Marketing
I da živim 100 života, u svakom bih uvek tebe odabrala: Znakovi sudbinske ljubavi - Datiranje za seks
Hazarska prizma
Click here: I da živim 100 života, u svakom bih uvek tebe odabrala: Znakovi sudbinske ljubavi
Petao na maloj Sandaljevoj kuli vrteo se neprekidno i svaki čas poskakivao pokazujući novi vetar, osetljiv na bilo koji, ma i najmanji ćuh i promenu. Prvo što iz predgovora pada u oči jeste relativizacija, odnosno problematizacija autorstva. Mlijeko kaplje iz djevojačkih grudi, a boja mlijeka je obrnuta, kao iz negativa.
Petkutina ne rastržu mrtvi Rimljani, već Kalinu, a Kalinin duh komada svog ljubavnika. Čovjek u realnom svijetu orijentiše se i saznaje pomoću logike.
Hazarska prizma - Kada bi se raskvasili od suza i mleka, bacala ih je na pod pred svoje noge, a te noge umesto noktiju imale su na prstima zube.
Jovan Delić Hazarska prizma Tumačenje proze Milorada Pavića 1991 CIP - katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 886. Otisnuvši jedan primjerak otrovnom bojom, sjeo je da ga čita. Tako je Pruska postala domovina prvobitnog izdanja Hazarskog rečnika, 1691. Ovoga puta svoj prilog hazarskom snu dala je Bavarska, gdje je jednim dijelom nastala Pavićeva verzija Hazarskog rečnika, gdje će se naći prevodilac na njemački jezik, gospođa Barbara Šulte, i izdavač Hazarskog rečnika - Hanzer iz Minhena. Njemačka se često vraća u snu i ovom kritičaru, a da nije bilo Njemačke ova knjiga ne bi nastala; ne bar sada niti u ovakvom obliku. Prvo me je, početkom 1989. Razumije se, morao sam pisati novi tekst. Tako je nastalo šezdesetak stranica knjige, mnoštvo zabilježaka i pitanja na koja je trebalo odgovoriti. Tako sam već u februaru 1989. Samo koji mjesec kasnije, profesor Rajnhard Lauer je ponudio Pavićev Hazarski rečnik kao temu glavnog seminar u ljetnjem semestru 1989 na Slavističkom seminaru u Getingenu. Nešto kasnije se rodila ideja o drugom simpozijumu getingenških i beogradskih studenata jugoslavistike, na kome bi se razgovaralo prevashodno o Pavićevom romanu-leksikonu. Imao sam, dakle, priliku da relativno kontinuirano radim na ovoj knjizi i ona je nastajala za mene iznenađujuće brzo. Tome je, svakako, doprinijelo pažljivo čitanje iz vremena kada sam je, po zadatku člana NIN-ovog žirija za roman godine 1984 , morao temeljito i strogo čitati. Izazov za ovaj rad je i vrtoglav, gotovo nevjerovatan uspjeh ove knjige - Hazarskog rečnika - praćen stravičnim kritičarskim mistifikacijama na raznim meridijanima. Kritika se sudarala s knjigom kao s čudom, govorila u etiketama, a nerijetko tvrđeno je kako za hazarsku bravu nema kritičarskog ključa i kako je kritika pred takvim djelom apsolutno nemoćna. Kritičari su se radije odlučivali za ocjenjivanje nego za tumačenje, svakako i zato što je to lakše. Korektna interpretacija ove knjige je prava rjetkost, a kritika po pravilu za to nađe izgovor s visine: to bi mirisalo na sholastiku, na jalove đačko-profesorske vježbe, i slično. Ta vrsta prigovora mi je uvijek bila sumnjiva, jer je najčešće izgovor za odsustvo sopstvenog razumijevanja teksta, pri čemu je izlaz - bjekstvo u mistifikaciju, zakićenu krupnim riječima pohvale ili pokude. Kao da nisu relevantna pitanja: šta ta knjiga kazuje, kako je napravljena, kakvi odnosi u njoj vladaju, ima li šta slično njoj u domaćoj i svjetskoj baštini? Ova knjiga je, upravo stoga, zamišljena malo starinski i razvrstana je u četiri dijela. U prvom, uvodnom, i za uvod neuobičajeno dugom dijelu, dat je pregled i prikaz Pavićevog književnog i naučnog rada. Izostao je prikaz prevodilačkog rada, jer je izlazio izvan kritičareve kompetencije. Uostalom, cio uvodni dio je na nivou prikaza i pregleda, tako da čitalac bude informisan prije nego što se preda nj postave pitanja interpretacije. Drugi dio knjige je interpretativan, i u njegovom središtu su Pavićevi romani. O drugim Pavićevim djelima govori se samo onoliko koliko je neophodno za bolje razumijevanje romana, scena, situacija ili postupaka. On će za neke čitaoce biti dosadan, ali kritičar nije cirkuzant, a dosadni tekstovi ponekad otkrivaju kako se prave zanimljive stvari. Četvrti dio knjige ima opšti karakter: tu se, kao u svojoj kući, ugnijezdio jedan moj stariji esej o odnosu modernog romana prema srednjem vijeku; tekst koji mi je, uprkos njegovoj uprošćenoj tipologiji i površnosti, i danas drag i blizak, i čini mi se u osnovi tačan. Oko tog teksta se razvio rad o Pavićevom odnosu prema srednjem vijeku, što je na izvjestan način potvrda ranijeg eseja. Tu je i pogled na Pavićeve romane u komparativnom kontekstu, kao i pokušaj demistifikacije nekih pitanja o fantastici i oko nje. Ovu knjigu je pisao književni kritičar: ona, dakle, nije, niti želi da bude, nauka. Pri tom, riječ kritika za ovog kritičara znači barem onoliko koliko i riječ nauka za naučnika. Putnici beleže, opet, da su hazarska lica sva ista i da se nikad ne menjaju i da otuda dolazi do teškoće i zabuna. Bilo da je ovako ili onako, stvar izlazi na isto i hazarsko lice je pojam lica koje se teško pamti. Pavić je njen daleki nastavljač i potomak, kolega i koautor, ali - paradoksalno, a sasvim u skladu s logikom Pavićevog romana - i njen tvorac, budući da je ona Pavićeva junakinja. Ljudi koji su u različitim periodima upoznavali to lice, mogli bi reagovati ovako na pomen Pavićevog imena: - Kako da ne znam tog prevodioca! A šta je s njim? Odavno ne srećem njegove prevode. To je pisac zbirke Mesečev kamen, gdje ne znaš šta je priča, a šta pjesma. A htio je svakako da od Venclovića napravi modernog pjesnika, zbog čega ga je mnogo cijenio Meša Selimović. To vam je poznati istraživač baroka i romantizma, istaknuti novosadski i beogradski profesor. On je od živih profesora pravio književne junake fantastičnih priča. Kažu da su se i profesori komunisti molili Bogu da ih sačuva Sotone: bolje i u kapitalizam, nego kao književni junak u Pavićevu prozu. To je, i molim vas, znameniti pisac istorija srpske književnosti i jedan od priređivača Sabranih dela Vuka Karadžića. Valjda mislite - sabranih spisa o hazarskom pitanju? Pisac Hazarskog rečnika, čovječe! To je, znate, ona knjiga što je sve pisce-sumnjivce popisala po imenu i prezimenu i pripremila ih za čišćenje snijega - kao u Pavićevom romanu Predeo slikan čajem. Mi uopšte njegujemo kulturu luka i strijele. Svaki od ovih glasova je u pravu, mada ja - iz nacionalno urođenog osjećanja discipline i mjera budnosti - prednost dajem ovom posljednjem. Pavić je odista pisac hazarskog lica, i tu je njegova šansa protiv ne odapete strijele. Zato ćemo u ovom tekstu pokušati da damo nekoliko skica za njegove moguće potrete, kako bi učesnici pređašnjeg razgovora ugledali još neko od njima nepoznatih Pavićevih lica. Palimpsest je, kao naslov zbirke, postao metafora koja sugerira višeslojnost pjesničkog teksta. No, ta višeslojnost nije samo u Ingardenovom smislu riječi, već sugerira postojanje u istom tekstu različitih vremenskih i jezičkih slojeva; nije, dakle, riječ samo o sinhronijskoj, već i o dijahronijskoj slojevitosti: u istom tekstu se nalaze tragovi različitih vremena. I dok metafora Palimpsesti u pjesničkom tekstu izvrsno funkcioniše, nevolja nastaje onda kada je počinjemo kritički promišljati; kritičko-teorijski govor, naime, s razlogom izbjegava metafore i pjesničke slike, jer mogu biti, i po pravilu jesu, izvor čestih i brojnih nesporazuma; efektnost slike zamjenjuje logičko izvođenje dokaza i pojmovno mišljenje. Palimpsest, naime, sugerira izvjesnu mehaničku slojevitost i statički odnos među slojevima; sugerira postojanje odgovarajućeg vremena za svaki sloj i mogućnost mehaničkog razdvajanja slojeva. Slika ovakve slojevitosti sasvim je slična slici različitih slojeva fresaka na zidovima starih i više puta živopisanih crkava ili - što je mnogo dalje od umjetnosti - slici geoloških slojeva. Palimpsesti su djelo našeg vremena i sve što je u njima napisano pripada istom tekstu i istom vremenu. Oni se, međutim, oslanjaju na glasove i iskustva minulih vjekova, na pojedine citate ili simbole starih pjesnika. Riječ je, dakle, o svojevrsnom dijalogu među epohama, piscima i djelima. Glasovi iz starih vremena pojavljuju se u našem dobu, u savremenom tekstu, kao integralni dio tog teksta, i imaju šta da nam kažu. Pavićev stih je neuobičajeno dug za našu savremenu poeziju, čak i do dvadeset osam slogova. Tom dužinom se pokušava ostvariti dah i zamah liturgijskog stiha, što nam se čini zanimljivom idejom za obogaćenje ritmičkih mogućnosti savremenog srpskog pjesništva; idejom kojom bi se mogao koristiti neko ko stihu bude vjerniji od Pavića. Tim liturgijskim stihom, kao i tematikom, traži se oslonac u srpsko-vizantijskoj tradiciji. Raspored strofe je, međutim, u znaku romanske tradicije. Ovaj neobičan spoj - dug stih koji hoće da prizove sjećanje na liturgijsku tradiciju i sonetna forma pjesme - čini nam se vrijednim pažnje. Ali u tome i jeste izazov ovakvog spoja. To ujedno otkriva i ranu Pavićevu spremnost na eksperimente s tradicionalnim formama, za inovaciju koja je puna rizika, a koja se, na neki neobičan način, oslanja na tradiciju. Riječi su, što će reći i pjesnički tekstovi - oni prevashodno - svojevrsno groblje njihovih tvoraca. Jezik ima drugo pamćenje i mi - svojim govorom, čitanjem, stvaranjem, kulturom - oživljavamo ono što je sahranjeno, sjećamo se onoga što lično nismo doživjeli. Biti sahranjen u riječi, u jeziku, u pjesmi, ne znači biti mrtav niti izgubljen, nepostojeći, već to znači biti i sačuvan, kao u crkvi ili žitiju. Svako čitanje je svojevrstan spomen, svojevrsno vaskrsenje. Čitalac je i grobnica, i čudotvorac koji vaskrsava mrtve. Naši snovi, a prije svega snovi pisaca, žive poslije nas, jer naše riječi ostaju iza nas. Budući da su riječi skitnice, skitaju i lutaju u njima i s njima i naši snovi, od čitaoca do čitaoca, od čovjeka do čovjeka, koji naše riječi izgovaraju, na neki način u našem svijetu participiraju. Riječi su leteći grobovi, bolje reći leteći hramovi, u kojima su naši snovi sahranjeni, što će reći sačuvani, sposobni za vaskrsnuće. Nije li već tu proklijala ideja o recipročnim i paralelnim snovima i snivačima, o lovcima na snove i o ostalim čarobnjacima Hazarskog rečnika. Sjećanje - a ono je ovdje uvijek i sjećanje na zaboravljeni, stari jezik predaka, na gotovo zaboravljenu staru srpsku kulturu - nije samo stvar mozga i uma, već prevashodno stvar srca i osjećajnosti, stvar senzibiliteta, kompletne ljudske duhovnosti i emocionalnosti; sjećanje je stvar kulture koliko i doživljaja: i kultura doživljaja, i doživljaj kulture. Tamo je lirski subjekt u situaciji junaka Hazarskog rečnika - budi se iz tuđih snova: I odjednom iz tuđih snova se prenuh, iza sklopljenih očiju. Završni tercet, međutim, ide i dalje: Ako me demon taj bezazleni i strašni vrati u naše zamorene snove Doći ću kao bog obogaćen raspećem, s izbolovanom dušom kiparisa i zove s pamćenjem feniksa i sa iskustvom mrca. To je jedna od središnjih tema Hazarskog rečnika i u traganju za rešenjem te tajne junaci Pavićevog romana, kao i lirski subjekt ove pjesme, moraju preko raspeća na tuđim i svojim snovima. Kako je tužno što ću se probuditi jednom u tuđu neku smrt. Dvije epohe iz prošlosti, s kojima je pjesnik i njegovo dvadeseto stoljeće u korespondenciji, jesu srednji vijek i epoha baroka, baš kao i u Hazarskom rečniku. Osamnaesto stoljeće se javlja u Pavićevom naučnom i u književnom radu kao čvorišna vremenska tačka, kao svojevrsno srce vremena: Kroz crni grlić s barutom i vinom Osamnaesti vek uzima u sebe sve druge. Ko zna kako bi izgledalo srpsko osamnaesto stoljeće da nije bilo Velike seobe Srbalja 1690. Venclović je Pavićevo književno otkriće i velika literarna inspiracija. Pavić koristi cio niz Venclovićevih simbola, nalazeći za potrebno da neke od njih komentariše na kraju knjige, aludira na Venclovićeve stihove i na stihove njegovog učitelja Kiprijana Račanina, ugrađujući u taj dijalog s osamnaestim stoljećem ono što sam od tog stoljeća baštini. U toj igri vremenima u dozivanju vjekova i epoha, u buđenju unutarnjih pogleda, u diskusiji s barokom i srednjim vijekom, događaće se i skrivaće se tajne Pavićeve proze, Pavićevog književnog stvaralaštva uopšte. Prva novina koja pada u oči u odnosu na prvu zbirku jeste obilno prisustvo proznih tekstova, fantastičnih priča. Ukupno, dakle, pet fantastičnih priča - cijela jedna zbirka - u knjizi koja na naslovnoj strani nosi jasno žanrovsko obilježje - pesme. Fantastične kratke priče, koje već po definiciji imaju izvjesnu bliskost s lirikom, mogu se, dakle, s autorske tačke gledišta, smatrati i imenovati pjesmama. One su odista ambivalentne: kratkoćom i lirskim nabojem bliske su pjesmi, a prisustvo naracije, fabule i književnih junaka omogućava im da se presele kasnije u neku zbirku novela ili u roman, što se s njima uistinu i dogodilo. U kontekstu zbirke, pjesama, fantastične priče imaju funkciju ritmičkog kontrapunkta stihovima. Kombinovanje proze i stiha ostaće karakteristika i drugih Pavićevih knjiga Duše se kupaju poslednji put, Hazarski rečnik. U značenjskom pogledu fantastične priče su komplementarne pjesmama i s njima usklađene; ciklusi bi bez proznih partija bili znatno siromašniji i neshvatljiviji. To nikako ne znači da je Pavić zarobljenik te tradicije; već je primijećen napon između srednjovjekovne tematike i žanrovske oznake, s jedne, i savremene metafore, s druge strane, u Pavićevom pjesništvu. Prvi ciklus Mesečevog kamena posvećen je Relji Krilatici, krilatom junaku srpske epike, epskom pobratimu Marka Kraljevića, a zapravo svojevrsnom suparniku cara Stefana Dušana Silnoga. Dva puta je padao u Dušanovu nemilost i umro zamonašen u Rilskom manastiru, svojoj zadužbini, pod grčkim imenom Hariton. I za njega Pavić vezuje temu lutanja tuđim snovima: Ti zalutao u tuđe snove Iz njih nam pišeš na mesečevom kamenu. Tu je, prvo, korišćenje mita o danu strašnoga suda, a s njim u vezi i čarobnog predmeta, prisutnog gotovo kod svakog pisca fantastike - ogledala. Mit o danu strašnoga suda i ogledalo spojeni su s bogumilima, koje Pavić, s vremena na vrijeme, uvodi u svoj fantastični svijet. U daljem toku priče opšti princip se konkretizuje na poznatim ličnostima iz srpske istorije, poezije i legende, caru Dušanu i njegovom ćesaru Hrelji Dragovolji, i za tu priliku pisac koristi istorijsko predanje i legendu o Relji Krilatici. Prevario se: vode su procvetale i samo se odjek njegovog glasa probio kroz cveće, spasao suda i sklonio na svoje nebesko ostrvo. Ali to je samo prvi epilog, onaj kojim se razrešava Dušanova i Hreljina sudbina. Fantastična priča ima još jedan, tipično pavićevski, epilog. Pavić, naime, spaja događaje iz 14. Tada nije čuo ništa. Mnogo kasnije, kod kuće, jedne večeri, čuo je Hrelju. Ne jedan glas, nego osmoglasnik. Pisac je uvučen u igru, u fantastičnu priču što je takođe čest Pavićev postupak i postao je medij kojim se spajaju dva udaljena stoljeća i događaja, a