vodi. Na 16 dijelova šećera dodaje se 10 dijelova vode i 10 % iscrpine biljne droge, ili prokuhanog i procijeđenog voćnog 15 21 soka, a onda se sve zajedno jednom prokuha. Kod kuće se mogu pripremiti i ljekovita vina vina medicata , koja se dobivaju miješanjem tekućih ili otapanjem krutih lijekova u vinu. Ljekovita vina uzimaju se na žlice, likerske čašice ili male čaše. Sami možemo pripremiti i praške. Mljevenjem, drobljenjem i prosijavanjem droge dobit ćemo grube, polusitne i sitne praške. Posljednji, u obliku fine prašine, služe isključivo za unutarnju primjenu. Prašci se uzimaju kavenom žličicom ili na vrhu noža. Treba poznavati težinu praška u jednoj kavenoj žličici, jer sve žličice nisu jednako velike KAKO SE LIJEČIMO LJEKOVITIM BILJEM Biljni lijekovi se obično uzimaju poslije jela, jer tada najmanje podražuju sluznicu želuca. Lijek koji treba brže resorbirati, a sluznicu ne nadražuje prejako, treba uzimati ili neposredno ili pola sata prije jela. Da bi se nadraživanje sluznice još smanjilo, treba s lijekom piti dosta tekućine. Ako je tekućina topla, nadražaj je manji, a resorpcija lijeka brža. Kad lijek obavi svoju zadaću, tijelu više nije potreban i ono ga izlučuje respiracijom disanjem , transudacijom znojenjem , uriniranjem mokrenjem i defekacijom stolicom. Ako adsorpcija i eliminacija izlučivanje lijeka ne funkcionira kako treba, lijek se kumulira nagomilava u tijelu i može izazvati teške posljedice. To se obično događa kad se lijek uzima duže vrijeme, ali i kod jednokratnog uzimanja kao je doza lijeka prevelika. Ako lijek ne uspije izazvati trajnu promjenu, pa se bolest vrati, ili točnije, nastavlja, znači da nije uklonjen uzročnik. Neke lijekove organizam ne podnosi. Ako je nepodnošljivost prirođena, zovemo je idiosinkrazijom. U takvu slučaju tijelo jako reagira i na najmanje doze nekog lijeka alergičnim sindromom, koji može izazvati i anafilaktički šok. Ponekad se dva lijeka, ili čak više njih, uzimamo li ih u isto vrijeme, mogu upotpunjavati i pojačati učinak. Zato se lijekovi često kombiniraju, ali pri tome treba paziti na njihovu moguću međusobnu nepodnošljivost inkompatibilnost , kao i antagonizam ili suprotnost u djelovanju. Antagonistički lijek može djelovati kao protuotrov, čak i ako je sam za zdravo tijelo otrov. U slučaju otrovanja uzimaju se tzv. U svim vremenima i različitim kulturama širom svijeta ljudi su koristili biljke kao ljekovito sredstvo: 1. Farmaceutska industrija koristi ih kao sirovine za izoliranje čistih prirodnih tvari. One osim toga predstavljaju djelotvorne farmaceutske proizvode ili se upotrebljavaju kao ishodišne tvari za djelomične sinteze ljekovitih tvari. Biljne ljekarničke droge koriste se kao fitofarmaci. One se, osim toga, nalaze u mješavinama koje su pacijentima dostupne u obliku čajeva, tinktura, ekstrakata i naravno od njih sačinjenih gotovih ljekovitih pripravaka dražeja, kapi, pomasti. Jedna od definicija fitofarmaka nalazi se u službenom tekstu ESCOP-a European Scientific Cooperative of Phytoperapy od rujna 1990. LIJEČENJE BILJEM - FITOTERAPIJA Od kraja 19. U posljednje je vrijeme došlo do znatne promjene, osobito s obzirom na to da su Svjetska zdravstvena organizacija World Health Organization WHO i veliki farmaceutski koncerni počeli posvećivati više pozornosti ljekovitom bilju te ulagati veća sredstva za istraživanja na tom području, za razliku od saznanja istočne tradicionalne medicine sa ljekovitim biljem koja ima tradiciju više od četiri tisuće godina. Liječenje biljem postaje predmetom javnih rasprava i u medicinskim krugovima. U porastu su propisivanje biljnih lijekova, kao i uporaba za vlastito liječenje. Pojmom fitoterapija danas označavamo liječenje i sprječavanje bolesti i tegoba s pomoću biljaka, biljnih dijelova i njihovih pripravaka. Takvi biljni pripravci zbog osobite kombinacije aktivnih i pratećih tvari imaju široko terapijsko djelovanje i, u usporedbi sa sintetskim lijekovima, obično manje neželjenih posljedica. Moramo naglasiti da načelno nisu bez popratnog djelovanja. Fitoterapija nije alternativa današnjoj prirodoslovno usmjerenoj medicini, nego njezin dio koji ispunjava prazninu i nudi dodatne mogućnosti pri liječenju i sprečavanju akutnih i kroničnih bolesti. U pojedinim europskim zemljama zakon o biljnim lijekovima točno određuje sastav, oznaku, oblik doziranja i uporabu pojedinih gotovih biljnih pripravaka te biljnih droga, i to na temelju najsuvremenijih znanstvenih spoznaja, a prema mjerilima kao što su kvaliteta, djelovanje i neškodljivost. Svi ti podatci potrebni su za standardnu registraciju biljnih lijekova. U europskoj uniji znanstveno savjetodavno vijeće za liječenje biljem ESCOP European Scientific Cooperative for Phytotherapy nastoji prikupiti i uskladiti podatke o važnosti pojedinih pripravaka. FARMAKOGNOZIJA - najstarija moderna znanost, jedna od najstarijih farmaceutskih disciplina, proučava ljekovite sirovine tvari prirodnog podrijetla naziv uveo C. Seydler koji je svoj rad nazvao Analecta pharmacognostica Halle, 1815. Farmakognozija od grčkih riječi farmakon lijek ili otrov Pharmacognosy gnosis znanje, poznavanje Pojam droga engl. U fitoterapiji se odnosi na osušene ili na kakav drugi način priređene biljke, odnosno dijelove biljka, koji se koriste za spravljanje ljekovitih pripravaka poput iscrpina, tinktura, sokova, destilata i sl. Oblici ljekovitih droga u farmaciji 1. Tipovi ekstrakata Među prirodnim ljekovitim sirovinama najviše je onih biljnog podrijetla biološki aktivne tvari odgovorne za terapijski učinak u koncentrirane su u pojedinim dijelovima živog organizma ili u različitim izlučevinama hrv. Drogen Podrijetlo riječi droga nije sa sigurnošću utvrđeno. Moguća su sljedeća objašnjenja: a droge su najčešće u suhom stanju, a riječ drug ili droh u starogermanskom znači suh b riječ potječe iz arapskog jezika dova znači ljekovito sredstvo Slika 2. Nazivlje ljekovitog bilja Izvor: Prof. Sanda Vladimir-Knežević, Uvod u farmakognoziju, Farmaceutskobiokemijski fakultet, Zagreb 18 24 Ljekovite biljne droge i njihovi nazivi: folium list folia listovi flos cvijet flores cvjetovi herba zelen herbae zeleni radix korijen radices korijenje rhizoma podanak rhizomata podanci fructus plod fructus plodovi semen sjemenka semina sjemenje cortex kora cortices kore bulbus lukovica i dr. Sastojci droga