Pregled posta

Ataturk

Prilikom mog posljednjeg boravka u Istambulu pred par godina,
nešto prije diktature koju je uveo wannabe Kalif Erdogan, u mojoj omiljenoj
knjižari na aerodromu "Ataturk" (kojem je Erdogan maknuo to ime, valjda
pripremajući promjenu na njegovo vlastito) sam kupio biografiju istoimenog
(Mustafe Kemala, ne seronje Erdogana, biografija potonjeg me niti najmanje
ne zanima, nije Mustafi ni do koljena, ma, ni do gležnja!). Autor, Andrew
Mango, nije neki bjelosvjetski probisvjet kojem se zahtjelo pisati o Turskoj,
nego skoro pa lokalni učenjak: rođen je u Istanbulu 1926, svega par godina
nakon stvaranja moderne Turske, miješanog je grčko-talijanskog porijekla po
ocu i ruskog po majci. Do 1947 je živio u Turskoj, a kasnije u Londonu, gdje
je studirao i kasnije radio u BBC i kao savjetnik na temu Turske za sve
kojima je to trebalo.

Tek u mirovini je napisao ovu biografiju, što se vidi u majstorskom prikazu
lika i djela Ataturka, svaka čast! Jedino što se knjizi može zamjeriti je njena
debljina, koja je djelomično krivcem što mi je trebalo 3 godina da ju krenem
čitati, ali kad se krene, čita se ko da ju je pisala Agata Christie!
Preporučam čitanje u engleskom originalu, Mangov izričaj je jasan i glasan,
doprinijet će i vašem poznavanju engleskog!

Krenuo sam to čitati više da naučim o raspadu turskog imperija nego o
Ataturku-mislio sam da o njemu znam dovoljno nakon par posjeta Turskoj-ne
samo Istambulu, o pravoj Turskoj sam učio u brdima Anatolije, pod Kizlar
Sivrisi, kojeg vrh (3018m) se ovdje vidi u pozadini iza nasada jabuka, prava
jabučna sakura:

Mali račun mi je rekao da je to bilo pred...25 godina, polovicom 1990-tih.
Bio sam u ulozi tjelesnog čuvara pri istraživanju alevitskih običaja u brdima Ak
Daglari. Vidio sam pravu, svjetovnu Tursku u brdima Anatolije, na
ulicama Ankare, pa onda Mersina, pijuckajući "Efez" pivo sa studentima
i studenticama, na ulicama Antalye i plaži u Kašu.

Svijetli dani svjetovne Turske su danas zatamnjeni povratkom primitivne
religiozne stoke na vlast, koja iskorištava religiju za svoje potrebe. A hodže se
hvataju za svaku slamku da opet dobiju na važnosti. Zvuči poznato? Djeluje
mi kao Crkva u Hrvata, i neka druga Crkva u Srba i treća u nekih trećih.

Dakle, Mango mi je pokazao da sam bio u krivu: moja slika o Mustafi Kemalu
je bila poprilično udaljena od istine. Kao pokvareni telefon. Junački i patetično.
Više bazirana na modernom traču koji se širio među ljudima, nego na činjenicama
koje su poprilično konvencionalnije i ... dosadnije.

Ataturk je bio dobar vojnik i još bolji političar. Od poraza Turske u Prvom
Svjetskom ratu (zapravo nisu bili vojno poraženi, nego su pristali na
primirje, ali kako su bili na strani Njemačke, bili su dio gubitničke
koalicije), Ataturk je izveo, nakon kraćeg lokalnog rata protiv Alijanata koji su
htjeli razgrabiti ostatak Otomanskog teritorija, magični trik, abrakadabra, i za
zelenim stolom u Lozani dobio sve što je htio: naovisnu, suverenu Tursku
republiku. I riješio se Sultana, kojeg je poslao u egzil.

Naravno, nije to išlo lako. Više problema su mu radili domaći konzervativci
nego vanjske sile, kojima je jedino bio bitan ekonomski interes. Jedino su
Grci imali stvarni, teritorijalni cilj, koji su vođeni blentavim Venizelosom
(ime Atenskog aerodroma danas, zanimljivo...gle, i kod nas se Franjo Prvi
nedavno pridružio toj aerodromskoj eliti!) uz političku i vojnu pomoć potpuno
nekompetentnog filhellena Lloyd George-a pokušali i vojno ostvariti, ali ih je
Ataturk vojno porazio i istjerao iz Turske za svagda.

Vidimo da i 100 godina nakon tih vremena Grci imaju probleme sa Stvarnosti,
pa ih je tek 27 godina pritisaka od strane Amera i koga sve ne dovelo do konačnog
priznanja završnog čina prve ture Balkanskih ratova, i priznanja činjenice postojanja
Makedonije, pa makar i Sjeverne. Trebalo im je! Ali primjećujem da je i Balkan
napredovao tamo gdje bi se to najmanje očekivalo, na jugu: nisu zaratili, nego su se,
teško, ali ipak, dogovorili!

Mi, kakti na Zapadu, ćemo skoro zaratit s Janezima, cijela ona dva krstareća glisera
budu zaratila i Jorasova kobila se bu i otelila ak treba...ajmo malo pameti u glavu, ima
valjda i bitnijih tema!

Natrag na Ataturka: Mango je kakti kontroverzan po pitanju genocida nad Armencima,
ali po onom što piše ne djeluje mi da je nepošten: "...teška vremena, prijatelju moj".
Ubijanja je bilo s obje strane, i nisu ni Armenci bili bebe, u biti su oni prvi izveli čistku
kad su Rusi (još carski) pobijedili 1878 protiv otomanske vojske. Lako je gaziti i paliti kad
imaš veliku silu iza sebe. Ali kad nemaš, onda naj..., pa su tako i oni naj... kad su ih
Turci stisnuli u borbama za svoju državu. A što su trebali napravit, pustit da im tamo neka
popadija armenska soli pamet?