osmoglasnik što mu se javlja može biti istovremeno i njegovo djelo, i glas Hrelje Dragovolje, a u svakom slučaju je potvrda bogumilske priče. Pavićeva kratka fantastična proza je sastavila figuru kruga. Isti naslov će se kasnije javiti iznad jedne Pavićeve priče - o kojoj ćemo takođe kasnije govoriti - u kojoj su drugi junaci, ali je ideja slična: pisac sjedi u krčmi s Dositejem. Da ga ne poznaju straže Marije Terezije On je skinuo čizme pune kiše iz 1744. I minđušu kroz koju se provukao u XVII vek Nosi kradom na prstu Da ga ne poznaju straže prerušio se u pesnika Više ne piše memoare i tiho čita stihove Bečkoj TV. U prvom slučaju riječ je o spoju događaja iz 1498. U priču je uvedena mitološka motivacija: mogućno je u sebi samom pronaći i ugledati svjetlost koja je slična onoj što se ukazala Hristovim učenicima na Tavorskoj gori. Od te sposobnosti ljudi koji su u milosti božanske svjetlosti, i koji su obdareni vještinom da tu svjetlost otkriju, došli su do sposobnosti da liječe tuđe snove i da u snovima prave čuda. Tako je Stanislav Spud, uprkos teško oštećenom vidu, vidio i vidao više od drugih. Prvi sižejni tok je vezan za čudesni život hilandarskog oca Manuila, a drugi za volšebne moći ikone Bogorodice Trojeručice. Manastir je bio spasen, a neprijatelj preveden pod manastirski krov zahvaljujući svetim čudima. Ista mitološka motivacija dosljedno je primijenjena u priči o drevnoj ikoni Bogorodice Trojeručice i njenim čudesnim seobama iz Palestine u Svetu goru, iz Svete gore u Srbiju, a odatle, poslije propasti Srpskog Carstva, opet u Hilandar, odakle se nije dala preseliti ni pošto su Srbi 1912. Istom motivacijom mitološkim čudima doveden je otac Manuil u dvadeseto stoljeće, premostivši tako, po omiljenom Pavićevom postupku, vremensko rastojanje od šest stoljeća. Na taj način je omogućeno da se zaokruži priča o Trojeručici i da se odgonetne zagonetka zašto ikona čudotvorka odbija da se vrati u postojbinu Svetog Save, jer se samo u zadužbini njegovog oca na Svetoj gori osjeća kao u svojoj kući. Poenta se ponaša kao trostruko čarobno ogledalo u kome svako može vidjeti rešenje svoje tajne. Kombinovanje mitološke motivacije s istorijskim zbivanjima, spajanje po šest stoljeća udaljenih vremenskih trenutaka i odgonetanje zagonetke poentom koja ima formu aforizma - sve su to postupci koje će Pavić kasnije vješto razrađivati i kombinovati u svojoj fantastičnoj prozi. Iako s autorskog stanovišta žanrovski označeni kao pesme, tekstovi knjige Mesečev kamen promovisali su pripovjedača Milorada Pavića, pisca fantastične proze. Prva Pavićeva pripovjedačka knjiga pojavila se 1973. Time se i formalno potvrdio ambivalentni karakter Pavićevih kratkih proznih tvorevina: jednako se udobno osjećaju u pripovjedačkoj kao i u pjesničkoj zbirci. I ovu knjigu Pavić je propratio pogovorom, koji nije lišen naracije niti poetske funkcije, ali koji baca izvjesnu svjetlost na knjigu kao cjelinu, a naročito na neke njene novele. Pisac, naime, veli kako je dobar dio tekstova pisao izvan Beograda, pa ih otuda - iz straha da ih ne uništi neka od sve češćih avionskih nesreća, koja bi se eventualno piscu mogla dogoditi - slao na svoju beogradsku adresu. Nije li se taj avion negde u međuvremenu ipak srušio? U svakom slučaju, čitalac je sigurno primetio da već prvi među tekstovima ove knjige liči na malu zagonetku koja se razrešava tek u poslednjoj rečenici povesti. Onog trenutka kada se na kraju prvog čitanja doznaju imena junaka, novo čitanje više nikada neće imati onaj ukus realnog zbivanja koji je brižljivo sugeriran za prvo čitanje. Prvo što iz predgovora pada u oči jeste relativizacija, odnosno problematizacija autorstva. Time se nagovještava jedan postupak koji će svoju kulminaciju dostići upravo u Hazarskom rečniku. Drugo, ne manje važno, upozorenje jeste upozorenje na mogućnosti različitog čitanja, odnosno na razlikovanje prvog i drugog čitanja jedne priče. Time se, s jedne strane, otkriva tajna zanata i koncepcije, posebno kad je u pitanju konkretna priča, ali se, s druge strane, nagovještava i tematizacija odnosa pisac - čitalac, odnosno igra s čitaocem, što će u docnijem Pavićevom stvaralaštvu biti od naročitog značaja, posebno u njegovim romanima. Igra s čitaocem, što je vrlo važno primijetiti, i što je ovdje očevidnije nego na drugim mjestima, omogućena je strukturom djela; ona je ugrađena u djelo, tako da je čitaočeva prevelika sloboda samo privid i dio igre. Ona se, kao u pomenutoj priči, javlja kao zagonetka o glavnim junacima i odgoneta se na kraju priče. No, takav utisak se nema sve do posljednje rečenice. Ova, na izgled jednostavna, kompozicijska i stilska rješenja traže mnogo truda, dovitljivosti i vještine, i u tome je svojevrsna Pavićeva tajna. Alegorija kombinovana s aluzijom ima u Pavićevoj prozi, posebno u romanima, satiričnu funkciju. Alegorija je, dakle, u romanima postavljena tako da nudi jedno od alternativnih, i to površnijih čitanja, do koga je piscu takođe stalo. Ali to je naročito uočljivo upravo u novelističkoj zbirci Gvozdena zavesa. Brojne su, naime, priče iz ove zbirke u kojima nalazimo relativno samostalne sižejne rukavce. Jednostavnije rečeno: priča je sastavljena iz dvije ili više kraćih priča, koje su, najčešće, iz veoma udaljenih vremena, a dovedene su u motivacijsku vezu. Jedan broj priča zasnovan je na odgonetanju tajnog znaka, pri čemu važnu ulogu ima slovo, što dolazi iz srpskovizantijske tradicije, gdje su pismenost i pismena, književnost i knjige, imali atribut svetosti i bili nosioci svetih tajni i svetih moći. Fantastika, pa i Pavićeva proza, rado se okreće prema svijetu mrtvih, groblju i zagrobnom životu, koristeći pri tom kako srednjovjekovnu, tako i bogatu folklornu tradiciju. Napomenućemo samo da je to jedna od onih priča koje su - naravno prerađene i prilagođene novom kontekstu - našle mjesto u Pavićevim romanima. Zbirka novela Gvozdena zavesa donosi, dakle, mnoštvo proznih postupaka što će ih Pavić kasnije, u svojim romanima, usavršiti i intenzivno koristiti. Da li je pisac ovom knjigom vodio odsudnu bitku za svoj opstanak u beletristici? Sudeći po pogovoru moglo se desiti da - u slučaju da su Konji svetoga Marka izgubili trku i bitku - ovo bude i posljednja umjetnička knjiga Milorada Pavića, odnosno da njegovi romani nikad ne budu napisani. Da je ta bitka izgubljena, možda danas ne bi bilo Hazarskog rečnika. Na stranu pitanje da li je knjiga Konji svetoga Marka bila za Pavića od presudnog značaja da se istraje u književnom radu, na stranu piščeva privatna, inače zanimljiva, dramatika; ovdje je relevantno drugo piščevo priznanje: Pavić, naime, priznaje da je ideje, motive i problematiku pojedinačnih svojih pjesama prenosio u prozna djela, prvo u priče. Tu međusobnu vezu Pavićevih djela bilo bi teško dokumentovati i učiniti očevidnom ako bi izostao upravo ovaj dio naše knjige: prikaz pojedinačnih dijela prema vremenu njihovog objavljivanja. U tu vezu smo se već i ranije uvjerili, a ovdje je ona potvrđena i piščevim autorskim iskazom u pogovoru. Ukazaćemo, međutim, i na još neke srodnosti ove knjige sa ostalim Pavićevim tekstovima, posebno s romanima. Puna 23 veka ovi su konji odolevali uspešno naletima vetrova s mora i kišama, ali se nisu mogli oteti pogubnom uticaju zatrovanoga vazduha našega doba. I tako konji plaćaju visoku cenu koju čovečanstvo i inače plaća za svoj tehnički napredak, jer razorne čestice su opasno oštetile hiljadugodišnje telo ovih lepih spomenika. Koja će to biti ovoga puta? Pavić je ovdje pronašao literarno rješenje koje će iskoristiti u romanu Predeo slikan čajem: u igru je uveden čitalac. Čije će carstvo propasti zavisi, naime, od toga da li je u vodi odražen muški ili ženski lik, baš kao što će od toga zavisiti i sudbina junakinje romana Predeo slikan čajem. Pitanje: Ko će propasti? Na taj način je uspostavljena mogućnost ambivalentnog epiloga: od toga da li je čitalac žena ili muškarac zavisi sudbina carstva. Čitalac je u ovoj Pavićevoj priči dobio moć samoga Boga, moć mnogo veću od ključnih ličnosti Istoka i Zapada. Iza radikalne ironične igre, koja omogućava dvostruki epilog, sugerira se situacija savremenog čovjeka pred sudbinskim pitanjem svijeta, koje nije samo pitanje Istoka i Zapada, već i pitanje opstanka čovjeka. A s takvim pitanjem se može živjeti samo uz ambivalentnu ironiju i kreativnu igru. Završna rečenica je poenta istaknuta drugačijim slogom i stegnuta kao stih koji bi istovremeno mogao biti i treći naslov ove priče prva dva, kao alternativa, stoje na početku priče. Trojanski rat je značio smak jednog svijeta, kraj jednog, za tadašnje predstave velikog carstva. Poenta se jednako odnosi na grčko-trojanski rat, kao i na vrijeme poslije 1975. Ona istovremeno sugerira ponavljanje viđenog i odsustvo razuma u istorijskim događajima: sve su to stare priče u mnogo užasnijim verzijama. I muški i ženski čitalac imaju pravo na svoj epilog: kad se pomjere konji svetoga Marka, ljulja se Istok i Zapad, škripe kosti kontinenata, a patetiku mora zamijeniti ironija da bi se viđeno koje počinje moglo podnijeti. I ona se - kao i već komentarisani tekstovi iz Gvozdene zavese - samo jednom na isti način može pročitati: onoga časa kada se erotska priča pretvori u parabolu o duši i tijelu i kada se - a to je na samom kraju, otkrićem drugog naslova, koji je istovremeno i poenta - razriješi zagonetka, nemoguće je istu priču ponovo pročitati na isti način. I ova parabola je takođe utkana u roman Predeo slikan čajem, prestilizovana i prilagođena novom kontekstu. V tipografiji Slaveno-Grečeskoj blagočestivoj Dimitrija Teodosija. Pošiljalac nosi piščeve inicijale - M. Pismo je datirano prvim martom 1975. Dakle, beogradski pisac iz 1975. Ovo pisanje u prošlost, ma koliko djelovalo alogično i apsurdno, potvrđuje Pavićevo nastojanje, iz njegovih pjesničkih zbirki, da stupi u vezu sa srodnim duhovima iz istorije književnosti: nekad je to predstavljeno - kao i sada - kao Pavićevo okretanje prošlosti, a nekad kao nastojanje pisaca minulih vremena da budu naši savremenici. Sličan postupak i motiv naći ćemo i u Hazarskom rečniku, a vezan je uz doktora Muaviju. Ovaj naučnik će se javiti na neki davnašnji oglas i vratiće se hazarskom pitanju kao svojoj sudbini. Pavićeve književnoistorijske teme javiće se i u drugim novelama ove knjige. Brojne istorijske situacije, pa i događaje iz savremenog i svakidašnjeg života, Pavić vidi kao svojevrsno ponavljanje ili oživljavanje već viđenog i dogođenog, kao eho istorije. Ljudi iz prošlosti se posluže imenima i obličjima naših savremenika. Kada se danas čita ova priča - nekad smatrana izlivom Pavićeve pakosti i osvetom dvojici uglednih profesora i kulturnih radnika - kada se, naravno, čita dobronamjerno i u kontekstu dosadašnjeg ukupnog Pavićevog književnog rada, onda se ona prima mnogo mirnije, sa manje polemičko-obračunskog žara, i u središte pažnje dolazi Pavićeva igra s vremenom, odnosno svojevrsni istorijski paralelizam među licima i događajima. Ova fantastična priča se odvija pod okriljem noći, u kojoj java mijenja svoje obličje, kao da se natpis na firmi nadrealistički preobražava u drugačiji tekst s drugom porukom Automehaničar - A u tome han i čar. Noć je povlašćeno doba fantastike. U priči srećemo i dva motiva koji će se kasnije javljati u Pavićevoj prozi, mada za ovu priču nisu od prvorazrednog značaja. Igra groteskom, ljudskim likom, različitom brzinom starenja pojedinih ljudi i pojedinih ljudskih organa docnije će se veoma bogato razviti u Pavićevoj prozi. Ne može on svima njima istu hranu davati, jer isto seme u različitoj zemlji različito uspeva... On je u priči kopista fresaka. Tražeći Judu u drugome, sam se preobrazio u Judu onaj koji je za sebe mislio da je Hristos. Velika je, zacijelo, razlika između ovoga Isajla Suka i onog iz Hazarskog rečnika. To je priča o turskom osvajanju beogradske tvrđave 1739. Istorijski događaj je, međutim, podređen fantastičnoj priči, a ta se priča grana u više rukavaca. Fantastika počiva na odgonetanju neobičnih zagonetki na predmetu koji te zagonetke skriva: valja pročitati crteže s unutrašnje i spoljašnje strane bogato ukrašene tepsije. Sa spoljašnje strane je ucrtana karta svemira sa četiri kosmička grada, a s unutrašnje Beograd sa svojim dvema kulama. To je priča o dva različita čovjeka, graditelja, o dva oprečna svijeta i principa na kojima graditeljstvo počiva. Sandaljev princip zasnovan je na iskustvu, stečenom glasu, pouzdanim saradnicima, savezom s moćnicima koji obezbeđuju sredstva, na udobnom životu, sigurnom uspjehu, diplomatskoj vještini kojom se skrivaju greške i promašaji. Uspjeh je gotovo zagarantovan, iako je privremen i ovozemaljski, praćen ovozemaljskim nagradama koje prikrivaju krupne greške kosmičkih razmjera. Levač je gradio na jedinstvu svog cjelokupnog znanja, energije i životnog iskustva, ugrađujući u kulu i Ciceronove citate, i misterije brojeva, i svoju patnju, snove i proračune, i bijedu svog života. Njegova kula je proderala oblak i nije mogla dovoljno služiti zemaljskim svrhama nadgledanja, stražarenja i čuvanja, ali je bila graditeljsko čudo koje je moglo poslužiti više za kosmička nego za zemaljska osmatranja. Borba dvaju graditelja, dvaju principa, dviju energija, dviju građevina traje dok traju i same građevine. I ispostavi se da petlovi na njima ne pokazuju isto vreme. Petao na maloj Sandaljevoj kuli vrteo se neprekidno i svaki čas poskakivao pokazujući novi vetar, osetljiv na bilo koji, ma i najmanji ćuh i promenu. Samo jedan jedini put su pijetlovi koji se međusobno bore, kao dva principa među kojima nema saglasnosti, pokazali isto vrijeme; samo jednom su se usaglasili: u času miniranja kula. Taj čas propasti građevina i pada Beograda bio je jednak i na kosmičkom i na prizemnom vjetrokazu. U ovoj priči Pavić pokazuje i sklonost ka satiri i aluziji, što će docnije biti razvijeno u oba romana. Ciceronove rečenice pokazuju se u Pavićevom vremenu veoma aktuelnim i primjenjivim na aktuelnu društvenu situaciju. Korišćenje citata je tako postalo malo fantastično čudo: ugrađeni citati su osvjetljavali jednako Ciceronovo i Pavićevo vrijeme. Na takvu plovidbu su se upućivali hazarski lovci na snove. Princip Levačevog graditeljstva je dakle, ugrađen u temelje Hazarskog rečnika. Čitalac postaje sve više neka vrsta Pavićeve treće ruke, koautor i saigrač. Ali lukav čitalac se ne da uvijek vući za nos: ako je već uložio trud da sastavi svoju priču, mogao bi optužiti pisca za prevaru: dodatnim čitanjem se, zapravo, ne dobija u knjizi priča više, nego priča manje; Ruski hrt nema ni devetnaest, ni dvadeset, već osamnaest priča. Piscu ne samo što ne treba zahvaliti što nije uzeo honorar za dvadesetu priču, već treba od njega nazad tražiti novac ne za jednu, već za dvije priče - upravo za one dvije koje u jednu mora sastavljati čitalac. Ako, dakle, Pavićeva knjiga ima osamnaest priča, pisac je zaslužio honorar samo za sedamnaest, pošto je