do sada su se dijelili na aktivne tvari efektore i prateće ili balastne tvari. Takva podjela postaje sve spornijom, jer je za okvir djelovanja i učinkovitost u velikoj većini primjera ključna cijela biljna iscrpina, a ne tek pojedini sastojci. Djelovanje pratećih tvari i aktivnih tvari međusobno je tijesno povezano. Za cijeli niz pratećih tvari uvodi se izraz koefaktor. Važni su koefaktori flavoni, saponini, sluzi, elementi u tragovima i elektroliti. Prateće su tvari počesto otapala za aktivne tvari, mogu biti i konzervansi, stabilizatori ili antioksidativna sredstva. Presudno utječu na biološku raspoloživost dostupnost , na farmakološku dinamiku i na toksičnost. O izboru otapala ovisi hoćemo li pri preradi biljaka ili biljnih dijelova dobiti kvalitativno i kvantitativno različite biljne pripravke. Vodena otapala obuhvaćaju i druge sastojke, npr. Aktivna tvar je, dakle, biljni pripravak kao zbroj svih sastojaka , a ne njegovi pojedinačni sastojci. U tome leži velika razlika između biljnih pripravaka i sintetskih preparata. Tradicionalni su pripravci od ljekovitog bilja su čajevi infusum, decoctum i alkoholne isparine tinctura, extracta. Pri doziranju tog oblika do netočnosti često dolazi i zbog različitog ishodišnog materijala droga. Posebnu problematiku čine droge iz ljekovitog bilja koje postoje u različitim kemotipovima i sadrže neke toksične aktivne tvari npr. Iđirot Acorus calamus i vratić Tanacetum vulgare. Kod gotovih biljnih pripravaka ti se problemi nastoje riješiti standardiziranjem droga, koje za daljnju preradu moraju sadržavati točno određene količine pojedinih sastojaka. Za pravilno doziranje pri uporabi nužna su farmakološka i klinička istraživanja. Dosad su opsežne kliničke studije provedene tek za neke droge npr. U velikog broja korisnika biljnih pripravaka prevladava mišljenje da biljni pripravci imaju široko terapijsko djelovanje i vrlo malo neželjenih popratnih pojava. O međusobnom djelovanju različitih biljnih pripravaka i kombiniranju s drugim lijekovima zna 19 25 se vrlo malo. Upravo je stoga vrlo nužno posavjetovati se s liječnikom. Osobito moramo upozoriti na nepoznato ljekovito bilje i droge, najčešće iz drugih zemalja, kod kojih zbog podmetanja lažne droge ili posve otrovnih dodataka lako dolazi do ozbiljnih nepoželjnih posljedica. Uza suvremene istraživačke metode, znanstvenici danas planski pregledavaju eng. Screening domaće i strane ljekovite biljke s obzirom na nove aktivne tvari i terapijsku uporabljivost. Velika pozornost posvećuje se i traženju antibiotičkih aktivnih tvari te aktivnih tvari za suzbijanje parazita, primjerice uzročnika malarije, gljivica i virusa. Nov je način liječenja i povezivanja medicinske terapije sa znanošću o prehrani. Utjecaj i učinkovitost prehrambenih, odnosno hranjivih ljekovitih biljaka s estrogenim djelovanjem istražuje se kao moguć oblik pomoći pri sprječavanju osteoporoze u menopauzi. Flavonoidi se preporučuju kao lovci na slobodne radikale kod primarnog i sekundarnog sprječavanja kroničnih upalnih oboljenja, ovapnjenja žila i tumora. U svakodnevnoj prehrani postoji puno sekundarnih biljnih tvari, a o načinu spravljanja hrane ovisi koliko organizam može njima raspolagati. Kuhanje biljne hrane uništava fenolne kiseline s antioksidativnim i antimutagenim osobinama. Isto, dakako, vrijedi i za aktivne tvari s nepoželjnim djelovanjem. Na to jasno ukazuju upravo razlike među prehrambenim navikama pojedinih područja ili zemalja i s njima povezane razlike u raširenosti pojedinih bolesti. Uporaba ljekovitog bilja i njihovih pripravaka ima vrlo različite ciljeve. U prvom ih redu koristimo za liječenje simptoma bolesti i oboljenja. Liječnici ih koriste u općoj i unutarnjoj medicini; u ginekologiji, urologiji, dermatologiji i pedijatriji, a koriste ih i samo bolesnici za osobno liječenje. Kod drugog cilja ljekovitog bilja glavnu ulogu igra bolesnik kao osoba, odnosno njegovo stanje konstitucija , koje smatramo oličenjem svih mogućih reakcija pojedinaca na njegovu okolinu. Ljekovito bilje pritom koristimo za poticanje i jačanje sposobnosti bolesnika da se uzrocima bolesti ili bolestima i poremećajima zdravlja nosi učinkovitije nego bez takve terapije. Potom je ključno pitanje zašto pri jednakoj izloženosti klicama i drugim utjecajima noksam jedan čovjek oboli, a drugi ostane zdrav. U tom slučaju biljke koristimo za sprječavanje oboljenja. Počesto se služimo i izrazom «preusmjeravanje», kojim opisujemo promjene reakcija organizma na neugodne faktore i pospješivanje prilagodbe tijela okolini. Izvanredno je važno smanjenje sklonosti organizama da na vanjske, kao i na duševne i psihičke utjecaje reagira ubrzavanjem rada srca, povišenjem tlaka i napetosti mišića te poremećajima spavanja. U tradicionalnoj se narodnoj medicini na osnovi promatrane i vjerojatne učinkovitosti razvilo sporno mišljenje da je ljekovito bilje»lijek za sve«pa je tako nazvano panacejom. Zato su indikacije za uporabu pojedinih biljaka u narodnoj medicini još i danas iznimno opsežne i nisu uvijek u skladu sa suvremenim spoznajama o primjeni. Pri izboru lijekova za liječenje simptoma u prošlosti se, osobito na temelju signaturnog nauka Theophrastus Bombastus von Hohenheim, poznatiji kao Paracelsus, Signatura Plantarum razvilo mišljenje da je priroda biljke i pojedine druge stvari odabrala za liječenje određenih bolesti. List jetrenke koji se sastoji od tri režnja podsjeća na oblik jetre, pa se stoga koristio pri liječenju oboljenja toga organa. Listovi plućnjaka sa svojim pjegavim listovima tako podsjećaju na gradu plućnog tkiva, a o njegovoj uporabi još i danas svjedoče latinski i narodni naziv. Očajnica s cvjetovima nalik na oči, u prošlosti se između ostalog koristila i za liječenje očnih oboljenja, svakako s pravom, jer su suvremena istraživanja potvrdila njezino ljekovito djelovanje na oči. Signaturni znakovi nesumnjivo su bili važni za prenošenje medicinskih spoznaja novim generacijama, ali su nerijetko bili i pogrešni. Suvremena fitoterapija pokušava kritički ocijeniti preneseno znanje i uskladiti ga sa znanstvenim i kliničkim istraživanjima. Višegodišnja uporaba određenih biljaka u medicinske svrhe još nije dokaz da su one učinkovite u suvremenome smislu, a ne može dovoljno ocijeniti ni moguće neželjene učinke. Kod kritično oboljelih osoba u posljednje je