Zdrava logika govori zapravo da Otomanski imperij, koji nije imao u pravilima igre
nacionalnu ni religioznu mržnju, nije baš smisleno kriviti za nacionalni ili vjerski genocid.
Sami sebe bi negirali jer ipak treba pamtiti da je, u religioznom smislu, sultan ujedno bio i
Kalif, i postupali su s manjinama naprednije nego je to bio slučaj u većini zapadnih "kulturnih"
zemalja.

Armenci, pak, su imali lijepo zapisano u knjigama iz vremena kršćanske uljudbe tipa
križarski pohodi kako se postupa s nevjernicima. Na sreću, vojno nisu imali šanse, inače
bi danas pričali o armenskom genocidu nad svima ostalima-i tako su pobili par desetaka
tisuća nevinih civila, spalili sela i gradove i pokazali ne baš veliku volju za stvaranjem
kulturne multi-ikakve države

Zašto onda toliko priče o genocidu? Činjenica je da su Armenci bili napredniji od Turaka
u svemu osim politici (za koju su valjda bili prepametni i previše se među sobom gložili),
bili su vještiji u zanatima i znanosti, pa su se u izgnanstvu dobro snašli i jasno, jadali se
nad sudbom kletom. Sposobni kakvi jesu, brzo su se obogatili u svojim novim postojbinama i
onda su mogli još glasnije pričati o svojoj nesreći. I pokušati dobiti bar povijesnu zadovoljštinu,
kad im već vojnu nije uspjelo.

Neću reći da se nemaju pravo jadati, kao ni žrtve njihovih očeva, djedova i pradjedova,
strašna su sva ta klanja, ali genocid je plansko istrebljenje jednog dijela populacije...
Nije u Turaka bilo te "pameti" ni moći nakon Prvog svjetskog rata. Izveli su protjerivanje onih
koji su prije toga njih protjerali s nekog područja. Obje strane su koristile iste metode.
Ubijanje, palež.

Ništa pozitivnog, nema im opravdanja, sjeme im se svima zatrlo koji su u ubijanjima i paležu
učestvovali!

Što se tiče grčkog egzodusa početkom 1920-tih, Grci su popušili vojno i platili
cijenu. Vojni poraz čist ko suza. Na kojem mogu zahvaliti Britancima koji su im napuhali
ego toliko da su pomislili da je dovoljno što su kakti potomci Aleksandra pa
da pobijede, uz malu tehničku pomoć Engleza. Malo morgen! Dobili su dogovor o
preseljenju, pa je više od milion Grka poslano u matičnu im državu, a još više Turaka
sa Balkana i okolice preseljeno u Tursku.

Ataturk je stvorio modernu Tursku kakvom ju je on htio. Njegov kult ličnosti mi se uvijek
činio sumnjivo sličan onom što je kasnije izvjesni Joža Atatitoneturk izvodio na terenima
balkanskih satrapija i ostacima austrougarskog imperija.

Sad, nije da je stričeku Josipu falilo uzora, ali djeluje mi da je po metodama ipak bio
bliži Mustafi nego Josifu, koliko god se neki ne mogli s time složiti. Crkve je
stavio di im je bilo mjesto ali ih nije uništio, probao je donekle srediti državu koja
je u biti i dalje bila blatna čaršija i ohrabriti raju da odj... feudalni mentalitet.

Ali ne ide to na silu, raja voli bit raja...

Uvijek sam smatrao Lenjina najvećom gnjidom među svim tim ušima, ali kad
gledam ovo oko sebe danas, u jednom mu moram dati za pravo, da je bio
dobar realpolitičar: jedini način borbe protiv primitivnog, predatorskog
kapitalizma i religiozne zatucanosti, ako želiš to na brzaka napraviti, je... uništiti.
Iskorijeniti. Što u manje civiliziranim uvjetima i sredinama dođe isto što i ubiti.
Zdraaaavo!

Jer ti inače opet skoči za vrat, jer raja voli bit raja. Gle samo Engleze, pa
sline na guštere, ovaj kraljevsku obitelj. I ne samo Englezi. (Kineze molim tu
ne miješati, Mao the svinjojed nije svoje gluposti izvodio planski, nego
jednostavno da dezorijentira protivnika. Na mojoj listi ubergnjida je ispred
Uljanova, već i činjenicom da je sa svojom crvenim bandom, koja i danas vlada
Kinom, posredno kriv za smrt duplo ako ne i trostruko više ljudi nego ruska crvena
banda. Kakti "drugačiji način" je potreban za držat Kineze na uzici. Koji? Ubijanje?
Gluposti.)

Dakle, da sumiram, Mango je ispričao priču uvjerljivo, i poklapa se s onim što sam
i sam vidio i čuo u Turskoj. Ponešto od mojih skromnih iskustava iz rahmetli nam
države mi daje za misliti da je ono što je opisano iz ataturkovskih vremena stvarno,
a ne neka učenjačka fantazmagorija.

Čak i ako vas Ataturk i Turska nimalo ne zanimaju, početak knjige, gdje je opisana
situacija u Otomanluku krajem XIX stoljeća, je poučan i za naše krajeve, jer objašnjava
neke stvari s kojima se i danas susrećemo po novinama. Tko ne uči povijest, ponavlja ju!


Post je objavljen 26.01.2019. u 22:13 sati.