osamnaestu sastavio čitalac. Da bismo sačuvali Pavićevo načelo zagonetke, rešenje ove tajne ostavit ćemo za kasnije, kada budemo problematizovali odnos: pisac - čitalac - književni junak. Ovdje želimo samo da naglasimo kontinuitet i razvoj Pavićeve igre s čitaocem. Na toj igri počiva još jedna priča ove knjige, o kojoj će, takođe, biti kasnije više riječi, gdje su pisac i čitalac postali svojevrsni zločinci, krivci za sudbinu Jeftimija Spana iz 14. Čitalac će se svakako sjetiti istoimene pjesme iz zbirke Mesečev kamen, mada je priča mnogo složenija, uspjelija i spada u red boljih Pavićevih priča. I ovdje pisac postaje i književni junak, ali književni junaci su i njegovi živi Vlada Urošević ili već upokojeni prijatelj Boža Vukadinović i Zoran Mišić. Čarobnjak Aca Ćirić je već imenom predodređen za majstora ogledala: on je i u ogledalu Aca Ćirić; njegovo ime i prezime je isto i kad se čita odstraga. Ime Ivana Mijaka se, međutim, preobražava u jevrejsko ime Kajim Navi, i to tako da prezime postaje ime, a ime prezime. Taj preobražaj će za oba junaka - Ivana Mijaka i njegovog dvojnika iz ogledala Kajima Navija - biti sudbinski. Ali nemoj me pogrešno shvatiti. Ja nisam od onih što paze da ne isprljaju rupu na laktu. Nemoj misliti da ćeš u ogledalu videti đavola kako vodi svoj rep pod miškom u šetnju. Može se, doduše, o ogledalima misliti i na taj način. Ali ja sam od ljudi koji nerado skaču u vazduh, jer se bojim da ću umreti čim izgubim dodir sa zemljom. Ja ću ti reći šta mislim o ogledalima. Sam znaš, ogledalo ponavlja boju i pokret, udvaja svetlost i toplotu dovodi u žižu, tako da se brodovi ogledalom mogu zapaliti. Ali ono ne udvaja materiju, težinu i zvuk. Svi u ogledalu su mutavi. Instrument u ogledalu svoje najdeblje žice i najniže tonove ima na mestu najtanjih i najviših! Zato u ogledalu nema muzike, jer bi morala biti drugačija od naše, izvrnuta na postavu. Za ogledala se mora pisati obrnutim smerom, ogledala čitaju zdesna ulevo. Moje ime Ćirić recimo u ogledalu je isto, ali je takav slučaj retkost. Ogledalo ima brata i sestru. To su odjek i senka. Senka kazaljke na satu ima svoje vreme, drugačije od onoga koje pokazuje sama kazaljka, odjek ima svoje mesto daleko od mesta gde se javlja glas. Ogledalo ima svoj prostor u svetu koji ne pripada našoj stvarnosti. Suza i uglačana kugla to su najpotpunija ogledala, ona odslikavaju svemir koji ih obuhvata i globusi nebeskog šara samo ih pridržavaju. Ogledalo od poznatog sabesednika čini stranca, kome vidiš samo potiljak. U ogledalu se može poznati neprijatelj i varalica. Pred ogledalom se ne igraju karte ali se sa samim sobom može odigrati partija karata ili šah. Ogledalo je staklo koje misli i srebro koje se smeje. Kada se na ogledalu, kao na poslužavniku iznese kafa, to znači da posluženi ne treba više da dođe u tu kuću. Sastav ogledala je od posebnog značaja. Svako ogledalo se sastoji od dva elementa: stakla i metalnog premaza i ti delovi odgovaraju nekim delovima čovečijeg tela i simbolišu neke elemente u prirodi s kojima imaju mnogo zajedničkog. Staklo odgovara masti u čovečijem organizmu i vodi u prirodi. Doista, u činiji sa zagrejanom masti može se videti preti li čoveku neko zlo ili ne. Što se vode tiče, čovek se ne može napiti dok samoga sebe ne poljubi u usta. Otrovni srebronitrat kojim se staklo otrag premazuje da bi postala ogledala, odgovara moždini, odnosno srži u čovečijem telu, a simbolizuje Mesec. Čitavo ogledalo tako dejstvuje na principu plime i oseke. Ono, naime, ima svoju sopstvenu vodu staklo i svoju sopstvenu mesečinu srebro , oni se privlače i odbijaju, kao što se i u čovečijem organizmu sloj masti na periferiji tela reguliše iz moždine, raste ili se smanjuje u plimama i osekama. Osnovna razlika između prilike i slike u ogledalu zavisi od toga šta je prvo prema tebi: srebro, pa staklo, ili staklo pa srebro. Mesec pa voda ili voda pa Mesec. Može se takođe reći, ta razlika zavisi od toga je li između tebe i otrovnog premaza staklo, ili je između stakla i tebe otrov... U tom smislu ogledala mogu biti otrovna, sve ostalo je besmislica, - završio je Ćirić svoju informaciju. I jedino pazi da se ne nađeš u položaju kada je između stakla i tebe otrov, a to će se desiti ako se zameniš sa svojom slikom u ogledalu... I ovoga puta će presuditi ogledalo, odnosno reciprocitet imena Ivan Mijak - Kajim Navi: policijski stručnjak će Mijakovo stvarno ime protumačiti kao pokušaj prevare, pošto ga je prethodno pročitao u ogledalu kao Kajim. Ne spaja slučajno ogledalo više povlašćenih fantastičnih motiva i kosmičkih elemenata: vodu i mjesec, srebro i staklo, dvojnika, demona, vatru i svjetlost. Priča o otrovnim ogledalima spojena je s elementima policijske priče, pa je to omogućilo višestruke obrte, što veže čitaočevu pažnju i priči daje zanimljivost. Predmeti su u fantastičnim pričama često nešto drugo od onoga što vidimo; iza njih se skriva neka zamka, neka opasna, a tajanstvena igra skrivenih sila. U njih su preobraženi ljudi ili životinje, a nekad i sama sudbina. Tako su u priči koja je pozajmila naslov zbirci - Ruski hrt - dijamanti oličenje triju ruskih hrtova i njihovog principa lova: tri draga kamena će, kao tri ruska hrta, loviti vuka, junaka priče, dr Mihailovića, pri čemu će treći, onaj ženski, obaviti posljednji čin - ubistvo. Pogrešno pročitano značenje predmeta vodi pogrešnoj identifikaciji Biljara kao člana ilegalne grupe, što će ovaj Pavićev junak platiti glavom. Slučaj je saveznik fantastike: ništa se sa sigurnošću ne može predvidjeti i ništa nije nevino niti naivno. S druge strane, slučaj se u fantastici pokazuje kao sudbinski, dakle - kao svojevrsna nužnost, kao neko neobično ispunjavanje alogičnih zakona svijeta. Paradoksalno rečeno: to je najčešće slučaj koji nije slučajan, pogotovo kad je, kao kod Pavića, povezan s jedne strane sa snom i, preko sna, s druge strane, s mitološkom motivacijom. Biljaru je nagoveštaj njegove sudbine došao u snu, a od tog sna mu je ostala riječ prodromos kao zagonetna poruka koja će se razriješiti na kraju knjige. Tako je Biljarev učitelj protumačio sopstvenu mitsku funkciju u Biljarevoj sudbini. Spoj zlokobnih predmeta: slučaj, san, mitski motiv i riječ-zagonetka ujedinjeni su u ovu neobičnu priču. Pogrešno čitanje poruke - identifikacija triju predmeta s lozinkom - dovešće do tragičnog nesporazuma. Dijaloge iz knjige Jana Potockog - urezane u srebrni pribor za jelo - što su ih domaćini neprimjetno čitali tokom ručka kao da vode neki tajanstveni razgovor, pročitaće junak priče kao željno očekivani odgovor svoje umrle sestre, kao rešenje zagonetke uzroka njenog samoubistva, i sam će otići u smrt. Nije nam cilj da ovdje pobrajamo i tumačimo sve Pavićeve priče, već da - prikazujući ih prema redosljedu objavljivanja zbirki - prepoznamo neke bitne principe, postupke i motive na kojima počiva Pavićeva fantastika, i neke ideje koje će biti iskorišćene u romanima. Ali o tome - kad mu dođe vrijeme. Naime, lirski subjekt pomenute pjesme vidi svoju generaciju kao neopravdano zapostavljenu, gurnutu u stranu, bez ikoga svoga: Nikog od tvojih ni da te uzme na zub. Bar da nam za uvo koju prišiju, npr. Da nam posvete bar:? Sad nam i muha u usta uleće nehotično A ovi su tu: dižu sve na 3 I puni hitanja Na čakšire nam kače tablu: Freie Zimmer. Ovo što nam kazuju stihovi potvrdio je Pavić u svojim izjavama i intervjuima više puta. Ne može vam se ništa gore desiti - tako, otprilike, tvrdi Pavić - nego da vam otac odnosno očeva generacija dobije rat. Sinovi su već sudbinski u sjenci pobjedničkog, očevog oreola i sumnjivog, najčešće opasnog i neplodnog, pobjedničkog zanosa i opijenost. Očevidan je Pavićev napor da pronađe identitet svoje generacije, odnosno svoj identitet u generaciji. Sve su prilike da će ga prije naći među znatno mlađima nego među svojim ispisnicima. Ali da kroz Pavićeve tekstove provijava izvjesna melanholija zbog neuspostavljenog generacijskog identiteta - u to nema sumnje. To potvrđuju navedeni stihovi, publikovani samo dvije godine prije pojave Hazarskog rečnika. Knjizi Duše se kupaju poslednji put potvrđuje svojstva nekih ranijih knjiga i nagovještava nove. Po kombinovanju proznih tekstova - fantastičnih priča - i tekstova u stihu, najsličnija je knjizi Mesečev kamen. Kao što se manja ruska lutka rađa otvaranjem veće sve dok igri ne dođe kraj, tako se sa monaškog noža svlači jedna po jedna kanija, a crni luk svlači jednu po jednu košulju. Na taj način ova Pavićeva knjiga - kao i većina njegovih djela - pruža jednu ruku prema ranijim, a drugu prema budućim tekstovima i knjigama. Na taj način se ideja o prerušavanju priča, odnosno pjesama, poput ruskih vojnika - ideja eksplicirana u knjizi Konji svetoga Marka - provlači i dokazuje iz knjige u knjigu. U svinjarevoj priči dolazi do deformacije poznatog istorijskog događaja: Kolumba su ubili zavjerenici - pošto su dešifrovali tajne čvorove u Kolumbovoj kosi - ispisujući bodežom njegovo tajno ime na njegovim grudima. U priči je uskraćeno otkriće Novog sveta: kapetan broda, onaj ko je otkrio Ameriku, gine prije otkrića Novog sveta. Prvi ciklus sačinjavaju dvije erotske priče. Slijepa i gluva ljepotica je postala čuvena sa svoje ljubavne vještine, sve dok Svilokosa Pavle nije poginuo, a ona ostarila. Ostavši bez posla i bez ljubavi, potonuvši u starost, tužno je zaključila da joj Svilokosa Pavle više ne dolazi i bacila se u more. Koga je to voljela Veluća a da za te duge godine nije dobila ni dijete, niti je ostala bremenita? Posjetioce brodova i svoje goste u krevetu nije ni čula ni vidjela; oni su za nju bili samo obličja u kojima joj je dolazila duša Svilokose Pavla. Uprkos svoj surovosti, ovo je nježna, čedna i lijepa ljubavna priča. Fantastika i groteska počivaju ne samo na buđenju umrlih, već i na njihovom pojavljivanju u jednom istom tijelu i obličju. Čitaocu Pavićevog djela je poznato da Dunav pravi meandre i rukavce kroz priče i romane ovoga pisca; da uvijek ima neku mitsku funkciju. Negdje na ušću Dunava je bio smješten Had, pakao antičkog čovjeka, s brodarem Haronom, prevoznikom duša umrlih, i psom Kerberom, njihovim čuvarem. Kasnije je Dunav postao jedna od četiri rajske rijeke, jer ima izvorište u raju. Do raja se stiže uzvodno - što je naporno i gotovo nedostižno - a do Hada nizvodno, lako, prepuštajući se samo rijeci. Had je stariji od raja; vrijeme teče suprotno od Dunava, u smjeru istok-zapad, tako da Dunav teče uz tok vremena. Tamo postoje dva Dunava, od kojih je jedan nepriznat, tako reći kopile, a drugi ukraden iz šume i doveden u grofovsko dvorište. Svoj mit o Dunavu Pavić razvija personifikacijom i igrom jezicima i imenima. Šta će ser Valter Skot u istom staklenom kavezu sa monstrumima? I tada sam se setio jedne njegove mladalačke knjižice, objavljene 1799. Setio sam se njegovih jezivih balada i shvatio da su monstrumi oko njega od one vrste kakvu je porađala njegova mašta, samo što je stvar vremena uzela neočekivani obrt. On, koji je bio živ, više to nije, a oni, koji su bili porod njegove uobrazilje, ovaplotili su se, evo, u stvarnosti i stoje sada kao jedino živo što je od njega ostalo. Oni znaju o njemu sve, on o njima više ništa. Rečenice iz tog teksta bliske su - čitalac će se u to docnije uvjeriti - stavovima iz Pavićevih romana, naročito iz Hazarskog rečnika. U svom otvorenom pismu Pavić ne rešava dilemu, već zagoneta i problematizuje, - uvodeći u igru i treće ime: Nemanja Mitrović. Čim ovo pismo shvatimo kao celinu sa,Izabranikom', kao komentar te priče, sve stvari staju na svoja mesta. To je jedna prekrasna priča o tome kako nastaje priča i kako nestaje njen tvorac. S time što osim oca, koji joj daje svoje ime i umire čim je oplođenje obavljeno, ta priča ima i mater, koja joj ne daje ime, ali ostaje živa da je začne, rodi i pusti u svet. Sjajna ideja koja se može braniti i književnoteorijski i književnoistorijski. Autor,Izabranika' je podelio uloge i Vama i meni u tom procesu, i mi tu nemamo šta da dodamo ili oduzmemo. Srdačno Vaš,autor bez generacije'. Na čitaocu je da odluči da li ovi tekstovi pripadaju samo ovoj zbirci priča i zapisa ili istovremeno dvjema knjigama: i ovoj, i - kao mogućna dopuna - Hazarskom rečniku. Na čitaocu je, takođe, da identifikuje neidentifikovana lica. Zajednički su im, naravno, i književni junaci. Preostalih dvanaest čvršćih narativnih cjelina, računajući tu i onih pet iz zbirke Duše se kupaju poslednji put, smješteno je između priča o dvije smrti, koje su raspoređene na početak i na kraj pripovjedačkog ciklusa. Knjiga se otvara pričom o smrti Svetoga Save a njen pripovjedački ciklus se zatvara pričom o smrti Miloša Crnjanskog. Riječ je o piscima za koje Pavić ima neskrivene simpatije, od kojih jedan na početku srpske književnosti, a drugi je jedna od središnjih - za Pavića, vjerovatno, središnja - ličnost srpske književnosti XX stoljeća. Fantastika se u uvodnoj priči temelji na tri momenta. Prvi dolazi iz hrišćanske tradicije i iz predstave o svecima: svetac je smrću samo napustio zemaljski svijet preselivši se na mjesto koje mu pripada. Drugi momenat je radikalizacija dviju metafora. Druga priča na preobraženju: zvijeri koje se javljaju Svetome Savi jesu preobražene njegove rečenice koje mu se vraćaju sa Zemlje. Obrt uključuje u sebe Pavićevu omiljenu igru s vremenom. Ako su priče plodovi, onda je pisac drvo na kome ti plodovi rastu; drvo koje i tamo ima svoj proces starenja i sazrijevanja. Do ovog momenta priča je, metaforizacijom, vođena kao alegorija, kao parabola o priči i piscu, kojoj bi se - da nije uklopljena u narativnu strukturu — moglo zamjeriti na biologizmu i mehanicizmu. Ono što bi eseju moglo biti mana, može biti izvor slikovitosti i fantastike u priči. Od ovog momenta počinje priča o životu i smrti: star čovjek - zaključuje Pavićev junak - valja da svoj život uzbere malo prije nego što bi mu normalno vrijeme isteklo. Poetičko načelo postaje životno načelo: Crnjanski je postupio sa svojim životom kao što se postupa s pričom. Rečenica koju je metafizička dama citirala ne postoji u Pavićevoj prozi prije nego što ju je ona izgovorila; to je i posljednja rečenica te priče. Identifikacija likova-fantoma u ovoj Pavićevoj priči može ići i u drugom pravcu: postoji podudarnost između noćnih gostiju Pavićevog naratora likovi-fantomi i njegove predratne porodične situacije: u ratu je izgubio oca, ženu i tri sina, a fantomsko društvo - i po broju, i prema opisu - odgovara tom stanju. Tako je junakinja ne samo ljubavnica i čitateljka, već i dio porodice. Taj postupak je kombinovan s postupkom ofantastičenja susreta s prijateljima i kolegama, živim piscima, što smo već nalazili u Pavićevim pričama. Pisci igraju karte u svoje tekstove. Narator se, dakle, može identifikovati i kao Milorad Pavić, i kao neki drugi, neki Pavićev onostrani dvojnik. Igrom autorstvom i naratorovom pozicijom, dvostrukom igrom fikcija i preobražajem pisca u književnog junaka postignuti su