vrijeme sve češća prije svega želja za cjelovitom terapijom, za samoliječenjem i za aktiviranjem vlastita regulacijskog sustava, kao i želja za tim da bolest spriječe i da za to u određenoj mjeri i sami budu zaslužni. Upravo su to uzroci pojačanog zanimanja za uporabu ljekovitog bilja, kao i ostalih metoda prirodnog liječenja. Te želje kod liječnika nisu prošle neopaženo jer oni u sve većoj mjeri traže mogućnosti za što bolje prilagođavanje liječenja čovjeku kao pojedincu. Suvremeno liječenje ljekovitim biljem temelji se na spoznajama prirodoslovnih znanosti i tako je dio prirodoslovno usmjerene medicine. Homeopatija je pritom poseban, samostalan način liječenja koji se također služi biljkama. Slijede spoznaje do kojih je došao njemački liječnik C. Te spoznaje utječu na oblike liječenja kao i na traženje pravilnog, primjerenog pripravka po načelu sličnosti Shnilia shnilibus curantur. Sredstvo koje u zdrava čovjeka uzrokuje određene znakove bolesti, iste simptome u bolesnika liječi. Takav individualni način liječenja uzrok je i sve veće popularnosti homeopatije. Homeopatski pripravci od bilja zahtijevaju i poseban način pripremanja. Osnovni su pripravci pratinkture iz kojih se potenciranjem razrjeđivanjem dobivaju različiti stupnjevi razrijeđenosti UPORABA DROGA I PRIPRAVAKA Čaj Najčešći pripravak od ljekovitog bilja je čaj koji se priprema na više načina, ovisno o dijelu biljke koji se koristi, aktivnim tvarima koje biljka sadrži i učincima koje čajem želimo postići. Tako čaj može biti pripravljen kao oparak, uvarak, provarak i naljev. Većina čajeva pripravlja se kao oparak ili infuz. Ako nije drugačije navedeno 1-2 čajne žlice suhe, usitnjene biljke preliju se s 2,5 dl kipuće vode, sve se promiješa, poklopi i nakon 10 min. Ukoliko se kod pripreme koristi svježa biljka, njenu količinu treba udvostručiti. Na ovaj se način pripravlja čaj od nježnih struktura biljaka cvijet, list te onih koje sadrže termolabilne tvari alkaloidi, antrakinonski glikozidi ili lako hlapive tvari eterično ulje. Toj grupi pripadaju stolisnik, smilje, menta, neven, suručica, breza itd. Za uvarak ili dekokt čajnu žlicu suhe biljke stavimo u 2,5 dl hladne vode, promiješamo, lagano zagrijemo do vrenja, maknemo s vatre i ostavimo poklopljeno još desetak minuta. Na ovaj način pripravljamo čajeve od biljaka iz kojih se aktivne tvari teže ekstrahiraju, npr. Provarak koristimo za pripravljanje čaja od biljaka koje sadrže termostabilne tvari npr. Ovaj način pripreme uobičajen je za podanak pirike, podanak petoprste, koru hrasta itd. Naljev je način pripreme koji se koristi kod biljaka koje sadrže sluzi ili neke druge sastojke osjetljive na toplinu. Dvije čajne žlice droge prelijemo hladnom vodom, promiješamo i ostavimo poklopljeno oko 6 sati. Na taj se način pripravlja čaj od bijelog i crnog sljeza ili sjemenki dunje koji sadrže sluzi, ali i čaj od medvjetke. Medvjetka ili Uva ursi, jedna od najpoznatijih biljaka za urološke tegobe, sadrži trjeslovine koje se u toploj vodi otapaju pa čaj koji nije pripravljen hladnim postupkom teško pada na želudac Tinktura Tinktura je biljni pripravak koji je pogodan za one aktivne tvari iz biljaka koje se bolje tope u alkoholu nego u vodi. Iz biljaka čije su aktivne tvari sluzi npr. Obično se za suho bilje koristi 70%-tni alkohol, a u domaćinstvima najčešće 21 27 kvalitetna rakija 45% alkohola. Omjer između bilja i alkohola je 1: 5, tj. Sve se čuva u dobro zatvorenim staklenkama, na toplom mjestu, uz svakodnevno miješanje, 2-3 tjedna. Nakon toga se tekućina procijedi i čuva u tamnim, staklenim bočicama. Za unutarnju uporabu obično se uzima kapljica u malo vode nekada se običavalo kapi stavljati na kocku šećera , triput dnevno. Ako se tinktura koristi za oblog, razrijedi se s četverostrukom količinom vode, ako nije drugačije navedeno. Kod biljaka s jakim djelovanjem arnika ili brđanka, iđirot, lincura ili žuta sirištara 10 grama biljke prelije se sa 100 g 70%-tnog alkohola. Tinkture se mogu koristiti i duže od godine dana. Ako za tinkturu koristimo svježe bilje, njegova količina treba biti dvostruko ili trostruko veća, a alkohol 96%-tni Uljna iscrpina Uljne iscrpine nastaju močenjem svježeg ili suhog bilja u nerafiniranom maslinovom, suncokretovom, ulju kukuruznih klica, bademovom ili nekom drugom ulju. Mogu se pripremiti hladnim postupkom tj. Nakon cijeđenja ulje se čuva u tamnim bocama na hladnom mjestu. Trajnost mu je godinu dana. U domaćinstvima se uljne iscrpine češće pripravljaju hladnim postupkom u vrijeme cvatnje određene biljke. Uljne iscrpine koristimo kao ulja za masažu, za zacjeljivanje rana i izradu drugih biljnih pripravaka masti, krema, emulzija itd. Sirup Najčešće se u domaćinstvu pripravljaju sirupi od trpuca, divizme ili borovih iglica koji se koriste za dišne tegobe Mast Biljne masti su jednostavne za pripremu, mogu se pripremiti od različitih biljnih dijelova, a koristi se svježe ili suho bilje. Obično se uzme 1-2 pregršti svježe ili suhe biljke ili mješavine više biljaka , stavi u 250 grama vruće masti i kuha 10 minuta na laganoj vatri. Makne se s vatre, ostavi preko noći, a ujutro podgrije i procijedi. Sveta Hildegarda od Bingena preporučivala je izradu masti u loncu koji bi se stavio u veći lonac u kojem je kuhala voda. Mast se na taj način otapa postupno i uz stalno miješanje se može zagrijati do 99 şC, a tada se doda biljka ili njezin prah i dobro izmiješa. Lonac se izvadi iz vode, nastavi se miješati dok se mast ne počne zgušnjavati i pusti da se ohladi. Ujutro se ponovno podgrije u loncu s kipućom vodom, procijedi i sprema u kutijice. Iako je ovaj način zahtjevniji smatra se da je ovako dobivena mast ljekovitija Biljni ocat Kao osnova za dobivanje biljnog octa koristi se kvalitetan jabučni ili vinski ocat. Odabrano bilje bosiljak, metvica, ružmarin, kopar, matičnjak, majčina dušica itd. Ostavi se 2-3 tjedna na toplom i svijetlom mjestu, uz svakodnevno protresanje, a zatim se procijedi i pretoči u bocu. Ako želimo jaču aromu octa, postupak treba ponoviti s novom količinom bilja. Ovako dobiven ocat koristi se za začinjanje salata, u marinadama, kao dodatak umacima, varivima i drugim jelima. Ocat se može pripremati od svježeg ili osušenog bilja, od jedne biljke ili više njih. Također možemo grančicu bilja staviti u bocu i nakon što ocat procijedimo. Različite