ostali su u snijegu
gradić je bio nedaleko od mora pa je bilo neobično
vidjeti toliko debeli sniježni pokrivač
tek kada ralice očiste ceste krenuti će dalje
jutro je bilo mirno
izuzev uskomešane buke koju je stvaralo nekoliko ljudi
iza doručka sjela je na klupicu kraj prozora
i počela razmišljati o njemu
bili su skroz različiti po naravi, drugačiji po pogledu na život
pa opet, nešto ih je snažno privlačilo
je li to bila nedovoljna fizička neizživljenost
nesvakidašnja zanimanja o kojima su se povjeravali
jedno drugome
ili tek, suptilna dosada u kojoj su sami sebi bili dovoljni
te tako, dugo mogli biti daleko jedno od drugoga
možda sve po malo
danas je posebno obratila pažnju na to kako je bio obučen
svijetlo sivi pulover i tople hlače od tamnog samta
davale su mu jedan temeljni izgled na temu kako je ona
zamišljala neinteresantnog klasičnog preobičnog muškarca
ali ipak, taj živi pogled iz očiju, te bore oko usana, govorili
su o čovjeku koji je znao koliko je u životu važan trenutak
u kojem se baš o ničemu ne razmišlja, i koji je sam po sebi
dovoljno jak, svjež, u svakom svom preobraženju,
bilo je nešto u njemu što je ona nazivala vanzemaljskim momentom
u domeni spoznaje, nešto kompaktno do te mjere da je bilo
potpuno strano ljudskim prirodama koje je do tada susretala
i taj način na koji se kretao
slon i pantera, kako drugačije objasniti, uvijek u božanstvenoj
sinhronizaciji sa prostorom
jednom joj je donio neku knjigu na čitanje, i rekao, čitaj, to sam
ti ja, nešto najbliže što sam ikada pročitao i pronašao
u sebi
vukla me je znatiželja, ali nikada nisam pročitala tu knjigu
rekla sam sama sebi, možda jednom, ta nismo mi ljudi knjige
mi smo samo pokretači misli, nismo knjige
Post je objavljen 27.01.2019. u 11:05 sati.