fantastično-humorni efekti. Među savremenicima koji su promovisani u junake Pavićeve fantastike je i istaknuti arhitekta, univerzitetski profesor, bivši gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović. Bogdanović, očevidno, nije slučajno dospio u prozu pisca Hazarskog rečnika: načela Bogdanovićeve arhitekture i Pavićeve romansijerske tehnike su uporediva. Bogdanovićevi Iračani su polubraća koja sanjaju isti san o smrti, što su ga nazvali Zevgar. Tim snom su imenovali svoj projekat grada što su ga radili za ispit na osnovu izabranih znakova i nacrta koje im je ponudio profesor. Nepravilne neravnine koje su se javljale na ivicama slova dolazile su otuda što je nepoznati pisac prepisivao tekst s ploča na pergament konjskom krvlju, radeći uz svijeću, pa su se po krvavim linijama hvatale mušice privučene svjetlošću svijeće i mirisom krvi. Iračke arhitekte su ostvarili svoj projekat desetak godina docnije i u njemu su našli mjesta za zgradu konstruisanu prema zagonetnom znaku, hladovitiju i akustičniju od ostalih. Tu su sjedeli jedne noći kad su počeli pljuskovi crvenih kiša i potop o kome je govorio stih od čijih znakova je projektovan grad. Kada se povukla voda i nanosi zemlje se osušiše, Abu Hamid i Ibn Jazid Termezi ostadoše zalepljeni za zidove, spljošteni bujicom i muljem i stolećima potom niko nije primetio njihove leševe zalepljene osušenim crvenim blatom za zidove zgrade. Jedna grupa studenata arhitekture, koja je dobila zadatak da restaurira čudne ruševine na obali Eufrata, primetila je neravnine na zidovima i na to upozorila profesora... Irački studenti se nesvjesno odlučuju baš za klinaste znakove, što sugerira mitsku vezu s prastarim pismom njihove postojbine. Značenje stiha od čijih znakova se projektuje grad postaje sudbinsko za iračke studente i njihovu građevinu. Prastari stih sa svojim znacima nosi u sebi sudbinu budućih gradova i njihovih tvoraca potvrđujući sopstvenu poruku o vodi i besmrtnosti. Slovo, znak, stih i ovoga puta kod Pavića - kao u prastarim pričama - ima čarobnu, fantastičnu skrivenu sudbinsku moć. Upravo dva najzagonetnija, dva nedovoljno pročitana i protumačena znaka, ili elementa znaka, pokazuju se sudbinskim; pretvaraju se u tajanstvenu zgradu uz čije će zidove, kao nekad mušice uz krvav trag stiha, ostati zalijepljeni i osušeni irački neimari. Sudbina dvojice Iračana nije samo potvrda poruke stiha i njegovih znakova, već i naslijeđenog sna čijim su imenom studenti nazvali svoj projekat. San je kao klinasto pismo, i Gilgamešov stih prastar, jer se generacijama nasljeđuje. Između sna i stiha postoji paralelizam i u starosti, i u poruci. I san i stih se nasleđuju nesvjesno i sudbinski. Konjskom krvlju su prepisivani njihovi sudbinski arhitektonski znaci, odnosno klinasta pismena stiha iz Gilgameša; to je ona krv u kojoj su se gušile mušice i koju će, metaforički, zamijeniti crvene kiše na kraju priče. O kojim je to stoljećima riječ i o kom profesoru? Nije li profesor Bogdanović, zajedno sa svojim iračkim studentima i semestrima iz 1970. To je ta neprestana Pavićeva igra s vremenom. Svaka stvar ima i svoju sjenku, i neku tajnu u toj sjenci; svaka stvar uvijek nudi nešto novo i dotad neviđeno našem opažanju, krije neko malo fantastično čudo. To je, upravo, i razlog što je prikaz ove knjige izostao: Mali noćni roman biće interpretiran zajedno s romanom Predeo slikan čajem, a četiri nove pripovetke iz zbirke Nove beogradske priče preštampane su u knjizi Izvrnuta rukavica. Ako je izostavljena zbirka, tekstovi nisu. Za nas je nesumnjiva uzajamna podsticajnost i povezanost Pavićevog naučnog i beletrističkog rada; o tome će povremeno biti riječi i kasnije u ovoj knjizi, a ovdje ćemo pokušati da damo pregled Pavićeve djelatnosti na planu istorije književnosti i da, usput, skrenemo pažnju na neka mjesta iz te djelatnosti koja mogu biti od značaja pri traganju za Pavićevom poetikom. Proučavajući Ilićevo pjesništvo, Pavić je priredio pjesnikova Sabrana dela Beograd, 1961 s uvodnom studijom koja se pojavila kao zasebna knjiga Vojislav Ilić, Beograd, 1961. Valja napomenuti da je Pavićevo izdanje Ilićevih Sabranih dela donijelo dosta novina i omogućilo mnogo bolji uvid u pjesnikovo stvaralaštvo; objavljena je Ilićeva proza, prepiska i niz dotad neobjavljenih pjesama. Mala Pavićeva knjiga o Iliću pojavljuje se 1962. Tom prilikom data je hronologija pjesnikovog života i rada i, što je značajna novina, uvid u pjesnikovu lekturu. Ovdje se nećemo baviti Pavićevim izborima iz Ilićeve poezije koji su imali nastavno-naučnu funkciju, niti izborima eseja o Ilićevom pjesništvu, već ćemo našu pažnju koncentrisati na knjigu Vojislav Ilić i evropsko pesništvo, koja se 1971. Dovoljno je bilo pogledati, na primer, samo njegovu leksiku, pa odmah zaključiti da njegova poezija nije ličila ni na šta što je u našem pesništvu bilo pre njega. Lična i istorijska imena, topografski i drugi nazivi svih podnebalja, naroda i vremena dobili su pravo građanstva u njegovoj poeziji. Isto je bilo i sa tematikom njegovog pesništva. Besprekorni dugi stihovi bili su podjednako podesni da prime arabljanske, antičke, germanske, baltičke, indijske, francuske, engleske, španske i druge legende, pejsaže i ambijente. Pavić, prvo, ističe Ilićevu novinu i preokret u odnosu na dotadašnje stanje u srpskoj poeziji; drugo, Ilićevu otvorenost prema kulturama svih naroda svijeta i spremnost da se podsticajno baštini iz svjetskih riznica, treće, Ilićevu otvorenost prema mitologiji, bolje reći mitologijama različitih naroda, četvrto, Ilićev dugi stih i njegove sposobnosti da u sebe primi različnu tematiku; peto, Ilićev kosmopolitizam koji je povezan s univerzalnom dimenzijom njegovog djela. Ovdje je riječ, dakle, o pet Pavićevih kriterijuma, o pet načela koja su se pokazala adekvatnim za procjenu Ilićevog pjesništva. Svako od ovih načela, međutim, ostaje i Pavićevo lično poetičko načelo, u šta će se čitalac naše knjige, nadamo se, uvjeriti. Pavić odista želi da bude pisac koji će se razlikovati od svojih prethodnika, da napravi u prozi neki preokret, pokazujući pri tom izrazitu otvorenost prema kulturama različitih naroda, a posebno prema različitim mitologijama. U tom pogledu je najilustrativniji Hazarski rečnik, ali i druge knjige. Pavić je, takođe, pjesnik dugog stiha, za koji je Ilićevo pjesništvo - pored srpske srednjovjekovne liturgijske tradicije - bilo vrlo podsticajno. A o Pavićevoj težnji za kosmopolitizmom i univerzalnošću opet nam najbolje svjedoči Hazarski rečnik. Pavić je, očevidno, svjesno išao na takvu kombinaciju, pokušavajući da - inovacijom tradicije i neobičnim spojevima pjesničkih oblika različitih tradicija - dadne svoj pečat sonetnoj formi i osvježi srpsko pjesništvo. Danas je jasno da je Pavić mnogo uspješniji kao prozni pisac, ali njegovi eksperimenti sa sonetom moraju biti zabilježeni i iz versoloških razloga. Očevidan je, dakle, paralelizam Pavićevog naučnog i pjesničkog interesovanja za dugi stih i sonetnu formu. Pavića, odnosno njegova načela, njegovu kriteristiku, naročito otkriva deveti, zaključni dio disertacije. Kontakti sa različitim piscima, nacionalnim književnostima, mitologijama i kulturama mogu biti izuzetno plodonosni kod kreativnih priroda kakav je, prema Paviću, nesumnjivo bio Vojislav Ilić. Ono što su njegovi savremenici smatrali najvećim nedostatkom njegovog pesništva, a to su nastavili da smatraju i kritičari posle njega, bio je, možda, jedan od najvidnijih i najznačajnijih kvaliteta toga pesništva. Pavić - pisac se ponaša sasvim u skladu s ovim načelom Pavića - književnog istoričara. U zaključku svoga rada Pavić je, vjerovatno, prestrog prema Zmaju i Lazi Kostiću, što za nas u ovom trenutku nije važno. Važnije je - sa stanovišta našeg istraživanja Pavićeve proze - Pavićevo ukazivanje na Ilićev odnos prema čitaocu. Vojislav Ilić je, naprotiv, našeg čitaoca doveo u Evropu, ne strahujući da će ga on tamo obrukati i da se on tamo neće snaći. I bio je u pravu. Ovaj aspekt - aspekt čitaoca - pokazao se metodološki modernim i u vrijeme nastanka Pavićeve disertacije relativno novim, barem na našim prostorima. On nije, sve su prilike, došao iz sekundarne literature, već iz Pavićeve poetike. Knjiga donosi nove, književnoistorijski relevantne informacije, ali ne nudi mnogo novog za čitaoca koji na nju gleda sa stanovišta interesovanja za Pavićevu poetiku i Pavićevo književno djelo. Pavićevo interesovanje za Puškina išlo je paralelno s naučnim interesovanjem za Ilića. Onaj ko se bavio Ilićevom lektirom i evropskim uticajima na Ilića, morao je, pažljivo i detaljno, pročešljati Puškina, a pravom proučavanju i razumijevanju jednog stranog pjesnika prethodi prevođenje. Pisac Hazarskog rečnika je prevodio Poltavu 1952 , Evgenija Onjegina 1957 , Cigane i Kućicu na Kolomni 1963 i priredio izdanje Puškinovih izabranih dela 1963. Mogućno je u Pavićevoj prozi naći povremene reminiscencije na Puškina ili kombinovanje Puškinovih motiva s istorijskim ličnostima i događajima. Treća velika Pavićeva tema bio je Vuk Karadžić. Mada je knjiga bila predata u štampu marta 1965. I ovde Pavić ima posla s evropskom figurom, s čovjekom koji je za svoj narod radio u Evropi, prema evropskim uzorima, na svom jeziku i za svoju kulturu. Integracija srpske kulture u opšte evropsko dobro prepoznaje se kao jedan od glavnih Vukovih zadataka i uspjeha, kao Vukova veoma inspirativna misija koju će Pavić slijediti koliko god može i gdje god može. Sam Pavić će od naizgled neliterarnih formi - rečnici i ukrštene riječi - stvarati modele svojih romana. Pavić visoko cijeni književne vrijednosti Vukovog Srpskog rječnika i ističe ga povremeno u svojim intervjuima kao jednog od preteča Hazarskog rečnika, s dosta razloga, prema našem uvjerenju. Tu se, naravno, otkriva Pavić-fantastičar. Ocjenjujemo da su ova nekolika momenta značajna za razumijevanje poetike samog Milorada Pavića i da i ovdje postoji saglasnost između Pavićevog naučnog i književnog rada. Pavićevo otkriće je Gavril Stefanović Venclović, na čemu mu je posebno bio zahvalan Meša Selimović. Svoju srodnost s Venclovićem Pavić ne samo da nije skrivao, već ju je, vrlo često, isticao. U njegovim pjesničkim knjigama postoji cio spisak simbola-pozajmica na koje nam sam Pavić skreće pažnju, o čemu je već bilo djelimično riječi. U tom pogledu mu je Pavić, književnik istoričar i pisac, blizak, i to osjećanje bliskosti prisutno je u Pavićevim tekstovima. Povezujući jednim mitološkim lukom dva svoja omiljena pjesnika, Pavić je ukazao na sopstvene majdane iz kojih će koristiti materijal za svoju beletristiku. Jedan od tekstova iz stare srpske prevodne književnosti, odakle Venclović preuzima pojedine odlomke, jeste roman Varlaam i Joasaf. Značenje ove misli u kontekstu Pavićevih djela čitalac će naći na drugom mjestu u našoj knjizi; ovdje nam je samo cilj da ilustrujemo povezanost i prepletenost Pavićevog književnog i naučnog rada. Jedno je izvjesno: i Venclović i Pavić koriste sasvim slično poređenje da bi ilustrovali odnos prema primaocu poruke, čitaocu ili slušaocu. Da može na zaušnici zlatnu minđušu obesiti s dragim kamenom sardijem: privezati besedu k mudrosti!... Popre nego ustom i usnama i jeziku - ovim eto, otvoriti se i privući u sebe duha. Venclović će na značaj čitaoca, odnosno slušaoca ukazati i u okviru svoje teorije alegorije, odnosno teorije o višeznačnosti teksta. On je ukazivao na postojanje analogije između dva neba, onog u kosmičkim prostranstvima i onog u mikrokosmosu, u čoveku, kojeg naziva 'mali ovaj svet'. I Venclović je - slično nekim Pavićevim junacima - sklon da ističe višeznačnost nekog književnog djela, odnosno više slojeva u značenju, od kojih nije svaki dostupan svakom čitanju. Vidjeli smo - a u to ćemo se uvjeriti i kasnije - da Pavić drži do alegorije. Alegorija - uprkos svim simbolističkim teorijama - nije ni izdaleka tako mrtva niti otpisana iz modernog književnog izraza. Dvostrukost alegorije odgovara - prema Vencloviću - dvostrukosti čovjekove prirode: doslovno značenje teksta odgovara tijelu, a preneseno duši i duhu. Koliko će se od te mnogostrukosti dobiti zavisi od samog čitaoca, odnosno slušaoca, ako je riječ o besjedništvu. Nije, dakle, pitanje čitaoca od juče, od modernih teorija, već je prastaro pitanje, a Pavić ga otkriva kao ozbiljan poetički momenat i u Vojislava Ilića, a u Gavrila Stefanovića Venclovića. Namjerno slijedimo one Venclovićeve stavove koje akcentuje Pavić; oni otkrivaju samog Pavića gotovo koliko i Venclovića. Autor Hazarskog rečnika navodi Venclovićeve stihove koji su poredivi s poetičkim mjestima u modernom romanu-leksikonu. Nego koliko je ko sobom kadar podneti, toliko učenja i zahvata... Taj teren između realizma i nominalizma, koji B. Traga li to ovdje Pavić za Venclovićevim duhovnim korijenima, ili za svojim filozofsko-metafizičkim uporištima u tradiciji? U svakom slučaju, navedeni stavovi nisu bez značaja za utemeljenje jedne moguće Pavićeve poetike proze. Mistička uvjerenost u subjektivne instrumente ljudske prirode vodi istovremeno u skepticizam u odnosu na racionalno i čulno ljudsko saznanje. Bez sumnje u mogućnost i bez svijesti o ograničenosti ljudskog racionalnog i čulnog saznanja nema prostora za fantastiku. Uvjerenje, pak, o mističnim moćima duhovnih očiju otvara polja fantastičnih čuda. Druga je stvar da li je tada još mogućno govoriti o fantastici ili je srednjovjekovni čovjek time dosezao samu srž najstvarnije stvarnosti, samu istinu, samoga Boga. Ali tome bi valjalo posvetiti posebno istraživanje. Očevidno je da Pavić traži uporišta upravo u onoj tradiciji koju označava Venclovićevom, u prvom redu u isihazmu. Pavić s razlogom ističe značaj aforizma u Venclovićevim djelima. I sam Pavić je sklon aforizmu, naročito onom koji je paradoksalan i alogičan. Mi smo na neke od onih koji imaju funkciju poente u Pavićevim pričama skrenuli pažnju, ali priroda i funkcija aforizma u Pavićevoj prozi mogla bi biti predmet jednog posebnog istraživanja. O podsticajnosti Venclovićeve besjedničke rečenice za Pavićevu prozu biće riječi docnije; o tome je najbolje pisao sam Pavić. Jedan od omiljenih motiva Pavićeve fantastične proze jeste motiv jednoroga inoroga. Takvu u sebi svoju silu ima, te od gorke vode slatku čini. Tamo, među morami, po arapskomu vilajetu, imadu zločeste i gorke vode i nisu za piće. Skupe se gde na koju vodu šumska žedna zverad, - piti ne mogu; valja im čekati dok ne dođe inorog. Kad on stigne, ta i zamoči držeći mu rog u vodu, tako lepo pitku vodu, još lekovitu je učini, te se sva zverad izokola napiju. Za Pavićevu prozu - bahtinovski rečeno - za Pavićev hronotop, indikativna je i jedna tvrdnja, jedan citat o Vencloviću iz zaključka studije. Da li je to samo kritički tekst o Vencloviću ili i autorska poetička zabilješka pisca Hazarskog rečnika, pisca iz prostora gdje su se sudarala tri moćna svijeta - judejski, hrišćanski i islamski - i gdje su nastajali i nestajali veliki