iscrpine bilja s octom koriste se za njegu kože i vlasišta Biljna kupka Najjednostavniji način pripravljanja biljne kupke je da platnenu vrećicu, napunjenu suhim ili svježim biljem, uronimo u vodu ili objesimo na slavinu tako da mlaz vode curi preko nje. Bilje odabiremo prema ljekovitim svojstvima ili mirisu koji nam odgovara. Najčešće se koriste kupke za opuštanje i umirenje, okrjepu i osvježenje, za bolju cirkulaciju, protiv celulita, prehlade itd. U kupki za opuštanje preporučuje se cvijet kamilice, cvijet lavande, cvijet lipe, list matičnjaka, šišarke hmelja itd. Kupka za osvježenje može sadržavati npr. Cirkulaciju će poboljšati kupka s listom ružmarina, listom timijana, listom kadulje, sjemenkama komorača, iglicama bora itd. Kod tegoba s celulitom ne treba zaboraviti na list bršljana itd ŠTO JE HOMEOPATIJA Na osnovi Hipokratova učenja o zakonu sličnosti, koje je izrazio riječima: Slično se sličnim liječi Similia similibus curantur , postavio je Christian Friedrich Samuel Hahnemann svoju teoriju o homeopatiji grč. Homeopatija je način liječenja minimalnim dozama onih lijekova koji, uzeti u većoj dozi, u tijelu zdrava čovjeka izazivaju pojave slične simptomima one bolesti koju želimo izliječiti. Ako tu istu biljku uporabimo u dovoljno velikom razrjeđenju, postat će jedan od najboljih i najpouzdanijih lijekova homeopatske medicine. Homeopatija se, dakle, služi veoma malim dozama, mnogo manjim nego znanstvena medicina. Razrjeđenje može biti tako veliko da se jedva može zamisliti djelovanje lijeka. Takva homeopatska razrjeđenja zovu se potence, a bilježe se slovom D. U takvim se dozama i opasni otrovi mijenjaju u spasonosne lijekove. DOBIVANJE ETERIČNIH ULJA Ulja koja daju miris bilja sastoje se najvećim dijelom od terpena i terpenskih derivata. Od ostalih spojeva najvažniji su sumporni spojevi u lukovicama i u eteričnom ulju senfa , nekoliko aromatičnih spojeva fenoli, aromatski aldehidi, kumarini. Terpeni C10H10 su alifalni ili cikloalifalni ugljični hidrati. U biljkama se grade od pre-spojeva koji sadrže pet atoma ugljika, hemiterpeni, ovisno o načinu spajanja imaju različiti kemijski sastav. Prema broju osnovnih spojeva mogu nastati terpeni C10 , seskviterpeni C15 i diterpeni C20. Njihovi derivati, koji sadrže kisik u eteričnim uljima mogu biti: alkoholi, ketoni, esteri, aldehidi. Za dobivanje mirisne tvari iz biljaka najrasprostranjeniji način je destilacija vodenom parom. Na taj način se mogu dobiti eterična ulja koja se ne razblažuju vodom. U industrijskoj proizvodnji dobiva se ulje u najčišćoj formi s malo zalaganja i s najjednostavnijom 23 29 tehnologijom. Razlikujemo tri načina izvedbe destilacije: destilacija vodom, destilacija vodom i parom te destilacija parom. Nazivi naznačuju samo tehničke pojedinosti jer su sva tri načina teoretski identična: destilacija vodenom parom, hidrodestilacija. Postupak ekstrakcije iscjeđivanje primjenjuje se kod onih biljaka čije su koncentracije mirisne tvari male ili se dobro miješaju s vodom naročito misrisne tvari pojedinih cvjetova , ili biljna ulja nisu hlapljiva, ali su njegovi sastavni dijelovi koji se razblažuju isto tako važni. Treći način dobivanja eteričnih ulja je hladno presanje, a koristi se za dobivanje eteričnog ulja iz kora citrusnih biljaka Šilješ, 2. Destilacija eteričnih ulja Destilacija. Točka ključanja različitih komponenti eteričnog ulja su jako različita. Točka ključanja terpenskog hidrogena pri normalnoj atmosferskom tlaku je C, terpenskih alkohola C, seskviterpena i njegovih derivata C. Tvari su najvećim dijelom karakterističnog i prijatnog mirisa. Isparavaju se i ispod točke ključanja. Tlak pare određuje količina tvari u zračnom prostoru. Jačina mirisa, osim o svojstvenosti tvari, ovisi i o parnom tlaku. To se povećava s temperaturom, na točki ključanja dostiže vanjski tlak i tvari počinju ključati, destilacija je pretvaranje tekućine u paru na točki ključanja te rashlađivanje iste kondenzacijom. Kod destiliranja tekućih smjesa trebamo razvrstati dvije osnovne forme Jednostavna destilacija Destiliranje tekućih masa čije se komponente miješaju i tako predstavljaju jednu fazu. To se može primijeniti kod destilacije za pročišćenje bez primjese vodene pare Destilacija vodenom parom, hidrodestilacija To je destiliranje onih tekućina čije se komponente ne miješaju i zbog toga čine dvije razdvojene faze tekućine. Na taj način se dobivaju eterična ulja iz biljaka pomoću vodene pare. Na točki ključanja parni tlak tekućine jednak je vanjskom tlaku. Smanjenjem tlaka točka ključanja će biti niža, s povećanjem se i ona povisuje. Destiliranje tekućine u čijem su sastavu pomiješane tvari s različitom točkom ključanja, temperatura se najčešće povećava izuzev mješavina sa stalnom točkom ključanja , tokom destilacije mijenja se sastav destilirane tvari. Kod destilacije vodenom parom, do izražaja dolaze dugi utjecaji. Zamislimo da je u posudi voda i u vodi nerazblažena tekućina eterično ulje , tekućinu pri jakom miješanju zagrijavamo. U ovom slučaju isparavanje obje tekućine stvara parni tlak odgovarajućoj temperaturi. Na temperaturi na kojoj zbroj parnog tlaka vode i ulja dostiže vanjski tlak, mješavina počinje ključati. Točka ključanja takve mješavine je niža nego vode ili ulja. Parni tlak komponenata ponaosob je niži od vanjskog tlaka, znači da na danoj temperaturi i pritisku same ne bi ključale. Kao posljedica toga, destilacijom na normalnom atmosferskom tlaku i na temperaturi od 100 C možemo dobiti eterična ulja čije komponente ključaju na temperaturi od 300 C. U toku destilacije temperatura se ne povisuje dok su prisutne obje tekuće faze. Sastav pare tokom destilacije, kao i sastav dviju faza tekućine poslije kondenzacije ostaju nepromijenjeni. Računajući iz ovog odnosa za destiliranje jednog kilograma važnijih komponenata eteričnog ulja, na normalnom atmosferskom pritisku i pri idealnim okolnostima, potrebne su slijedeće količine vodene pare: za ugljikohidrate terpena 0. U praksi, za destiliranje biljaka koje sadrže eterična ulja ili za ponovo destiliranje eteričnih ulja, potrebno je više pare od teoretski izračunate količine. Neki od glavnih razloga su: 1. Para koja prolazi kroz biljke se ne zasićuje parom eteričnog ulja, zato ne nastaje stanje ravnoteže. Destilirati se može tek onda kada dođe na površinu drobljenjem