svjetovi i civilizacije. Evo nas opet pred Pavićevom parabolom o Balkanu i Evropi, ali i pred problematikom Hazarskog rečnika. U prvoj od tih dviju knjiga - Jezičko pamćenje i pesnički oblik - sakupljeni su radovi nastali između 1954. Kao predmet književnoistorijskih i komparativnih studija pojavljuju se uglavnom pisci koje smo sretali u Pavićevim poetskim i proznim tekstovima, kao književne junake. Tako je u ovoj knjizi reaktualizovan rad iz 1963. Piščević je jedan od najvažnijih stubova one istorijske vertikale koja vodi prema Crnjanskom, a za Pavića - i kao pisca, i kao književnog istoričara - puno znači. Podsjetimo se: Piščevićevu temu - temu seobe Srba - srećemo u Pavića već u Palimpsestima, a ovim motivima, skopčanim sa sentandrejskim motivima, prožeto je gotovo cjelokupno Pavićevo književno i naučno stvaralaštvo. I u ovom radu Pavić posebno obraća pažnju na čitaoca i publiku, na promjene koje se na toj strani uočavaju. Evo još jedne potvrde kako je čitalac istovremeno jedno od stožernih uporišta Pavićeve poetike i književnoistorijske metodologije. Pišući o Dositeju, Pavić nam ostavlja svjedočanstvo o bogatoj književnoistorijskoj građi koja je bila inspirativna i za Pavića-pripovjedača: Dositej je, takođe, jedan od Pavićevih književnih junaka. Jasno je da je ovaj rad iz 1973. Dositej se javlja i u Pavićevoj poeziji, i u zasad posljednjoj knjizi priča Izvrnuta rukavica. Valter Skot, povodom koga smo našli zapis značajan za Pavićevu poetiku u zbirci Izvrnuta rukavica, takođe se javlja kao Pavićeva komparativna književnoistorijska tema. Sa stanovišta Pavićeve poetike veoma je značajan kratak, završni tekst, čiji naslov nosi cijela knjiga: Jezičko pamćenje i pesnički oblik. Vjerovatno će se još razmatrati pitanje koliko je staro srpsko pjesništvo, odnosno liturgijski stih, uistinu stih u današnjem značenju te riječi; koliko je bilo, a koliko je moglo biti podsticajno za slobodni stih savremenog pjesništva; ali je manje diskutabilno da je staro srpsko pjesništvo jedno od Pavićevih poetičkih uporišta. Pored svega toga, staro srpsko pesništvo, deleći sudbinu liturgijskog pesništva nekih drugih slovenskih naroda, postiglo je veoma rano, već u XII veku, takvu prozodijsku perfekciju da je razaznatljivo na prvi pogled, čak i ako je prezentirano grafički kao proza. Oslanjajući se na ovaj stav, Pavić je dojučerašnje predstave - ostavljamo po strani pitanje s koliko prava - o istoriji srpskog pjesništva, a samim tim i o versifikaciji, postavio naglavačke, kako to čini sa svijetom u svojim fantastičnim pričama. Vratili smo se kući, tj. Pavić ocjenjuje da ta orijentacija u srpskoj poeziji nema odgovarajuću podršku kritike, ali ističe djela iz drugih oblasti, interdisciplinarna istraživanja autora koji su na neki način Paviću bliski, i na koje se - poput Ostrogorskog i Bogdanovića, a nešto rjeđe Jerotića i Stefanovića - povremeno poziva. Ne otkrivaju li ovi stavovi i napore samoga Pavića, kako u poeziji - gdje je imao manje sreće i pokazao manje upornosti - tako i u Hazarskom rečniku, ali i u ostaloj prozi, o čemu ćemo morati govoriti kada budemo problematizovali Pavićev odnos prema srednjem vijeku. I nju ćemo - kao i ostale Pavićeve književnoistorijske i komparativne radove - čitati sa stanovišta tumača Pavićeve proze, tragajući za mjestima relevantnim za Pavićevu poetiku proze. Tako opet srećemo paralelizam u tematskim poljima Pavićevih beletrističkih i naučnih radova: tema ikonoboraca i ikonobranitelja jedna je od središnjih u Pavića, o čemu će kasnije biti više riječi. U proučavanju ove borbe Pavić se najviše oslanjao na istraživanja Ostrogorskog i, naravno, pratio je taj motiv u književnosti srpskog baroka, posebno u Venclovića. U istom radu Pavić nam otkriva i hazarsku tematiku u Venclovića - sentandrejski besjednik naziva sina cara Konstantina V, Lava IV, carem od Hazarije - što je za Pavića moralo biti prijemčivo, pa i podsticajno. Drugi momenat koji nam se u ovom radu čini neobično značajnim za poetiku Pavićeve proze jeste isticanje povezanosti legende i istorije u Venclovićevoj besjedi. Upravo je to i jedna od osnovnih osobina Hazarskog rečnika, a i brojnih Pavićevih pripovijedaka. Oslanjanje na istoriju kao na tematsko i asocijativno vrelo, a naročito na istoriju kulture, neobično je važno za Milorada Pavića. Spajanje mita i legende s istorijom jeste jedan od postupaka ofantastičenja istorije, njenog pretvaranja u poeziju, i u Pavića je gotovo neizostavan. Pavić će, prirodno, s radošću ukazati na snovidovno i fantastično kod nekog autora. Tekst je, naravno, od naročitog značaja za poetiku Pavićeve proze, jer donosi nekoliko ekspliciranih autorskih stavova o pitanjima fantastične književnosti, pa će mu stoga biti posvećena i nešto veća pažnja. Da bi opisao odnos prema nemimetičkom i mimetičkom, pisac se služi slikom i poređenjem. Čovjek u realnom svijetu orijentiše se i saznaje pomoću logike. On je pupčanom vrpcom vezan za taj svet. On je kao riba u vodi: izlazak na površinu je smrtna opasnost. Fantastika, dakle, za razliku od bajke uspostavlja logični i uverljiv, čak neosetan prelaz od realnog ka irealnom, od mogućeg i svakodnevnog ka nemogućem. Svođenje simbola na jednoznačnost, znači pomaganje njegovom starenju. I tu Pavić prelazi u hazarski svijet pričajući parabolu o tajni, anegdotu o hazarskom ćupu iz Hazarskog rečnika. Jedan mladi hazarski čitač snova, još u statusu manastirskog đaka, ostavio je uveče svoj prsten u hazarski ćup, ali ga ujutro nije mogao naći; iako je ćup bio plići od dohvata ruke i nije, naravno, bio šupalj, dno mu je bilo nedohvatljivo. Ovako, pošto ne znaš njegovu namenu, štete nema, jer će ti služiti i dalje kao da nije razbijen. Štaviše, da je ostao ceo, možda bi ti ipak tražio i otkrio njegovu tajnu... U njegovu praktičnu potvrdu i primjenu čitalac se već mogao uvjeriti na primjerima brojnih Pavićevih priča. U drugom fragmentu Pavić navodi dva kratka citata Oskara Vajlda, bez ikakvog komentara. Utoliko je čudnije što ga Pavić navodi odmah poslije anegdote o hazarskom ćupu i nemimetičkoj književnosti. Naravno, veliki broj dobrih, čak izuzetnih, književnih djela nastao je na sasvim drugim teorijskim premisama. Jedan od kritičara koji je kontinuirano davao podršku Pavićevoj prozi, i čiji su radovi na cijeni kod autora Hazarskog rečnika, jeste Jovica Aćin. Prema Aćinu Pavić formuliše svoj treći fragmenat posvećen Platonu. Stvari s Platonom su - sve su prilike - mnogo komplikovanije, i danas još sasvim aktuelne. Tim terminima se malo šta rješava na teorijskom planu. Ako se prihvati ideja mimesisa, podražavanja, u Platonovom značenju, a samim tim i ideja mimetičke književnosti, onda se teško može - kako sa stanovišta ontologije tako i sa stanovišta teorije saznanja - osporiti Platonova suspenzija umjetnosti. Nemimetičke umjetnosti, po Platonu, sasvim konsekventno, nema niti može biti: postoji samo loš i lošiji mimesis. Time je sahranjena svaka ideja o stvaralaštvu i o autonomiji umjetnosti. Lukavstvo je - a ne logičko suđenje - spasavanje fantastike kao nemimetičke umjetnosti koja ne bi - budući da je svojevrsni amimesis i antimimesis - potpadala pod suspenziju, jer ne potpada pod kategoriju mimetizma. Time se, međutim, savršeno iznevjerava Platon i izbjegava spor s njime. Pri tom se ne daje definicija mimetičke književnosti, niti se ozbiljno uzima u razmatranje Platonovo jasno stanovište da nemimetičke umjetnosti nema. U krajnjoj konsekvenci - žrtvovaćemo Tolstoja, Dostojevskog i Balzaka zarad Borhesa. Ako se, pak, mimesis uzme u aristotelovskom značenju - ne kao blijedo podražavanje, već kao stvaralaštvo - onda mimetička književnost postaje sve, uključujući i fantastiku; onda prihvatamo poziciju Eriha Auerbaha po kojoj je mimesis i Homer kao i Servantes, odnosno devetnaestovjekovni realisti; onda je odbrana mimetičke književnosti istovremeno i odbrana umjetnosti uopšte; onda je to negacija platonovskog značenja mimesisa. Zato je potpuno konsekventno, s Aristotelovog stanovišta, tvrditi da umjetnost, odnosno pjesnik, podražava bogove i mitske ličnosti kao što podražava kraljeve i heroje. Tu više nije riječ o istom značenju pojma mimesis kao kod Platona; tu, u krajnjoj konsekvenci, i nije riječ o podražavanju, već o kreaciji. U svojim fragmentima Pavić dodiruje cio niz ključnih pitanja teorije književnosti i tradicije filosofsko-estetičke misli. Ta pitanja moraju Pavićevi kritičari ozbiljnije razmotriti. Na ovom mjestu ih komentarišemo samo onoliko koliko smatramo da je to neophodni minimum da bismo zauzeli sopstvenu distancu. Horacije, prvo, razotkriva jedan od postupaka ofantastičenja svijeta: do fantastike se stiže - od najstarijih vremena do danas - i putem koji je ovdje naznačen. Sa stanovišta opisivanja i demistifikacije umjetničkog postupka Horacije je i aktuelan, i moderan. Staromodan je, međutim, sa stanovišta vrednovanja. To je, što se vrednovanja tiče, jedno od onih mjesta u Horacija koje će se pokazati inspirativnim za docniji klasicistički sistem vrijednosti. Ovaj Horacijev stav, međutim, ima veoma malo zajedničkog s Platonom. Uzor bi mu se prije mogao naći u nekim idealima ljepote kod Aristotela. Pavić nije dovoljno oprezan, niti nijansira svoje stavove, kad se bavi pojedinim misliocima; neuporedivo je inspirativniji kad govori iz sopstvenog stvaralačkog iskustva. U kontekstu razmišljanja o fantastici Pavić nudi neobično rešenje odnosa između pripovijetke i romana. Rečenica jednog romana je u vezi i međudejstvu sa mnogo većim brojem drugih rečenica istog dela, nego što je slučaj sa pripovedačkom rečenicom i otuda kvalitativni skok: protočnost pripovedačke rečenice od protočnosti romaneskne rečenice sasvim je drugačija. Sa fantastikom stvar je još složenija. Izgleda da se rečenica jedne fantastične priče i rečenica jednog takvog romana kao što je na primer Majstor i Margarita Bulgakova, razlikuju među sobom mnogo više nego što se razlikuju rečenica u pripoveci i rečenica u romanu jednog pisca realiste. Ima još jedna stvar u vezi s time. Bilo bi možda poželjno načiniti sintezu ne pripovedačke i romaneskne proze, nego poetskog, dokumentarnog ili čak, naučnog teksta sa pripovednom prozom. Tako da metajezik koji guta jezik naših savremenih književnih ostvarenja bude opet progutan od strane književnog jezika i tako namire račun. Što se prvog tiče, valjalo bi napraviti jednu uporednu sintaksičko-stilističku analizu Pavićevih pripovijedaka i romana, što će u našoj knjizi izostati. Simptomatično je, međutim, da pojedine priče nalaze svoje mjesto u Pavićevim romanima, a da pri tom njihova sintaksa nije izmijenjena. S druge, pak, strane, Pavić je ovo načelo - makar prema sopstvenom priznanju - primjenjivao radeći na Hazarskom rečniku, o čemu će biti riječi kad budemo posmatrali ovaj Pavićev roman u komparativnom kontekstu. Najzanimljiviji dio Pavićevog teksta - ako se izuzme prvi - počinje osmim fragmentom, gdje se govori o sopstvenom viđenju položaja pisca u djelu. Shvativši tako da je pisac upravo osnovna smetnja potrudio sam se da pisca u svojoj prozi dovedem u pitanje što je više mogućno, da svoje inicijale M. San koji je stariji od sanjača. Što više, tim bolje. Dugo sam mislio da je priča koju strasno volimo dok nastaje, ona prava: da je ljubav jemstvo da ste na tragu. Sada znam da ima još pouzdanije jemstvo. Ako se bojite dok pišete na pravom ste tragu. Neka se uplaši majčin sin ulazeći da mu se ne sruši na glavu krov, neka ga podupre rukom. Neka se uplaši onog što ga čeka skriven negde u dubini zgrade u mraku kroz koji vodi samo crveni konac. Isuviše smo navikli čitaoca da je mašta samo u nadležnosti pisca. Slične stavove o čitaocu naći ćemo i u Pavićevim romanima, a vidjeli smo od kakvog je značaja uloga čitaoca i publike i za Pavića književnog istoričara. Na drugim mjestima je lako naći Pavićevu pohvalu pjesnicima zaslužnim za prodor fantastike V. Livada , urednicima i kritičarima koji su je objavljivali i podržavali Z. Sam postupak nije nepoznat; novo je prevrednovanje i status. I u ovom zaključku se vidi Pavićeva spisateljska strategija: pročitati govor pradavne prošlosti na moderan način, kao neku sasvim aktuelnu i živu poruku modernom čovjeku. Kao što nam priče o Hazarima saopštavaju nešto sudbinski važno, isto tako nam ima šta reći davno potonuli i arheologijom vaskrsli svijet Lepenskog vira. Pavić tu ima i tvrdog svjedoka u pjesniku Miodragu Pavloviću. Pavić je u nauci o književnosti danas najpoznatiji kao čovjek sinteze, kao književni istoričar koji je uspio svoja analitička istraživanja i pojedinačne studije ugraditi i u jednu književnoistorijsku viziju. To je period koji je najvećim dijelom svojevremeno ili izmakao Skerlićevoj pažnji ili je bio drugačije kod Skerlića interpretiran, a do njega nijesu dospijevali istraživači stare srpske književnosti. To je, prema Paviću, vrijeme rađanja nove srpske književnosti, kako izričito govori naslov njegove treće sintetičke knjige. Pavić je svoju književnoistorijsku viziju postepeno nadograđivao. Devet godina kasnije pojavljuje se kod istog izdavača i u istoj biblioteci Pavićeva Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma. Pravi preokret u srpskoj književnoj istoriografiji izazvala je Pavićeva knjiga o baroku, koja je privukla pažnju i stranih istraživača. To će i za naše istraživanje Pavićeve poetike biti najkorisnija od tri navedene knjige: nudi najviše materijala za bolje razumijevanje Pavićeve proze. Već su isticani beletristički kvaliteti ove Pavićeve književnoistorijske proze, a Branimir Donat je u njoj nalazio, ne bez razloga, elemente prave, autentične fantastične proze. Kada tu knjigu danas ponovo čitamo, s iskustvom čitaoca Hazarskog rečnika, nameću se već na prvoj stranici literarne asocijacije i analogije. Ono što Pavić piše o vizantijskom iščezlom svijetu poredivo je sa sudbinom hazarskog iščezlog svijeta. O tome smo u mogućnosti da sudimo samo na osnovu onoga što je u renesansi spašeno u poslednjem trenutku kalemljenjem sačuvanih ostataka antičkog sveta na sporednu granu latinske varijante tog sveta. Iščezli svjetovi ostaju samo kao interpretacija, kao blijedo, najčešće ideologizirano, ili modelovano prema tuđim svetonazorima, sjećanje preživjelih, i interpretacija koja dolazi iz perspektive preživjelih svjetova. Nije li to problematika Hazarskog rečnika? Pavić je u beletristici sklon paradoksu i na izgled alogičnim aforizmima i misaonim spojevima. Raskrsnica i susret svjetova i kultura, njihova smjenjivanja, sudaranja, prožimanja i potonuća - to su omiljene Pavićeve teme. Tu su takođe i teme pripadnosti najistaknutijih ljudi jednog, srpskog naroda, raznim vjerama i svjetovima; seobe i raskoli tog svijeta, ali i stvaranje kulture u potpuno nenormalnim i neobičnim uslovima. Puna, razbokorena rečenica, reprezentativne ličnosti i momenti, sudbinska slika jednog naroda osuđenog na diobe i lutanja, punoća istorijske slike, bogatstvo doživljaja - sve se to u ciglo dvije rečenice ogleda, u dvije rečenice koje mogu izdržati poređenje s onima iz Pavićeve umjetničke proze. Borba za,visokog' čitaoca to je u svom posebnom i za ovu epohu simptomatičnom, obliku jedna od važnih osobina barokne književnosti uopšte. Ona je tako izrazita da bi se moglo reći kako barok prestaje onog trenutka kada se pisac i čitalac književnog dela osete jednakim, a traje sve dotle dok visoka ličnost kojoj je barokno delo posvećeno i upućeno potpisuje to delo na uglednijem mestu od njegovog književnog tvorca. A upravo takav je slučaj s gotovo svim važnijim delima srpske književnosti ove epohe. To se oseća, taj se čitalac imenuje u svim žanrovima; u poeziji, koja je puna panegirika, u drami, u prozi. Slijedi cio spisak važnijih djela i ličnosti kojima su posvećena i čija imena zauzimaju i značajnije i istaknutije mjesto od piščevog. Eminentni čitaoci su i cenzori, čije ime je garancija i preporuka za knjigu i takođe je na istaknutijem mjestu od piščevog. Za svoje pravo mesto, za izlazak iz senke, taj pisac se bori još uvek. Pavić veoma rado citira Karla J. Pavić će se istog određenja baroka sjetiti i znatno kasnije, kada bude pisao o baroknim elementima u Hazarskom rečniku, o čemu ćemo govoriti na drugom mjestu u ovoj knjizi. Pisma Mihe Kuveljića iz 1660. Sama priča je stilski motivisana kao pismo Kuvelje Grka od 6. Među podsticajnim djelima za Pavićevu prozu svakako su i Hronike grofa Đorđa Brankovića, djelo koje sam Pavić spominje u svom tekstu o baroknim elementima u Hazarskom rečniku. Kad umre, u to mu se telo opet vraća. Pri tom metafora i alegorija igraju značajnu ulogu. Nekad pjesnik nudi i odgonetku, a nekad nastoji da pjesmu ostavi neodgonetnutom i hermetičnom. Teško je pretpostaviti da sve to nije uticalo na jednog Pavića koji tom pjesništvu i postupku zagonetanja, odgonetanja i pjesme-rebusa posvećuje značajnu pažnju u svojoj knjizi o baroku, tim prije što su analogni postupci lako prepoznatljivi u Pavićevoj prozi, uključujući i numeričku vrijednost slova. Mogućno je naći dosta podsticajnog i u drugim dvjema Pavićevim književnoistorijskim sintezama za njegovu prozu, ali smo, uglavnom, ta mjesta uočili kada smo prikazivali Pavićeve pojedinačne književnoistorijske studije, pa bi njihovo ponovno isticanje moglo donijeti manje dopuna a više ponavljanja. Ovim je završen naš prikaz Pavićevih naučnih radova. Nismo se bavili ni metodologijom, ni vjerodostojnošću Pavićeve istorije književnosti - to nas, u ovom času, ne zanima - već smo tragali samo za onim mjestima koja su nam mogla ponešto otkriti od tajni Pavićevog književnog zanata, poneki tematsko-motivski izvor, poneko načelo, pa i poneki književni uzor. Nekima od naših nalaza našli smo već potvrdu u Pavićevim pričama; druge ćemo provjeriti na Pavićevim romanima u ogledima koji upravo slijede. Svaka od tih knjiga predstavlja jednu cjelinu, jednu interpretaciju sudbine Hazara i hazarske polemike, usklađenu sa sopstvenom ideologijom, mitologijom i religijom. Crvena, zelena i žuta boja su metonimijske oznake za tri religije koje su podijelile svijet i koje danas, uglavnom, vladaju svijetom. Crvena boja označava hrišćanski svijet, a crvena knjiga hrišćansku interpretaciju hazarske polemike i hazarske sudbine. Zelena boja označava muslimanski svijet i muslimansku interpretaciju hazarske polemike, a žuta jevrejski svijet i jevrejsku interpretaciju hazarske polemike. Sve tri knjige postoje naporedo, paralelno, u međusobnoj polemici, vječno nepomirljive, ali nijedna nije dobila pravo na konačnu istinu. Konačna istina o Hazarima je neuhvatljiva i nema nade - sugerira nam melanholično ovo Pavićevo djelo - da tu istinu saznamo. Istina postoji samo kao polemika, u kojoj nijedna strana nije konačan pobjednik, a hazarski narod u tim ponuđenim istinama postoji samo kao istorijski fantom. Izvjesno je samo da Hazara više nema, a onaj koga nema postoji samo kao interpretacija u svijesti onih koji postoje. Onaj ko se izgubio i nestao s istorijske pozornice izgubio je i svoje istorijsko pamćenje, i mogućnost da svoju istoriju rekonstruiše, i pravo na svoju istoriju; on je postao hrana za tuđe mitologije i religije, i to za religije i ideologije onih koji su ga progutali. Na prvi pogled Hazarski rečnik jeste knjiga tolerancije i ekumenstva, knjiga u kojoj ravnopravno postoje tri knjige i tri svijeta. Reklo bi se da je ideja saglasnosti i ekumenstva izvedena do savršenstva: svako ima pravo na svoje stanovište, svako stanovište je jednako vrijedno, i sve to može stati u jedne korice, u jedno djelo. I to je tačno: nijedna knjiga nema odlučujuću autorovu naklonost. Mira i sklada među tim svijetovima nema, niti ga ima među trima knjigama u Hazarskom rečniku. U tome i leži tragična poruka Pavićevog romana: svjetovi su nesaglasni i nema nade da se mogu saglasiti. Ne postoji način da se izmire stanovišta crvene, zelene i žute knjige. Najviše što je moguće u toleranciji postići jeste dopustiti da svaka knjiga pjeva svoj glas i svoju istinu, ali istinu koja isključuje i sebi podređuje preostale dvije. Hazarski rečnik je, dakle, i knjiga o nepomirljivosti svjetova. Sve tri knjige govore o sebi i svom svijetu, i o druga dva svijeta. Pri tom, svaka svoj svijet uzdiže i veliča. Ali sve tri knjige govore i o četvrtom svijetu - o Hazarskom - ali ne tako da bi nam saopštile istinu o Hazarima, već svoje preimućstvo nad ostalim svjetovima. Hazari su tu samo krunski dokaz moći hrišćana, muslimana i Jevreja, i dokaz premoći jednih nad drugim; jedino su tako oni interesantni za postojeće i vladajuće svjetove. Onaj što je progutan može biti interesantan samo u funkciji ilustracije moći onoga ko ga je progutao. Jedno je samo izvjesno i zajedničko svim trima knjigama: Hazara više nema i oni su nestali s istorijske pozornice. Četvrta, hazarska, knjiga nikad neće biti napisana. Ona može biti samo - kao i Pavićev roman - hor ravnopravna tri glasa. U tome je i druga tragična i opominjuća poruka Pavićeve inače veoma zabavne knjige: cijeli narodi, cijeli svijetovi nestaju s istorijske pozornice, zajedno sa svojom kulturom, istorijom, religijom i mitologijom. Narodi i svijetovi se međusobno pretapaju i proždiru, i nikom nije zagarantovan vječni opstanak ni sigurnost u istoriji. Hazarski rečnik je, dakle, i roman o međusobnom proždiranju svjetova, o nestanku naroda sa svjetske pozornice. Istina je nužno postala trik, čim konačnu istinu o jednom narodu, o jednom cijelom svijetu nije mogućno utvrditi. Ali i trik je onda ostao jedina istina. Pavićeva moderna formula - Istina je trik - nije, dakle, ni naivna, ni lažna, ni proizvoljna; ona je izraz tragičnog viđenja istorije i ograničenih mogućnosti saznanja istorijske istine o tragično nestalim narodima sa svjetske pozornice. Ne zaboravimo da Pavić dolazi iz jednog naroda kome istorija nije bila naklonjena, i koji se vječno nalazi između čekića i nakovnja; iz naroda kome je tragično iskustvo gotovo jedini istorijski kontinuitet. Podvig je, onda, takve tragične istine, kakve nam nudi Pavić, saopštiti zabavno, omogućivši čitaocu da se igra, da sam sklapa priču. Od čitaoca zavisi koliko će od knjige dobiti, kakvu će priču sklopiti, da li će je uopšte uspjeti sklopiti, kojim će redom i na kakav način čitati roman. Pavićevo djelo je obnova i osvježenje forme romana formom naučne literature, formom leksikona. Tako se ovdje ilustrativno potvrdila Bahtinova teza da je roman po svojoj prirodi enciklopedijska forma, da je njegova težnja za opširnošću i sveobuhvatnošću zapravo enciklopedijska. Stara estetičarska dosjetka - da se rječnik može čitati kao književno djelo - izgubila je, poslije Pavićevog romana, na duhovitosti, jer se danas može obrnuti: roman se može čitati kao rječnik; roman može imati rječničku formu. Djelo je podijeljeno u tri knjige, a svaka knjiga je, umjesto na poglavlja, razvrstana na odrednice. Uz pojedine odrednice dati su izvori ili literatura. Na kraju djela se nalazi popis odrednica. Sve te strukturalne osobine Pavićevog djela izuzetno podsjećaju na naučno djelo, a ipak je riječ o beletrističkoj knjizi, o romanu, koji se ovom knjigom potvrđuje kao žanrovski fantom, kao vrsta koju je gotovo nemoguće opisati čvrstim žanrovskim terminima, već joj je - više puta je to ponovljeno - glavna osobina da neprestano ide ivicama žanra. U Pavićevoj knjizi vlada savršeno racionalan, planski, pitagorejski izveden naučni red. Ta kombinacija pitagorejske, aritmetičko-geometrijske pravilnosti, i slobode kakvu pruža igra fantastikom i snovima, suštinska je osobina Pavićevog Hazarskog rečnika. Samo su četiri odrednice zajedničke svim trima knjigama Hazarskog rečnika, i označene su trouglom. To su: Ateh, Kagan, Hazarska polemika i Hazari, odrednice koje se najneposrednije odnose na Hazare. Ostale odrednice nose oznaku krsta, polumjeseca ili Davidove zvijezde, zavisno od toga kome svijetu i kojoj knjizi pripadaju. Već osnovnom odrednicom rečnika - Hazari - Pavić nas dovodi pred neriješena pitanja istorije i pred problem istorijskog vremena. Struktura Hazarskog rečnika se oslanja na vrijeme, na dijahroniju, na istoriju. Princip broja tri je ovdje sproveden kao strukturalni princip romana. Hazari su narod koji se izgubio u istoriji kao u magli i nestao pretopivši se u muslimane, hrišćane ili Jevreje, ili u svake od njih pomalo. Senka hazarskih planina u junu pada 12 dana daleko u Sarmatiju, a u decembru ta senka padne mesec dana hoda na Sever. Hrišćanski ruski izvori kao Nestorova hronika tvrde da su plemena na jugu od srednjeg Dnjepra plaćala u IX veku danak Hazarima, i to krzno bele veverice po glavi ili mač. Ratovali su protiv Persijanaca i Arapa; dali utočište vizantijskom caru Justinijanu II kad je ovaj bio svrgnut s prestola, ali su ga ubili - iako je bio oženjen sestrom hazarskog kagana - kad je car zaboravio dobročinstvo i poslao na Hazare kaznenu ekspediciju. Vizantijski car Lav III je oženio svog sina hazarskom princezom i iz njegovog vremena prva polovina VIII vijeka potiču hazarski zahtjevi za hrišćanskim misionarima, koji će biti obnovljeni i jedan vijek kasnije. Lav IV je bio po majci Hazarin, što bi dokazivalo bliske odnose s Vizantijom i hazarsku dobru volju da se priklone hrišćanstvu. Hazari su napadali na Kijev 862. Očevidno je nepouzdana i nepodnošljiva istorija onih koji je pišu samo na sopstvenoj koži i gube s djelovima tijela. Ta se veza prekinula kada su Rusi 970. Savremene enciklopedije su, naravno, nesigurne i oko porijekla Hazara, i oko njihovog nestanka, a prate ih od VI do sredine XI stoljeća, mada se hazarsko ime spominje i kasnije. Malo se šta drugo o Hazarima, i poslije solidnijeg istraživanja, može saznati od onoga što je u Pavićevom romanu. Sudbinski događaj za Hazare je bila hazarska polemika, događaj koji se, prema hrišćanskim izvorima, odigrao 861. Pričom o Hazarima i hazarskoj polemici već smo ušli u problematiku srednjovjekovnog sloja Hazarskog rečnika. Princip broja tri, koji je primijenjen na makro planu, dosljedno je sproveden i na svakom od tri vremenska sloja. Nelogično bi, na primjer, bilo sa stanovišta samog romana da u hazarskoj polemici učestvuju samo dvojica mudraca: jedna od tri knjige bi izgubila oslonac i razlog postojanja, i makro plan djela bi bio razoren. U polemici učestvuju, dakle, tri mudraca, kao predstavnici triju svjetova. Polemika, takođe, ima i tri hroničara. Oni su ujedno junaci, ali i koautori Hazarskog rečnika. No, nije samo Ionnes Daubmannus Pavićev preteča; to su i sva tri hroničara hazarske polemike iz srednjeg veka, pa tri istraživača hazarskog pitanja iz XVII stoljeća Koen, Masudi, Branković , Teoktist Nikoljski kao priređivač prvog izdanja, tri istraživača hazarskog pitanja u XX stoljeću Suk, Muavija, Šulcova i nekoliko saradnika iz demonskog svijeta, bez koga bi stvaranje bilo nemoguće. Tema i postupak relativizacije autorstva i složenost odnosa pisac - čitalac - književni junak izvori su brojnih fantastičnih scena, situacija i preokreta u Hazarskom rečniku, i ova problematika mora biti predmet jednog posebnog pažljivog istraživanja. Ovdje ćemo samo napomenuti da Pavić koristi omiljen postupak pisaca fantastike da traganjem za izgubljenim rukopisom ili knjigom motivišu svoje pisanje. Tako je traganje za Daubmanusovom knjigom motivacija pisanja Hazarskog rečnika. Ali to nije i jedini spis za kojim se traga: traga se i za Ćirilovim izgubljenim Hazarskim besjedama, i sve su prilike da je tu početak nastanka Pavićevog djela. Traganjem za izgubljenim Ćirilovim besjedama otvorilo se pitanje cijelog jednog izgubljenog svijeta. Sada već možemo da opišemo i svoj interpretativni model ovog djela. Ma koliko izgledalo neobično, Pavićevo poređenje Hazarskog rečnika sa skulpturom ima smisla, i to ne samo sa stanovišta čitaoca. Matematički princip trougla i broja tri omogućava nam da roman zamislimo - u našem interpretativnom modelu - kao ravnostranu trostranu prizmu, gdje bi vrijeme bilo zamišljeno kao prostor. Slike vremena kao prostora veoma su česte u Pavićevim djelima, a njemačka riječ Zeitraum sadrži u sebi već prostornu sliku vremena. Ta prizma je presječena trima ravnima, gdje srednjovjekovan i savremena ravan predstavljaju dva tematska sloja romana, odnosno gornju i donju osnovicu prizme, a srednja ravan bi bila sedamnaestovjekovna. Između tih ravni ne vladaju statički odnosi dimenzija geometrijskih slika i tijela, već izrazito dinamički odnosi, zahvaljujući fantastici, a posebno demonskom svijetu Hazarskog rečnika. Dinamika odnosa među likovima, i elementima romana leksikona uopšte, nije samo na horizontalnoj ravni, već i na vertikalnoj, na nivou triju strana prizme, a kad je riječ o demonskom svijetu - i na liniji dijagonala prizme. Interpretativna formalizacija Pavićeve knjige prema triptihu ne bi odgovarala knjizi: izostala bi u njoj predstava prostora, triju dimenzija, na kojoj Pavić insistira. Prizma nam se čini iz još jednog razloga pogodna kao interpretativni model Pavićevog Hazarskog rečnika. Poznato je da prizma ima sposobnost prelamanja i razlaganja svjetlosti: zrak koji izlazi iz prizme nije više onaj isti što je u nju ušao: on je postao duga. Kao što prizma u sebi sjedinjuje matematičku strogost i pravilnost s igrom svjetlošću i dugom, tako i Pavićeva hazarska prizma spaja matematičku strogost, naučnu formu i najneobičniju fantastiku. Sada ćemo se kratko osvrnuti na tri tematska sloja romana, na tri nivoa, odnosno na tri trougla naše hazarske prizme. Ovom tematskom sloju pripadaju još i odrednice Ateh, Kagan, Hazari i Hazarska polemika, koje se javljaju u svim trima knjigama, a značajne su, naročito priče o Princezi Ateh, i za sva tri nivoa romana. Od izuzetnog značaja za sva tri nivoa romana je odrednica Lovci snova, a i odrednica Čelarevo ima izvjesno značenje za sve strane i za sve nivoe hazarske prizme. Kagan je zatražio od svog sveštenika, lovca na snove, da mu protumači san, ali pošto je bio nezadovoljan tim tumačenjem, razljutio