stanica ili putem difuzije dolazi u kontakt s parom. Početkom destilacije hladna biljka dolazi u kontakt s parom, zagrije se, uslijed čega se na njenu površinu kondenzira vlaga. Od utjecaja topline oštećuju se zidovi stanice i nastaju pukotine veličine kapilara. Čestice eteričnog ulja prolaze kroz kapilare. Glavni vid izlaza iz stanica je difuzija, jer zbog veličina kapilara ne može nastati strujanje. Brzinu destilacije najviše određuje difuzija hidrodifuzija. Na veličinu destilacije utiču između ostalog: razdaljina od zida stanica nosioca eteričnog ulja do vanjske površine biljke, koncentracija komponenata eteričnog ulja unutar stanica i u površinskom sloju vode, kao i zasićenost pare eteričnim uljem. Veličina kapilara u zidovima stanice osim o svojstvu tvari ovisi o pripremljenosti biljke i o okolnosti destilacije. Na veličinu kapilara utječu: vlažnost biljke, način i mjera prethodnog sušenja i usitnjenja, pritisak i temperatura primijenjene pare. Pravilnim odabirom ovih činioca možemo povećati brzinu destilacije i količinu dobivenog ulja. Derivati trepena koji sadrže kisik alkoholi, ketoni u vodi od 100, sto puta se bolje razblažuju od ugljikohidrata, a brža im je i difuzija. To nam daje objašnjenje na zapažanje da se pri destilaciji plodova kopar, korijander brže destiliraju komponente koje sadrže kisik karvon, atenol koje imaju točku ključanja višu od hlapljujućih trepena. Koncentracija komponenata eteričnih ulja u pari uglavnom ovisi o brzini strujanja pare. Pri sporom strujanju pare približavamo se stanju zasićenosti, tako se eterično ulje dobiva sa relativno malo pare. U ovom slučaju usporava se difuzija, vrijeme destilacije je duže. Pri većoj brzini strujanja pare u parnom prostoru, smanjuje se koncentracija para eteričnog ulja. Za dobivanje eterično ulja potrebno je više pare, a destilacija je brža. Ovdje brzinu destilacije određuje brzina difuzije, zbog toga, s pretjeranim povećanjem brzine strujanja pare ne može se više povećati brzina dobivanja eteričnog ulja. KEMIJSKE PROMJENE Na temperaturi od 100 C, u prisutnosti vode i zraka usred hidrolize, oksidacije i polimerizacije brojne komponente eteričnog ulja mogu pretrpjeti kemijske promjene. U toku pripreme enzimnim raspadanjem ili usred destilacije, utjecajem topline od pred-spojeva prekurzori u biljkama nastaju brojne komponente eteričnog ulja. Utjecajem biljnih enzima nastaju među ostalima spojevi ulja karakteristični za ulja lukovine, senfa i badema. Optimalna temperatura ovih reakcija je C. Za to je potrebno duže držanje na temperaturi od 100 C, zato destilacija zahtjeva duže vrijeme. Druga grupa kemijskih promjena utjecajem temperature kvari kvaliteta eteričnih ulja jer dio spojeva nije stabilan, lako se raspada, oksidira ili polimerizira. Na temperaturi destilacije povećava se brzina ovih reakcija. Nastali spojeva velikih molekula su ne ili malo hlapljivi, slabo se razblažuju. Ukoliko se polimerizacija odvija u destilacijskoj posudi na površini biljke, smanjuje se količina dobivenog ulja, ali nastali produkti ne ulaze u ulje. Reakcije u parnoj fazi ili poslije kondenzacije mijenjaju kvalitetu ulja, povećavaju specifičnu težinu, smanjuju razblaživost i kvare čulne kvalitete. Para, naročito para visoke temperature, pored raspadanja eteričnih ulja može prouzrokovati raspad drugih tvari. Kemijske promjene na utjecaj temperature, prema želji možemo potpomagati ili sprečavati reguliranjem vremena destilacije, brzine strujanja pare, pritiska pare i temperature. Neke komponente eteričnih ulja u vlažnoj sredini mogu se raspasti na alkohol i kiselinu koji su činioci estera hidroliza. Prema zakonu reakcije izjednačenja, velika količina vode potpomaže raspadanje estera čija brzina na visokoj temperaturi može biti značajna. Mjera hidrolize smanjuje se kraćim vremenom destilacije odnosno većom brzinom strujanja pare. Najveću brzinu strujanja pare određuje rashladni učinak kondezatora. U slučaju velike brzine pare kondenzira mješavina vode i ulja dugo ostaje na temperaturi C, ubrzava se raspadanje nekoliko estera. Za smanjenje raspadanje estera jako je bitno na početku destilacije para za što kraće vrijeme prođe kroz biljku i kondenzira u kondenzatoru. Za očuvanje sadržine estera to ima veći značaj od brzine pare u toku destilacije. Stabilitet estera je različit. Jedan od bitnih sastojaka ulja lavande i muškatne kadulje, linalilacetat, lako se hidrolizira. Drugi esteri, kao što su npr. Mentilacetat u menti, ne smanjuju se tokom destilacije PRIPREMNI RADOVI Na površini i u unutrašnjim, drvenastim tkivima također se mogu nalaziti stanice i hodnici koji sadrže eterična ulja. Cilj pripreme prije destilacije je da omogućimo pristup pare ovim dijelovima, da se omogući difuzija eteričnog ulja. Biljke ne smiju pretjerano ograničiti strujanje pare, jer će u destilatoru biti prevelik pritisak. Sjeckanje zelenih ili sušenih biljaka ima za cilj bolje iskorištavanje destilatora. Sjeckanjem i drobljenjem korijenja i sjemenja lakše dolazimo do eteričnog ulja. Način sjeckanja ovisi o sirovini i načinu destiliranja. Kod pretjeranog sjeckanja isparavanje i stvaranje smola na oksidaciju osjetljivih komponenata može prouzrokovati gubitak eteričnog ulja. Pretrpani kazan dozvoljava sporiji protok pare što produljuje vrijeme destilacije. Pri sjeckanju na veće komade protok pare može biti brži, ali je zbog sporije difuzije potrebno više vremena za destilaciju, a i djelotvornost dobivanja ulja se pogoršava. Sušenjem otpada količina što povlači sa sobom gubitak eteričnog ulja isparavanje, oksidacija ili stvaranja smola. Z i grijanje prouzrokuju gubitak eteričnog ulja. Količinu gubitka eteričnih ulja tokom sušenja određuju: razmještaj stanica nosioca eteričnih ulja u biljkama kao i fizičke i kemijske karakteristike činioca. Neke biljke menta se mogu sušiti bez većih gubitaka, druge lavanda, Acorus calamus trpe velike gubitke eteričnog ulja tokom sušenja. Najveće gubitke, suprotno očekivanjima, obično prouzrokuje stvaranje smola, a ne isparavanje. Sastav eteričnog ulja tokom sušenja može se mijenjati na različite načine. U puno slučajeva specifična težina eteričnih ulja dobivenih od sušenih biljaka bude veća zbog djelomičnog isparavanja hlapljivih komponenata manje specifične težine. U slučaju mente i korijena angelike izmjerene su slijedeće vrijednosti specifičnih težina: Svježa menta: 0,908 Suha menta: 0,912 Svježi korijen angelike: 0,857-0,866 Suhi korijen angelike: 0,876-0,902 U drugim slučajevima specifična težina eteričnog ulja dobivena od sušenih biljaka bude manja, a mijenja se i njena optička aktivnost zbog stvaranja smola spojeva osjetljivih na oksidaciju čija je točka ključanja viša. Eterično ulje dobiveno od zelenog ekstragona ima specifičnu težinu: 0,918-0,943, sposobnost optičkog okretanja: ; specifična težina eteričnog ulja dobivenog od suhog bilja: 0,890-0,923, sposobnost optičkog okretanja: Bez gubitka eteričnog ulja i promjene kvalitete mogu se sušiti uglavnom sjemenje i plodovi u kojima je razmještaj eteričnog ulja unutarnji endogen. Od njih i nakon dugog skladištenja možemo dobiti eterična ulja normalnog sastava TOK DESTILACIJE Destiliranje eteričnog ulja možemo vršiti jedno i višefaznim destilatorima. U praksi su radnje u oba slučaja istovjetne. Kod nas se pretežno koristi višefazna destilacija. Glavni dijelovi faznog destilatora su: destilacijski kotao, kondenzator hladnjak i posuda za razdvajanje eteričnog ulja florentin. Para potrebna za destilaciju stvara se u kotlu koji se nalazi dalje od uređaja za destiliranje. Kotao se zagrijava naftom, ugljenom ili miješanim gorivom. Kotaoni pritisak pare je 4-7atm, temperatura je C. Pritisak održava strujanje pare u cjevovodu između parnog kotla i destilacijskog kotla. Destilacijski kotao je preko kondenzatora otvoren, pritisak je u njemu normalan. U toku destilacije razlika u pritisku na dnu kotla i parovoda je samo tolika da održi strujanje pare. Pritisak je niži od 0,1atm i kod velike brzine strujanja. Pritisak veći od ovog podigao bi biljke u kotlu. Para u kotlu gubi pritisak, povećava joj se volumen, smanjuje temperaturu, dolazi u dodir s hladnim biljkama i gubi toplinu dok zagrije biljke na 100 C. Voda se kondenzira i ovlaži površinu biljke. Za zagrijavanje hladne biljke potrebno je oko 15% pare. Poslije zagrijavanja biljaka, u kotao ponovo dolazi prezagrijana para. Zagrijava prethodno kondenziranu vodu, isparava je i zbog toga joj padne temperatura ispod 100 C. U destilacijskim kotlovima destiliranje eteričnog ulja vrši se zasićenom parom skoro atmosferskog pritiska, na temperaturi od 100 C neovisno o kotaonom pritisku i temperaturi pare. PUNJENJE KOTLA Kotao je važan uređaj destilacije eteričnih ulja. Oblik mu može biti valjkast ili prema dnu sužavajući stožac. Izrađuje se od metala, rjeđe od drveta. Veličina mu varira, prema potrebi, od maksimalnih 30m 3 korisnog volumena. Kod nas se koriste kotlovi volumena 3-5m 3. Imamo jednofaznih i višefaznih. Kod jednofaznih uređaja biljke se u procesu destilacije kreću nasuprot pari. Brzina kretanja biljke i pare regulira se na taj način da se biljke zadržavaju u kazanu toliko vremena koliko je potrebno za destilaciju i za to vrijeme kroz njih prođe potrebna količina pare. Uređaj je najčešće stojeći valjak u kojem se biljke kreću od gore prema dolje, a para od dolje prema gore. Svojstveno iskorištavanje prostora uređaja i njegova potreba za parom su povoljniji od višefaznih uređaja istog kapaciteta. U upotrebi su uređaji kontejneri kod nas još ne. Biljke se stavljaju u jedan rezervoar koji je namontiran na berač. U rezervoar se uvede para i priključi kondenzatoru. Biljke se destiliraju bez pretovara. Tako se štedi u radu. Punjenje višefaznog destilatora vrši se ručno, prijenosnom trakom, eventualno grabilicom ili u istom hodu sa sjeckanjem. Pažnju treba posvetiti ravnomjernom razmještanju biljaka u kotlu, inače para struji u pravcu manjeg otpora i obilazi veliki dio materijala. Nepovoljno je pretjerano zbijanje jer se povećava otpor strujanja pare. Povećani pritisak će podići biljke i para će praviti otpor. Da bi se to izbjeglo kod destiliranja korijenja, sjemenja i plodova između slojeva stavlja se slama ili perforirani metalni lim. Poklopac i kondenzator povezuje parovod. U zatvorenom kotlu eterično ulje isparava para koja prelazi kroz biljke. Brzina isparavanja, osim drugih činilaca, ovisi o brzini strujanja pare. Kod običnih destilatora para u prosjeku prolazi za manje od jedne minute, tako isparene čestice eteričnog ulja najviše jednu minutu budu u fazi pare DESTILACIJA Vrijeme trajanja destilacije određuju potrebe za dobivanjem ulja savršene kvalitete, na što ekonomičniji način. Trajanje ovisi o svojstvima biljaka, o tipu kotla, o količini pare i o brzini strujanja. Od biljaka koje eterično ulje drže na svojoj površini exogen relativno brzo dobijemo eterično ulje, brzina destilacije manje ovisi o brzini difuzije. Eterična ulja lišća i cvjetova u svježem ili sušenom stanju relativno brzo dobijemo pomoću male količine pare. Za dobivanje eteričnog ulja od biljaka koje ulje drže u svojim unutarnjim dijelovima endogen treba više vremena. Brzinu destilacije u ovom slučaju određuje brzina difuzija ulja. Povećanjem brzine strujanja pare vrlo malo možemo povećati brzinu destilacije. Zbog velike volumne težine i velikog otpora strujanja može se koristiti samo mala strujanja para. Vrijeme trajanja destilacije za to može biti 6-12h. Difuzija više vrijednih komponenti eteričnog ulja je spora u slučaju korijena angelike ili od spojeva koji nastaju u toku destilacije azulen. Destilaciju ovih biljaka trebamo nastaviti i onda kad se više ne destilira puno ulja. U drugim slučajevima teško destilirajuće komponente kvare kvalitetu eteričnog ulja. Produžena destilacija povećava kohobacioni gubitak. U ovom slučaju duža destilacija kvari kvalitetu 28 34 eteričnog ulja lavanda. Destilaciju možemo završiti kada para iz destilatora ne sadrži više kapljice eteričnog ulja. U praksi se uvođenje pare prekida kad se na površini destilata ne stvara sloj ulja. Ulje koje se nalijepilo na stranice hladnjaka- teško se ispire, destilacija eteričnog ulja, koja se nalazi u destilatu, završila se prije 10-15min. Tablica sadrži podatke u vezi brzine strujanja pare i vremena destilacije, koji se primjenjuju u praksi kod kotlova zapremine 4m 3. Kondenzator hladnjak je najčešće tipa spiralne cijevi ili svežnja cijevi. Kondenzator se izrađuje od bakra, aluminija ili nehrđajućeg čelika. Hlađenje obavlja strujajuća voda. Kapacitet ovisi o veličini površine hlađenja, o temperaturi i količini vode. Količinu vode za hlađenje određuje količina pare, dozvoljena temperatura