se i pozvao strance. Tako je izazvana hazarska polemika. Tri momenta nam se ovdje čine značajnim. Naglašena je moć sna: jedan san je izazvao nestanak cijelog jednog naroda. Naglašeno je carsko nezadovoljstvo svojim duhovnicima, intelektualnim snagama naroda, i suspendovanje tih snaga iz potpuno iracionalnih razloga, iz sopstvenog gnjeva. I treće: davanje apsolutne prednosti tuđim intelektualcima znači i odricanje od sopstvenog duhovnog integriteta sve do njegovog poništenja. Njegov brat Metodije zapisao je Ćirilove besjede i razdijelio ih u osam knjiga, i sve su kasnije izgubljene, tako da je osnovni hrišćanski izvor hazarske polemike ostalo Konstantinovo žitije. Sve tri knjige ističu odlučujuću ulogu princeze Ateh u hazarskoj polemici, s tim što svaka za svoj svijet rezerviše princezinu milost. Tu spadaju odrednice o šejtanima i umjetnicima: Zidar muzike i Ibn Abu Hadraš, šejtan i pjesnik. Ali umjetnici i demoni, po prirodi stvari, imaju univerzalno značenje; preobražavaju se i vaskrsavaju u raznim obličjima i na raznim nivoima knjige. O srednjovjekovnom sloju ove knjige biće više reči u drugim našim radovima o Hazarskom rečniku. Pobjednik u polemici je, naravno, Isak Sangari, ali je naročita pažnja posvećena ličnosti docnijeg hroničara Hazarske polemike i pjesnika Jehude Halevija. Dok srednjovjekovni sloj Hazarskog rečnika gradi tri verzije hazarske polemike, barokni i dvadesetovjekovni sloj se slivaju iz svih triju knjiga u zajedničke fabularne tokove. On se prihvatio položaja sluge da bi se dokopao Brankovićevih saznanja o Hazarima i ulovio Brankovićeve snove. Jer, Branković ima svog neobičnog dvojnika: on sanja javu dubrovačkog Jevrejina i istraživača hazarskog pitanja, Samuela Koena, a u stvarnosti živi Koenov san. Tako je Masudi, prateći javu svoga gospodara, mogao saznati njegove snove, a loveći mu snove, saznao je javu njegovog recipročnog dvojnika. Na taj način se približio mogućnosti onog saznanja koje je svakom živom čovjeku tajna - saznanja smrti. Smrt jednog od recipročnih dvojnika sanja onaj drugi, a taj san, i saznanje smrti, može uhvatiti treći lovac na snove. Dvojnici po snu i javi - Koen i Branković - i lovac na njihove snove, Masudi, istraživači su sedamnaestovjekovnog hazarskog pitanja koje je za njih pitanje života i smrti i sastaće se na Dunavu 1689. Sva trojica pripadaju i demonskom i istorijskom svijetu Hazarskog rečnika. Brankovića i Masudija prate i dvojnici Nikon Sevast i Teoktist Nikoljski, Brankovićevi pisari. Teoktist Nikoljski uspijeva da upamti sve znakove Brankovićevog i Masudijevog hazarskog rečnika, a Nikon oba spisa spaljuje. U bici na Dunavu Turci su ubili Brankovića i Nikona, a zarobili Masudija, koji se izgubio u tuđim snovima i posjekao ga je Averkije Skila. Brankovićev recipročni dvojnik, Koen, u času Brankovićeve smrti zaspao je vječnim snom, kako bi mogao sanjati javu svoga dvojnika, a iz ruku su mu ispale hartije sopstvene verzije hazarskog rečnika, čije je znake Nikoljski takođe upamtio. Tako je Brankovićev pisar Teoktist Nikoljski, zapamtio sve tri sedamnaestovjekovne knjige rečnika, postao i njegov prvi priređivač, pošto je svoje znanje prodao Jonaesu Daubmanusu, a ovaj objavio knjigu, koja je uskoro bila zabranjena i uništena. Naučni skup na kome su se sreli jedna Jevrejka, jedan Musliman i jedan Srbin, svi istraživači hazarskog pitanja iz različitih perspektiva, predstavlja svojevrsnu mitsku obnovu onog tragičnog sastanka na Dunavu 1689, u kome su nestali Branković, Koen i Masudi. Konobarica hotela se zove Virdžinija Ateh, i za sebe kaže da je Hazarka. Ona je takođe mitska obnova hazarske princeze Ateh, što se da zaključiti kako iz njenih neobičnih sposobnosti, tako i iz podudarnosti tajanstvenog ključa princeze Ateh s bravom konobaričine sobe. U hotelu istovremeno boravi neobična belgijska porodica Van der Spak. Prva cifra je godina šejtanove navodne smrti, odnosno zaspivanja, a druga, godina njegovog ponovnog buđenja i pojave. U sredini je i broj prespavanih godina, ravan vremenskom razmaku između sedamnaestovjekovnog i dvadesetovjekovnog sloja Hazarskog rečnika. Gospođa Van der Spak ima dvije osobine Brankovićevog pisara Nikona Sevasta, za koga je utvrđeno da je Sotona: nema pregrade u nosu i veoma lijepo preslikava zidni živopis. Ova demonska familija je nesumnjivo počinila dva umorstva: udavljen je dr Isajlo Suk i iz pištolja ustrijeljen dr Muavija. Iza demona ne ostaju tragovi niti dokazni materijal, tako da je za ubistvo dr Muavije optužena gospođa Šulc, pošto je pištolj iz koga je Muavija ustreljen bio njen, a postojao je i motiv osvetoljublja, i vjerske i nacionalne mržnje, pa je za sud prirodno da jedna Jevrejka ustrijeli Arapina, koji je ranio njenog muža. Gospođa Šulc između dva zla bira manje: priznaje zločin koji nije počinila - da je udavila dr Suka - kako bi imala alibi za zločin koji takođe nije počinila, ali za koji je optužena i zbog koga bi dobila mnogo težu kaznu. Ubistvo dr Muavije ostaje pred sudom nerasvijetljeno. Dvadesetovjekovni sloj je intelektualno-kriminalistička priča, koja nije tako jednostavna ni jednoznačna kao u ovom kratkom prikazu. Ona, očevidno, ima svoju mitsku dimenziju, sugerirajući obnovu likova, stvari i događaja, pa i same istorije. Naročito je zanimljiva demonologija ovog sloja, koji skriveno povezuje ovaj sloj s ostalima, sugerirajući brojna simbolička značenja. Ovaj sloj nudi i jedno od rešenja tajni Konstantinovih izgubljenih Hazarskih besjeda, upućujući na istraživanje jevrejske, odnosno arapske literature. Apsurdni procesi za tuđe demonske zločine i apsurdna priznanja nepočinjenih zločina zarad spasa glave postali su jedan od znakova prepoznavanja literature i istorije ovog stoljeća, ali mogu imati - i za Pavića imaju - nesumnjivo značenje i za prošla, i za buduća vremena. Možda u tome i leži otpornost, izdržljivost i sposobnost obnavljanja i priča o zločinima i priča o procesima, uprkos promjenama vremena i moda. Svaka odrednica je istovremeno jedna narativna cjelina, koja je uklopljena, ili se može uklopiti, u neke veće cjeline. Odrednice je mogućno spajati tako da se prati sudbina pojedinog književnog junaka, pa bi se dobilo niz priča o književnim likovima. Mogućno je roman čitati po knjigama, kako je i napisan, što bi odgovaralo trima stranama prizme. Ovim radom je - u grubim crtama - opisana struktura Hazarskog rečnika, dat sažet pregled tri tematska sloja romana, naznačene neke od značenjskih linija djela i predložen formalizovani interpretativni model romana, model koji bi se mogao zvati hazarska prizma. U tim pravcima se kreću naša dalja kritička razmatranja Pavićevog djela. Petkutin nije Avramovo usvojče, već djelo njegovih ruku: Branković ga je načinio od blata, a duša mu je udahnuta pri čitanju četrdesetog psalma. Oženivši se Kalinom, Petkutin je krenuo na uobičajeni prolećni izlet i stigao u razrušeni rimski teatar. Tu je spremio jelo i ručao zajedno sa svojom nevjestom. Njihovo žvakanje se u teatru umnožavalo i čulo se kao da na svakom sjedištu žvaće po jedan mrtvi Rimljanin. Kada je htio da, poslije završenog jela, vrati nož u korice, dunuo je vjetar, donio cvjetni prah, od koga je Petkutin kinuo i neoprezno posjekao ruku. Isprovocirani mirisom krvi, mrtvi su ustali i rastrgli Kalinu, dok se Petkutin branio mačem. Izbezumljen od straha i tuge, Petkutin je danima tumarao po rimskoj sceni, tražeći izlaz. Prišao mu je prazan Kalinin ogrtač i oslovio ga Kalininim glasom. Petkutin je izvadio nož, prineo ga mjestu gdje je pretpostavljao da se nalaze Kalinine usne spremne na poljubac i sam se posjekao, a Kalinin duh ga je rastrgao, bacajući kosti u gledalište, odakle su navirali ostali mrtvi. Negdje toliko je i sam autor Gvozdene zavese morao biti star u vrijeme pisanja ove priče i, po svoj prilici, isto toliko puta patio od cvjetne groznice. Ova Pavićeva priča ima nesumnjivo autobiografskih elemenata. Predveče se zaustavio u Stobima, pošao do malog rimskog amfiteatra, kako bi se tu zaštićen - od sunca i cvjetnog praha - odmorio i na miru večerao. Naročito ih je privlačio miris krvavice. Epilog i poenta priče može se razumeti kao svojevrsna romantična ironija. Miris krvi je uvijek teška provokacija žednih duhova, makar to bili i već dvije hiljade godina mrtvi Rimljani. Provokacija mrtvih donosi nesreću, smrt, ali pripovjedač-pisac ipak piše priču, čudeći se kako je to moguće i ko priču zapravo piše. Situacija je ironično ambivalentna. Logika romana zahtijevala je izmjene. Petkutin nije pisac i o njegovoj sudbini saznajemo posredstvom pripovjedača koji priča u trećem licu. Događaj je smješten u 17. Petkutin nije sam u ruiniranom i zapuštenom rimskom amfiteatru, već s Kalinom, svojom nevjestom. Petkutina ne rastržu mrtvi Rimljani, već Kalinu, a Kalinin duh komada svog ljubavnika. Tema ljubavi je združena sa temom smrti i krvi, s temom buđenja i provociranja mrtvaca. Buđenje i provociranje mrtvih je prastara tema i istovremeno prastari postupak ofantastičenja svijeta: tradicija vjerovanja, mitova i priča o zagrobnom životu, o duhovima, o grobljanskim zbivanjima, o vampirima i vukodlacima - nepregledna je i univerzalna, poznata svim narodima i civilizacijama. U toj tradiciji svježa krv ima takođe povlašćeno mjesto: ona je hrana i glavna preokupacija duhova, pa i vampira i vukodlaka u našoj folklornoj tradiciji. Onaj koga su rastrgli i umorili duhovi i sam postaje krvoločan i agresivan duh; vampirska žrtva postaje vampir koji traži, po pravilu, žrtve među svojim najbližima, a naročito među ljubavnicima. Vampirski poljubac je smrtonosan i demonski; pretvara obljubljenog u žrtvu i novog vampira. Pavićeva vještina je što je jednom tradicionalnom postupku i motivu dao modernu, novu, uvjerljivu i funkcionalnu individualizaciju. No priča je prerađena i obogaćena, stavljena u nov kontekst postala je dio novog djela. Zanimljivo je, mada za književnu kritiku ne naročito relevantno pitanje, zašto je pisac baš Petkutinu, posinku Avrama Brankovića i junaku koji nije ni rođen ni umro prirodnim putem, podario neke autobiografske crte, među kojima i sopstvenu bolest i priču o njoj. Petkutin je, očevidno, jedan od Paviću bližih i dražih junaka. Na taj način je Pavić, prikriveno, potvrdio svoje duhovno srodstvo s Avramom Brankovićem, sedamnaestovjekovnim maštarom, čudakom, piscem, diplomatom i vojskovođom. Djela jednog pisca se često uzajamno osvjetljavaju. Ti tekstovi su uklopljeni u zbirku pjesama, odnosno u pojedine njene cikluse, i to tako i toliko da bi ciklusi bez ovih narativnih struktura bili znatno siromašniji. S druge pak strane, isti tekstovi su zadržali svoju narativnu prirodu i mogu se čitati kao kratke fantastične priče, koje bi se sasvim lijepo uklopile u neku zbirku pripovijedaka. Takav je slučaj sa pet pomenutih Pavićevih tekstova; dobar broj njegovih kratkih fantastičnih priča ima takvu dvostruku prirodu i zamisliv je - kao i pomenutih pet - u kontekstu nekih poetskih knjiga, odnosno ciklusa. Pravdi za volju, nijesu to samo Pavićeve zasluge; ima tu dosta od prirode samoga žanra. Kratka fantastična priča mora - kao i lirska pjesma - računati s ekonomičnošću izraza, s isticanjem funkcije svake riječi, s poetskom slikom, simbolima, asocijativnošću, naglim obrtima, emotivnim nabojem, lirskom poentom, a opet ostati priča. Upravo u njoj nalazimo neke motive, likove i postupke koji će se pojaviti u Hazarskom rečniku. Prvi dio priče je smješten na početak sedamnaestog stoljeća i lociran u Dubrovniku, gdje se krajem 16. Radič je kao uspomenu na zavičaj nosio komad voska, kojim je - prvo iz zabave i dokolice, a potom iz strasti - uzimao otiske dubrovačkih brava i prema njima izgrađivao ključeve. Kad je sastavio zbirku ključeva svih kuća i avlija, pokušao je da ih isproba i 1617. Ispod devojčine kose videle su se obnažene grudi, koje su imale, kao da su oči, trepavice i obrve i iz njih je kapalo nekakvo crno gusto mleko. Devojka je lomila komade hleba i stavljala ih u krilo. Kada bi se raskvasili od suza i mleka, bacala ih je na pod pred svoje noge. Te noge su bile dva puta starije od nje i umesto noktiju na prstima su im rasli zubi. Čitaoci Hazarskog rečnika će se sjetiti gotovo istog opisa Efrosinije Lukarević, ljubavnice Samuela Koena, jednog od trojice istraživača hazarskog pitanja iz 17. Efrosinija je takođe Dubrovčanka i pripadnica demonskog svijeta, ali pola stoljeća starija. Pred njom na tronošcu stajao je opanak, u opanku mali hleb, a u nosu opanka gorela je zadenuta voštanica. Ispod kose videle su se obnažene grudi gospođe Efrosinije koje su imale, kao da su oči, trepavice i obrve i iz njih kapalo nekakvo tamno mleko, kao crni pogledi. Rukama s po dva palca lomila je komade hleba i spuštala ih u krilo. Kada bi se raskvasili od suza i mleka, bacala ih je na pod pred svoje noge, a te noge umesto noktiju imale su na prstima zube. Sklopljenih tabana tim zubima je halapljivo žvakala bačenu hranu, ali pošto nije bilo nikakve mogućnost da je guta, sažvakani zalogaji valjali su se po prašini oko nje... Fantastičnu priču valja ispričati tako da joj se mora vjerovati. Sličnu motivacijsku funkciju ima i komad voska u mantiji mladog fratra: prirodno je da neko ko se prvi put, mlad, odvaja od zavičaja osjeća, potrebu da na neki način bude sa zavičajem u vezi; prirodno je da takav predmet - posrednik za fra-Radiča bude vosak, budući da su u njegovoj Bosni pčele bile izuzetno poštovane, čak obožavane. Na taj je način između Radičeve zbirke ključeva od dubrovačkih brava i junakovog porijekla, odnosno komada zavičajnog voska, uspostavljena čvrsta motivacijska veza i sa daljom junakovom sudbinom. Pored ove očevidne i hotimično naglašene realno-psihološke motivacije u oblikovanju Radičevog lika i sudbine postoji skrivenija motivacijska linija, koju bismo mogli označiti kao mitsku. Radič u samostan dolazi iz kraja u kome je jaka bogumilska tradicija i gdje ni paganski elementi - među kojima i obožavanje pčela - nijesu sasvim iščezli. Za sve vrijeme samostanskog života junak se te tradicije ne odriče, već se, naprotiv, preko mitskog predmeta-posrednika, s njom nalazi u neprestanoj i intenzivnoj duševnoj vezi. Nikole kod Barija u Apuliji. Mladi Bosanac će, međutim, to odbiti, ali će se zamonašiti i ostati u dubrovačkom samostanu Male Braće. Dakle u času stupanja u manastir Radič ima dvostruko grijehom obilježenu dušu: nije čist od bogomilstva a prihvatio je samostanski život, i nije ispunio zavjetnu, samrtnu želju svog pokojnog strica, prethodnika i dobrotvora, usmjerenu upravo na spas duše. On je, dakle, mitološki predodređen da mu se dogodi dubrovačka vještica i da - ako ne svojevoljno, a ono po kazni - ode u Apuliju. Treba li podsjećati koliko Pavić insistira na dokumentarnosti u Hazarskom rečniku i kombinovanju dvaju opisanih motivacijskih nivoa. Ali vratimo se dubrovačkoj vještici. Njenu srodnost s Efrosinijom Lukarević ne treba više dokazivati: očevidna je iz dva priložena