destilata, razlika temperature ulazne i izlazne vode za hlađenje. Ukoliko je temperatura ulazne vode za hlađenje 20 C, a izlazne 50 C, onda je za kondenziranje 1kg pare i za rashlađenje destilata na 25 C potrebno oko 20L vode. U praksi količina vode za hlađenje bude puta veća od količine pare. Temperatura kondenzatima uglavnom ne prelazi C. ODVAJANJE, FILTRIRANJE Odvajanje eteričnog ulja iz mješavine ulja i vode koja teče iz kondenzatora, vrši se u takozvanoj florentin posudi na osnovu različitih specifičnih težina. Manje posude se izrađuju od stakla, veće od metala bakar, aluminija, nekodirajućeg čelika. Njihovo funkcioniranje i izgled je dvojak, u ovisnosti o tome da li se koriste za odvajanje eteričnih ulja lakših ili težih od vode. U destilatu se eterična ulja izdvajaju u vidu malih kapljica, koje u vodi, u ovisnosti prema njihovoj specifičnoj težini, idu prema gore ili prema dole. Brzina taloženja ovisi o veličini kapljica i o razlici između specifične težine ulje-voda. Odvajanje najmanjih kapljica posebno kod ulja čija je specifična težina približna težini vode zahtjeva puno vremena. Za djelotvorno odvaja nje trebaju se koristiti posude odgovarajuće veličine i oblika. Za poboljšanje odvajanja florentin posude se konstruiraju tako da u njima voda ravnomjerno struji i da ne dođe do turbulencije koja bi sprječavala taloženje. Ogovarajuće odvajanje možemo očekivati u posudama koje mogu prihvatiti onu količinu destilata koja se stvori za 40-50minuta, tj. Za poboljšavanje odvajanja ulja čija se specifična težina malo razlikuje od specifične težine vode, koristi se manja brzina strujanja pare i veća florentin posuda. U nekim slučajevima povezuju više posuda na taj način da se veličina posuda povećava. Razlika specifičnih težina ovisi o temperaturi. Povećanjem temperature, specifična težina eteričnih ulja se smanjuje u većoj mjeri nego kod vode. Na višoj temperaturi viskoznost vode je manja, zbog čega se taloženje brže odvija. Destilirana voda sadrži manje kapljica ulja, ali povećava se količina razblaženog ulja u vodi. Poželjnu toplinu određuje optimum odnosa suprotnih djelujućih činilaca. Kontinuiranost odvajanja eteričnih ulja moramo odrediti tako da količina ulja u posudi ne prelazi 15-20% njenog volumena da se ne bi kvarila djelotvornost odvajanja. Odvojeno eterično ulje trebamo očistiti od nečistoća i sadržaja vode filtriranjem i čišćenjem. U cilju olakšanja ove radnje primjenjuje se prethodno taloženje jer se čestice nečistoća teško mogu filtrirati, one začepljuju pore filtera. Istovremeno sa filtriranjem, za odstranjivanje kapljica vode i za smanjene količine razblažene vode, u ulje se umiješa 0,5% natrij sulfata koji ne sadrži vodu. Čišćenje i filtriranje se obavlja centrifugiranjem, Seitz- filterom ili papirom za filtriranje uloženim u lijevak za pretakanje. Razblažena voda u toku skladištenja može prouzrokovati neželjena kemijska raspadanja, uglavnom hidrolizaciju estera. Zbog toga je potrebno što potpunije odstranjivanje vode. Sposobnost razblaživanja vode kod eteričnih ulja ovisi o temperature. Eterična ulja proizvedena u ljeto ukoliko odvajanje ulja nije bilo besprijekorno , padom temperature postaju mutna zbog odvajanja vode RADNJE POSLIJE DESTILACIJE Kohobacija Voda koja izlazi iz posude za taloženje uvijek sadrži eterično ulje. Količina ovisi o veličini i obliku, o brzini destilacije, temperaturi destilata, specifičnoj težini eteričnog ulja i njegovo kemijskog sastava, kao i o sposobnosti razblaživanja vodom. Sastav eteričnog ulja u vodi koja otječe kohobacijska voda razlikuje se od sastava primarnog ili direktnog ulja. Voda uglavnom razblažuje one spojeve koji sadrže kisik, te je zbog toga specifična težina kohobacijskog ili sekundarnog ulja veća. Sekundarna ulja onih ulja koja se visokog sadržaja estera lavanda, muškatna kadulja sadrže manje estera hidroliza nego primarna ulja. Kohobacijsko ulje nekoliko biljaka ruža, kamilica odgovara vrijednosti direktnih ulja. Poslije destilacije vode i vode+pare, kohobacijsku vodu možemo vratiti u kotao te tako gubitka nema. U slučaju parne destilacije, eterično ulje kohobacijske vode dobivamo posebnom radnjom, tj. To se može obaviti u višefaznom, jednosmjernom uređaju ili u uređaju neprekidnog rada konstruiranom u ovu svrhu. Ovim postupkom možemo dobiti 70-75% eteričnog ulja iz kohobacijske vode. Kohobacija se, prvenstveno zbog njene skupoće, primjenjuje za dobivanje eteričnog ulja velike vrijednosti. Eterično ulje kohobacijske vode možemo dobiti soljenjem, metodom razblaživanja i apsorpcijom aktivnog ugljena zbog njihove složenosti ovi principi se nisu rasprostranili RUKOVANJE DESTILIRANIM BILJEM Poslije destiliranja bilje koje ne sadrži eterična ulja iz višefaznih uređaja vade se iz kotla na način da se kotao nagne ili se bilje vadi dizanjem. Iz jednofaznih uređaja pražnjenje obavlja neprekidni puž. Iskorištavanje destiliranog bilja može znatno poboljšati ekonomičnost destiliranja. Destilirani dijelovi bilja posebno plodovi sadrže vrijedne materije škrob, bjelančevine, masti zbog toga mogu biti dobra krma. U slučaju iskorištenja za krmu, moramo obezbijediti brzo hlađenje i sušenje jer se vruće i vlažno bilje brzo zagaditi na temperaturi od C koja pogoduje mikrobiološkom kvarenju. Osušeno bilje se može koristiti za loženje u za to pogodnim kotlovima. Najrasprostranjeniji vid iskorištavanja je kompostiranje destiliranog bilja i iskorištenje za gnojenje RAFINIRANJE ETERIČNIH ULJA Mnoga eterična ulja se prije primjene ponovo destiliraju radi čišćenja. Razdvajanjem ranog i kasnog destilata obogaćuju se čulne komponente ulja, a istovremeno se dobivaju bezbojna ili ulja blagih bolja. Destilacija rafiniranjem vrši se vodenom parom na normalnom atmosferskom pritisku ili u vakumu, odnosno bez vodene pare frakcioniranjem eteričnog ulja u vakumu. Rafinirajuća destilacija vodenom parom, na normalnom atmosferskom pritisku, vrši se na ravnomjernoj temperaturi, malo manjoj od 100 C. Na taj način se ne oštećuju komponente eteričnog ulja. Destiliranje vodenom parom na manjem pritisku je obazriviji način, jer temperatura destiliranja ne prelazi C. Bez raspadanja se eterična ulja destiliraju u vakumu, bez vodene pare. Primjenom destilcijskih uvjeta razne komponente se dobro razdvajaju. Kvaliteta proizvoda prvenstveno ovisi o temperaturi destiliranja i dužine njenog trajanja PREŠANJE I EKSTRAKCIJA Eterično ulje kora citrus vrste naranča, limun, mandarina je dosta osjetljivo. Ono se oštećuje na temperaturi oko 100 C, pa zbog toga eterično ulje dobre kvalitete ne možemo dobiti destiliranjem. Eterično ulje dobijemo hladnim presanjem kore, ili centrifugom zdrobljene kore. Voćni sok koji nastaje zajedno s uljem nije nusproizvod, u puno slučajeva je vrjedniji od eteričnog ulja. Dobivanje razblaživačima, ekstrakcija hlapljujućim ili nehlapljujućim rezblaživačima se može vršiti na niskim, ili visokim temperaturama. Pored mirisnim materija ekstrakt sadrži materije koje se razblažuju u datom razblaživaču škrob, mast, vosak, boje. Kvaliteta ulja ovisi o 31 37 razblaživaču i tehnologiji ikstrakcije. Zbog toga nisu doneseni detaljno utanačeni zahtjevi na kvalitetu ekstrakata kao kod eteričnih ulja. Ekstrakcija hlapljujućeg razblaživača obično se vrši na tolpoj temperaturi koja ovisi o točki ključanja razblaživača. Primijenjeni razblaživači su: petroleter, benzin, klorirani ugljični hidrati dikloretilen, ugljični-tetraklorid , aceton, alkoholi metil-alkohol, etilalkohl. Ekstarkohiranje se vrši u jednoj ili više faza. Do konačnig produkta često se dolazi u dvije faze. Najprije biljke ekstrahiraju razblaživačem masti koji se ne razređuju u vodi, tako dobiveno konkretno ulje razblažuje se alkoholom. Odstranjivanjem materija koje se ne razblažuju u alkoholu dobije se apsolutno ulje koje se razblažuje u alkoholu i eteričnom ulju. Kod primjene postupka enfleurage, cvjetovi cvijet naranče, jasmina se stavlja na staklenu ploču prekrivena mašću između okvira koja veže njihov miris. Cvjetovi se svaki dan mijenjaju, a s njima se odstranjuju i masti. Iz ove kreme alkoholom se izdvajaju mirisne materije, a poslije destiliranja alkohola dobije se krajnji proizvod. Postupak enfleurage primjenjuje se uglavnom na jugu Francuske. Ekstrakcioni postupci zahtijevaju skupe uređaje i razblaživače koji su u više slučajeva zapaljivi. Dobivanje mirisnih materija se rasprostranila na područjima na kojima se mirisne materije ne mogu dobiti destilacijom vodene pare PRIMJENA ETERIČNIH ULJA Eterična ulja najčešće se koriste kao mirisne materije. Njihove komponente koje sačinjavaju kompozicije mirisa nalaze se u kozmetičkim proizvodima, u sredstvima za pranje, u artiklima za njegu zubi i na drugim područjima. Primjenjuju se ne samo u osnovnoj formuli, već se od njih mogu izolirati zasebne mirisne materije koje se kemijskim putem mogu pretvoriti u druge spojeve. Eterična ulja i ekstrati začinskog bilja, ne samo što zamjenjuju drogu na skoro svim područjima, nego se mogu primijeniti tamo gdje se biljka ne može upotrijebiti. Naročito je povoljna njihova industrijska upotreba jer sadrže začinske materije bez balansa i bez mikrobiološke zagađenosti. Neka eterična ulja su pogodna za davanje ukusa lijekovima, ljekovitim proizvodima ili su i sama ljekovita. Ekstrati hlapljujućih razblaživača lavanda, muškatna kadulja, Evernija prunastri djelomično se koriste u vidu mirisne materije, a djelomično u vidu začina ekstrakt začina. Enfleurage proizvodi su mirisne materije velike vrijednosti. Krug upotrebe eteričnih ulja se brže širi, a proširuje se i područje tradicionalne primjene SKLADIŠTENJE, PAKOVANJE I KVALITETA Poslije sušenja i destiliranja droge trebamo pakirati i kraće ili duže vrijeme skladištiti do opreme iz poduzeća Skladištenje droge Za skladištenje droge dobivene sušenjem pogodni su samo dobro prozračeni prostori. Zrak može primiti vlagu sušiti , a može i prenijeti svoju vlažnost. Droge su manje više higroskopne te im se pri vlažnim uvjetima skladištenja značajno može povećati vlažnost. Kod prelaznog skladištenja, pri vlažnim okolnostima, može nastati značajno smanjenje kvalitete. Droge se neposredno, ili poslije prerade upotrebljavaju u liječenju, zbog čega je neophodno konstantno održavati čistoću u skladišnim prostoru, s povremenim dezinfekcijom. Bitan je propis da droge otpornog djelovanja Belladonnae folium, Daturae innoxiae herba treba držati u zasebnoj prostoriji. Droge jakog mirisa zahtijevaju zasebno držanje da druge droge ne bi poprimile njihov neugodan miris. Nezasićeni spojevi eteričnih ulja, a naročito terpenski ugljikohidrati, oksidiraju pri utjecaju kisika u zraku, a oksidacijski produkti polimeriziraju. Reakciju ubrzava prisutnost i najmanjih količina spojeva teških metala, naročito spojevi bakra. Tokom skladištenja se mogu odvijati svi kemijski procesi koji tokom destiliranja mogu prouzročiti raspadanje. Odvijanje procesa na nižim temperaturama je sporija, ipak tokom drugog skladištenja je značajna. Nekoliko desetina postotaka vode razblaženo u eteričnom ulju može prouzrokovati raspadanje deset puta više estera, čine se povećava sadržaj kiseline u ulju koja izaziva daljnja raspadanja. Tokom skladištenja treba spriječiti štetne procese. Tok kemijskih procesa opadanjem temperature bude sporiji te zbog toga dajemo prednost skladištenju na što nižim temperaturama. Oksidaciju možemo spriječiti odstranjivanjem zraka, zbog toga posude napunimo s uljem do vrha i hermetički ih zatvorimo. Za sprečavanje oksidacije mogu se upotrijebiti antioksidanti. Neutralizaciju iona teških metala možemo postići dodavanjem jako male količine spoja za stvaranje kompleksa limunska kiselina , najčešće kombiniramo s antioksidantima. Eterična ulja je svrsishodno skladištiti u mračnim prostorima, naročito ako su u staklenim posudama, jer se polimerizacijoni procesi mogu odvijati utjecajem svijetlosti. Kod prelaznog skladištenja droga i ulja neophodna je točna evidencija. Pored navođenja dnevnih količinskih podataka bitno je označiti i mjesto skladištenja. Skladištenje droge, eterična ulja trebamo označiti točnim natpisima po klasama.
Agar-agar, karagen i alginske kiseline koristimo kao lijekove kod kašlja i proljeva, u farmaceutskoj industriji za izradu nemasnih gelova, u kozmetici i prehrambenoj industriji kao emulgatore. Pasiflora PHASEOLUS VULGARIS L. Razdvajanjem ranog i kasnog destilata obogaćuju se čulne komponente ulja, a istovremeno se dobivaju bezbojna ili ulja blagih bolja. Donji, odrvenjeli dijelovi se ne koriste. Koristi se kao blago purgativno sredstvo.
[Online spajanje partnera|Amateri xxx|Osobni oglasi split mala vrata]
Post je objavljen 29.01.2019. u 10:08 sati.