citata. Njen opis nam, međutim, veoma ilustrativno i na malom prostoru otkriva Pavićeve postupke u oblikovanju književnih junaka i ofantastičenju svijeta. Mlada vještica ima ispred sebe tronožac, na tronošcu opanak, u opanku hljeb, a u nosu opanka zadjenutu svijeću. Jelo nije postavljeno na stolu, već na tronošcu, a tronožac iz dubrovačke magaze je antitrpeza. Tronožac služi za sjedenje, a postavljanje hljeba i svijeće tamo gdje se stavlja stražnjica svojevrsno je svetogrđe. Dubrovačka vještica je, dakle, sjela za demonsku sofru. Opanak na sofri je nezamisliv u hrišćanskoj tradiciji, a hljeb - mitsko tijelo Isusovo - u opanku i svijeća na opanku su čisto svetogrđe, uništavanje najviših simbola. Sofra dubrovačke vještice, očevidno, spušta visoke simbole i hrišćanske vrijednosti na nivo opanka; prizemljuje ih. Ta sofra ovim preokretom i prizemljenjem vrijednosti podsjeća na neke od grotesknih sofri, kako ih opisuje Bahtin u svojoj knjizi o Rableu. Lišena je, međutim, ambivalentnog vina, veselja, bogatstva, ambivalentnog uživanja u jelu i piću. No preokret vrijednosti i tema vještice nesumnjivo su u karnevalskoj srednjovjekovno-renesansnoj tradiciji. Groteska se uvijek neizmjerno igra ljudskim tijelom. Deformacije na ljudskom tijelu su nepresušni izvor groteske i postupka ofantastičenja svijeta. Najčešće je narušavanje simetrije parnih organa: raznobojne oči, razne veličine ušiju, nepravilno razmješteni parni organi, pretvaranje parnih organa u neparne jedno ili tri oka, jedna nozdrva, dva nosa ili falusa, ili nijedan, bespolnost ili hiperseksualnost , poigravanje lijevom i desnom stranom, drugačije razmještanje organa od prirodnog, različita starost pojedinih dijelova tijela. Mlijeko kaplje iz djevojačkih grudi, a boja mlijeka je obrnuta, kao iz negativa. Na nožnim prstima joj rastu zubi, a hljeb žvaće sastavljajući tabane. Postupak snižavanja - počevši od spuštanja djelova glave na niže djelove tijela, pa do snižavanja visokih vrijednosti i simbola - i deformisanja pokazuje se kao dominantan. Opis dubrovačke vještice građen je u tradiciji groteske. Postupke iz ovdje pobrojenog repertoara Pavić koristi veoma često pri portretisanju svojih junaka. Vratimo se opet sižejnom toku priče, gdje se otkrivaju još neki postupci karakteristični za Pavića, a posebno za Hazarski rečnik. Vještica se brani pripadništvom istočnom, a ne zapadnom podzemlju, povlači granice između tih podzemnih demonskih carstava i ističe nekompetentnost svještenika zapadnog hrišćanstva u sporu, tražeći potvrdu presude od predstavnika istočne crkve. U vrijeme procesa u Dubrovniku su boravili kaluđeri s Atosa, iz manastira Hilandara i Sv. Pavla, zbog prikupljanja manastirskog poreza što ga je Dubrovnik plaćao još od vremena moćnih srpskih careva. To je spasilo dubrovačku vješticu smrtne kazne. Fra-Radič - proizvođač i vlasnik nekoliko hiljada ključeva, koji su, obilježeni posebnim znakom, bili u opticaju sve do 1944. Motiv ključa, koji se pojavljuje poslije desetine vjekova, biće obnovljen u Hazarskom rečniku u značenjski bogatijem kontekstu, a u vezi s princezom Ateh i dvadesetovjekovnim slojem Hazarskog rečnika. Ključ je i ovdje u funkciji spajanja udaljenih vremena i rešenja mistične zagonetke. Njemačke okupacione trupe su u povlačenju ostavile u kamenjaru iznad Dubrovnika jedno inženjerijsko samohodno vozilo, koje su mještani i okolno stanovništvo ubrzo demontirali i djelove raznijeli, tako da je od cijelog vozila ostao veliki žuti točak, sve do 1950. Te godine se u Dubrovniku zaposlio jedan mlad učitelj, iz pravoslavne porodice, i stanovao je iznad Dubrovnika, u selu iza Srđa, tako da mu je veliki žuti točak bio na putu i služio mu kao počivalo. Jednom prilikom je učitelj zaljuljao točak, izgubio kontrolu nad njim, tako da se točak, uz veliki tresak, sjurio u grad, pa u more. Dva udaljena vremenska trenutka su u svojevrsnom mističnom saglasju. Junaci su promijenili svoja obličja i nesvjesno igraju davno određene uloge. Njihov susret je takođe nagovješten krajem 17. U oba slučaja - i u priči i u romanu - junaci 17. Igra s vremenom je, dakle, jedan od omiljenih Pavićevih postupaka, a povezana je sa mitskim predstavama o obnavljanju događaja, ljudi i situacija. Time je čitaocu skrenuta pažnja na značaj demonskih sila u romanu i istovremeno su identifikovani glavni demoni. O elementima demonskog je već bilo - ili će još biti - riječi u ovoj knjizi, a naročito o odnosu demonskog prema stvaralaštvu i stvaraocima. Nikon Sevast je jedan od Brankovićevih pisara, a njegov podrobniji opis dobijamo iz perspektive drugog Brankovićevog čovjeka, učitelja mačevanja i najvećeg majstora u sječi sabljom, Averkija Skile. Lovac na snove, Brankovićev sobar Masudi, otkriva svom gospodaru tajnu: čovjek koga Branković sniva zove se Samuel Koen. Sevasta je ta informacija razjarila i počeo je svađu s Masudijem. Razlozi Sevastove jarosti su jasni: njemu je cilj uništenje Hazarskog rečnika, onemogućenje njegove pojave, pa je informacija o Koenu u sukobu s demonskim ciljem. Masudijevi papiri - muslimanska verzija Hazarskog rečnika - takođe iritiraju Sevasta; on bi ih najradije spalio, kao što je to kasnije i učinio. Elementi groteske su i ovdje iskorišćeni da dočaraju demona. Postupak asimetrije - najčešće pretvaranje parnih organa u neparne, a neparnih u parne - karakterističan je za Pavića i prepoznatljiv i u ovom slučaju: dovoljno je ukloniti nosnu pregradu da bi se dobilo groteskno lice i da bi se ljudsko lice demonizovalo. Životinjski elemenat na ljudskom tijelu takođe je postupak groteske i demonizacije čovjekovog tijela. Ja ne poričem da sam Sotona - priznade on bez kolebanja - samo napominjem da pripadam podzemlju hrišćanskog sveta i neba, zlim dušama grčke teritorije i hadu pravoslavnoga obreda. Jer, kao što je nebo nad nama podeljeno između Jehove, Alaha i Boga oca, tako je podeljeno i podzemlje između Asmodeja, Iblisa i Sotone. Slučajnost je što sam uhvaćen na tlu današnje turske imperije, ali to ne daje za pravo Masudiju i drugim predstavnicima islamskog sveta da mi sude. To mogu samo predstavnici hrišćanskog obreda, čija se jurisdikcija u mom slučaju jedina može priznati kao pravosnažna. U protivnom, može se dogoditi da i hrišćanski ili jevrejski sudovi počnu suditi pripadnicima islamskog podzemlja kada se desi da im padnu šaka. Tri reke antičkog sveta mrtvih Aheront, Piriflegeton i Kocit pripadaju podzemljima islama, judaizma i hrišćanstva; one teku deleći tri pakla Gehenu, Had i ledeni pakao muhamedanaca, ispod negdašnje hazarske zemlje. I tu se sučeljavaju na toj tromeđi tri sveta mrtvih: Sotonina ognjena država s devet krugova hrišćanskog Hada, s Luciferovim prestolom i zastavama paklenog cara; islamsko podzemlje s Iblisovim carstvom ledenih muka i Gebhurahovo područje s leve strane Hrama, gde sede hebrejski bogovi zla, požude i gladi, Gehena u vlasti Asmodeja. Ta tri podzemlja se ne mešaju i granice među njima izvučene su gvozdenim ralom i neće biti dozvoljeno nikome da ih prelazi. Doduše, vi ta tri podzemlja pogrešno zamišljate, jer nemate iskustva. U jevrejskom paklu, u državi anđela tame i greha Belijaala ne gore, kao što vi mislite, Jevreji. Tamo gore slični vama, sve sami Arapi ili hrišćani. Na isti način u hrišćanskom paklu nema hrišćana - tamo u oganj dospevaju muhamedanci ili oni Davidove vere, dok se u Iblisovom islamskom mučilištu nalaze sve sami hrišćani i Jevreji, a nema nijednog Turčina ili Arapina. Zamislite Masudija, koji strepi od svoga tako strašnog, ali dobro poznatog pakla, a tamo, umesto svojega naiđe na hebrejski Šeol ili na hrišćanski Had gde ću ga ja dočekati! Umesto na Iblisa, naleteće na Lucifera. Zamislite hrišćansko nebo iznad pakla u kojem ispašta Jevrejin! Shvatite to kao veliko, vrhunsko upozorenje, gospodaru! Nikakvih poslova u kojima se mešaju tri sveta, islam, hrišćanstvo ili judaizam ovde na belom danu! Da ne bismo imali posla s podzemljima tih svetova... Taj postupak počiva na mitskom ponavljanju događaja, ponovnom javljanju duše u drugim tjelesnim obličjima. Verujete li vi, da će vaša crkva postojati i moći da sudi i kroz 300 godina kao što može danas? Računi će se, dakle, svoditi takođe u Carigradu, u dvadesetom stoljeću, ljeta Gospodnjeg 1982. Sevast će biti isječen u bici na Dunavu; Branković će biti proboden kopljem i umrijeti od samrtne rane, ali će dvadesetovjekovni susret belgijske familije i troje naučnika biti mitska obnova sedamnaestovjekovnog susreta. I ta odrednica potvrđuje Sevastovu satansku prirodu, ali ukazuje i na njegovu neobičnu sposobnost - da se, u svojim raznim životima, seli iz jednog pakla u drugi. Bio je prethodno u jevrejskom, zatim u hrišćanskom paklu, a jedan Neretvljanin će ga naći gdje leži u grobu zajedno sa Akšanijem pušeći lulu. Otisak dva lica ostajao je, dakle, na mjestu gdje je sjedio, što opet ima elemente groteske: lice je dvostruko i premješteno je na Sevastovo sjedalo. Dva lica mogu sugerirati pripadnost jevrejskom i hrišćanskom paklu, zatim postojanje dvojnika, i, najzad, njegov dvostruki odnos prema duši. Sevast je, naime, jednom bio našao svoju dušu, prebacio zatim slikarsku četkicu iz lijeve u desnu ruku i tada naslikao svoje najuspješnije i najneobičnije slike. Kada se ponovo poigrao s dušom, i kad se opet priklonio Sotoni - što je signalizirano vraćanjem kičice u ljevicu - Sevast je bio kažnjen na najneobičniji način: pojavili su se iznenada drugi majstori-slikari koji su slikali jednako dobro kao i on. Igranje s dušom i Sotonom koštalo ga je gubljenja izuzetnosti i primata u slikarskom radu; Sevast odlazi Avramu Brankoviću u Carigrad. Odrednica o Sevastu srazmjerno je bogatija od drugih nadrealističkim slikama i situacijama, o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom, izvan ove knjige. Ali o tome će biti govora kada budemo razmatrali odnos autor - književni junak - čitalac. Još jedan detalj može biti zanimljiv. Sevast je slikao svoje slike i na oklopima živih kornjača, puštajući potom oslikane životinje u šumi. Motiv kornjače javlja se i na srednjovjekovnom nivou romana: princeza Ateh i Mokadasa al Safer - pošto su kažnjeni i razdvojeni - razmjenjuju svoje ljubavne poruke na oklopima živih kornjača. Za dočaravanje demonizma ovdje je iskorišćen postupak metamorfoza i oživljavanja predmeta: muzički instrument oživljava pretvarajući se u kornjaču od koje je napravljen, da bi opet, kad demon oživi, bio preobražen u stvar, ali stvar nerazdvojnu od demona, kao što je sjenka nerazdvojna od čovjeka. Kornjača je neka vrsta šejtanovog totema, stvar koja ima funkciju sjenke kad je šejtan u životu, i životinja koja čuva šejtansku moć dok mrtvi demon čeka na svoje novo buđenje. Odsustvo sjenke, posjedovanje repa ili više od pet prstiju na ruci, odnosno dva palca, tradicionalne su osobine đavola. Smrt i san su u neobičnom srodstvu i onaj ko bi uspio da usavrši majstorstvo u čitanju snova, približio bi se saznanju tajne smrti. Upravo u tu tajnu upućuje Akšani Masudija, sedamnaestovjekovnog majstora u čitanju snova, odvraćajući ga istovremeno od daljeg rada na Hazarskom rečniku. Saznanje je i ovdje, i to ono najređe i najtajanstvenije, rezultat saveza s đavolom, rezultat slijeđenja šejtanovog recepta. Cilj čitanja snova su dva čovjeka koji se uzajamno sanjaju. U samrtnom času jednoga onaj drugi će snivati njegovu smrt, a čitač snova će je tako imati pred sobom kao na dlanu. U razgovoru s Masudijem Jabir Ibn Akšani govori o prirodi šejtana, baš kao Sevast u razgovoru s Brankovićem. Slika šejtana je data u poređenju s čovjekom, i to je, naravno, poređenje po suprotnosti. Šta bi, dakle, hteo da znaš o meni? Jašem na noju, a kada pešačim u pratnji vodim gomilu demona, šejtančića među kojima je i jedan pesnik. Taj je pisao pesme stolećima pre no ošto je Alah stvorio prve ljude, Adama i Havu. Njegovi stihovi govore o nama i đavoljem semenu. Da se poslužim poznatim činjenicama. Onim najpoznatijim, koje zna svaki čitalac Kurana. Ja sam kao i ostali šejtani, načinjen od vatre, ti od blata. Ja nemam druge snage sem one koju sam u tebe ulio i koju iz tebe uzimam. Jer u istini se može naći samo ono što se u nju stavilo. Ali, to nipošto nije malo - u istini ima mesta za sve. Vi, ljudi, na nebu ćete se prometnuti u šta hoćete, ako se domognete raja, ali ste zato na zemlji zatočeni sve vreme u jedan isti oblik, u ono što ste rođenjem izgradili. Mi, obrnuto, na zemlji uzimamo oblik koji želimo i menjamo ga po nahođenju, ali čim pređemo Kevser, rajsku reku, ostajemo na nebu zauvek osuđeni da budemo šejtani, ono što i jesmo. Ali naše poreklo od vatre čini da naše sećanje ne može sasvim da izbledi, kao vaše, zamešano u glinu. I tu je suštinska razlika između mene kao šejtana i tebe kao čoveka. Alah je tebe stvorio obema rukama, mene samo jednom, ali je moj soj šejtana nastao pre tvoga ljudskog soja. Važna razlika između mene i tebe leži, dakle, u vremenu. Mada nam muke idu u parovima, moj soj je pre tvojega soja došao u džehenem, u pakao. A posle vas, ljudi, doći će u pakao nova, treća vrsta. Tvoja muka će zato biti kraća od moje zauvek. Jer Alah je već poslušao one potonje, treće, koji će mu vikati na nas i na vas:,Kazni one prve dvostruko, da nam se smanji muka! Tu je, dakle, čvor, tu počinje ono što ne stoji u knjigama i tu ja tebi mogu biti od pomoći. Obrati pažnju: naša smrt je starija od vaše smrti. Moj šejtanski soj kao vrsta ima duže iskustvo u umiranju od tvoga ljudskog soja i bolje pamti to iskustvo. Zato znam i mogu ti o smrti reći nešto više no što ti bilo ko od tvojih može kazati, ma koliko mudar i iskusan bio. Duže smo živeli sa smrću od vas... Glavno šejtansko saznanje, koje je iznad ljudskog, jeste saznanje smrti. Brankovićeva smrt i Masudijevo saznanje te smrti zapravo je svojevrstan šejtanski ogled. Vlaška će, vidjećemo kasnije biti povlašćeno mjesto demona. Akšani umire lako - za razliku od Efrosinije Lukarević - i gotovo po porudžbini: on sam naručuje i plaća nekom seljaku da dovede žutu kravu koja će ga probosti. Neki hrišćanin, Neretljanin, koji je poznavao Akšanija za života, našao ga je u Solunu gdje gospodari i trguje u nekom dućanu. Akšani ulazi s Neretljaninom u pos.
Silvana
Nije li već tu proklijala ideja o recipročnim i paralelnim snovima i snivačima, o lovcima na snove i o ostalim čarobnjacima Hazarskog rečnika. Ovaj Horacijev stav, međutim, ima veoma malo zajedničkog s Platonom. Ovim je završen naš prikaz Pavićevih naučnih radova. Sandaljev princip zasnovan je na iskustvu, stečenom glasu, pouzdanim saradnicima, savezom s moćnicima koji obezbeđuju sredstva, na udobnom životu, sigurnom uspjehu, diplomatskoj vještini kojom se skrivaju greške i promašaji. Kao što nam priče o Hazarima saopštavaju nešto sudbinski važno, isto tako nam ima šta reći davno potonuli i arheologijom vaskrsli svijet Lepenskog vira.
[Psihologija u menadžmentu|Katolička stranica za upoznavanje|Eroteke price]
Post je objavljen 26.01.2019. u 18:47 sati.