Osvrt Na Knjigu - Nenasilno Rješavanje Sukoba

Bilo je tu mladenaca, kumova, svećenika, pa čak i jedna svadbena limuzina. Cilj : prilagođenim programom za pojedini uzrast pruľiti dodatno znanje i interes za engleski jezik. Dobiveni rezultati su pokazali da otprilike svako četvrto dijete, tj.

Zbog toga će učenici 4. Učenice je vodila Milena Bogdanović, mag. Priredba je bila dar učenika obiteljima i učiteljima.

Nenasilno rješavanje sukoba - Obavijest o nabavci udľbenika za učenike - Međimurska ľupanija OBAVIJEST O NABAVCI UD®BENIKA ZA UČENIKE OSNOVNIH ŠKOLA KOJIMA JE OSNIVAČ MEĐIMURSKA ®UPANIJA Međimurska će ľupanija, u suradnji s gradovima i općinama, učenicima svih osnovnih škola kojima je osnivač, osigurati besplatne udľbenike za narednu školsku godinu.

Postoje škole u kojima su blaži ili teži oblici sukoba među učenicima sastavni dio svakodnevnice, kao i one u kojima su sukobi rijetka pojava. No, ne postoji škola u kojoj sukoba uopće nema — i to je posve normalno. Do sukoba dolazi jer ljudi imaju različite potrebe, poglede na svijet i vrijednosne sustave. Učenici se sukobljavaju na hodniku, u školskim WC-ima, učionici, na igralištu, a u posljednje vrijeme i na društvenim mrežama. Najčešći oblici sukoba među učenicima su pogrdno nazivanje imenima, zadirkivanje, isključivanje iz grupe, ogovaranje, naguravanje i slično. Vršnjački se sukobi razlikuju od nasilja, odnosno zlostavljanja, po tome što kod sukoba učenici ne postupaju s namjerom ozljeđivanja ili nanošenja štete, ne postoji nerazmjer moći između učenika i nema težih posljedica za učenike u sukobu. Također, učenici mogu dati razloge zašto su u sukobu. Osim toga, učenici ne inzistiraju da mora biti po njihovom po svaku cijenu, u stanju su slobodno pregovarati, ispričati se ili prihvatiti rješenje u kojem nema pobjednika i poraženog, te mogu promijeniti temu i udaljiti se iz situacije u kojoj je došlo do sukoba. U situacijama sukoba, učenici uglavnom percipiraju nastavnike kao osobe od kojih mogu dobiti podršku za njegovo rješavanje. Nažalost, više nastavnika iz različitih škola istaknulo je da se ne osjećaju dovoljno kompetentnima rješavati sukobe. Također su istaknuli da su formalne procedure za rješavanje incidentnih situacija u školi drugim riječima, izricanje pedagoških mjera složene, te da je broj stručnih suradnika u školama, koji bi im pomogao u ovom tipu situacija, nedovoljan. Nastavnici iskazuju i zabrinutost vezanu uz vlastiti autoritet u rješavanju sukoba. Što ja, kao nastavnik, mogu i trebam poduzeti? Univerzalan način rješavanja sukoba ne postoji — svaki je sukob, kao i oni koji u njemu sudjeluju, specifičan. Pri tome je dobro učenicima priznati njihovo osjećaje npr. Budući da neki učenici nisu vješti u nenasilnom rješavanju sukoba, pomoć stručnije i iskusnije osobe dobro bi im došla. Ukoliko se sukob dogodi tijekom nastavnog sata, njegovo ignoriranje šalje poruku odobravanja ili nedovoljne brige za učenike. Također, sukob ometa tijek nastavnog sata što je dodatan razlog zašto intervenirati. Da nastavnik treba intervenirati, dobro je propisati i Protokolom o postupanju škole u kriznim situacijama, koji bi svaka škola trebala imati. Primjerice, u pravilnicima nekih škola propisano je da je u slučaju vršnjačkog sukoba svaki djelatnik škole dužan odmah prekinuti sukob i obavijestiti o tome razrednika, stručne suradnike ili ravnatelja škole, koji će zatim obaviti razgovore sa sukobljenim učenicima. Unatoč postojanju programa za emocionalni i društveni razvoj djece, kako u svijetu tako i kod nas, mnoga djeca ipak ne sudjeluju u takvim programima u školama. Na emocionalni i socijalni razvoj učenika najčešće se obraća pažnja tek kad se pojavi neki problem. Dijete se promatra kao učenika, a naglasak se prvenstveno stavlja na intelektualni razvoj i poboljšanje učenja. Međutim, aktivnosti usmjerene na dijete, na njegov emocionalni, socijalni i moralni razvoj, trebale bi postati dio rada svakog učitelja i nastavnika, a ne sporedni program uveden u školu u obliku projekta, dostupan samo nekoj djeci određenoj generaciji ili slično. Svaki nastavnik ili škola u cijelosti u svoj bi rad mogao uključiti neke preventivne aktivnosti. Njih je moguće povezati s nastavnim sadržajem pojedinog predmeta, provesti ih tijekom sata razredne zajednice, u obliku izvannastavne aktivnosti ili kroz skriveni kurikulum. U njihovom osmišljavanju i planiranju, nastavnici mogu tražiti pomoć od stručnih suradnika ili u stručnoj literaturi. Što takve preventivne aktivnosti trebaju obuhvaćati? Prva takva dimenzija je svijest o sebi. Ona obuhvaća prepoznavanje, imenovanje i razumijevanje uzroka vlastitih emocija. Učenik koji ima razvijenu svijest o sebi i vlastitim emocijama može bolje procijeniti kako se osjeća — ne samo dobro ili loše, nego nezadovoljno jer nije uspio, ljuto jer misli da je nepravedno optužen i sl. Kako bi učenik imao razvijenu svijest o sebi, u razrednoj nastavi učitelj može, primjerice, razgovarati s učenicima o tome koje sve emocije postoje i kakva je raspoloženja moguće imati. Odgovore učenika može se zapisati na ploču ili veliki papir, a zatim raspraviti s učenicima koje od navedenih riječi predstavljaju ugodno, a koje neugodno raspoloženje. Nakon toga, može se razmotriti pitanje o čemu ovisi nečije raspoloženje. Budući da se radi o mlađim učenicima, oni mogu izabrati kojom bojom bi predstavili dobro, a kojom loše raspoloženje, mogu izraditi obojane kartice raspoloženja od kojih će jednu svakodnevno stavljati na stol — ovisno o tome kako su raspoloženi taj dan — uz uputu što žele od drugih ako su loše raspoloženi i slično. U predmetnoj nastavi može se raditi i s detaljnijim informacijama. Primjerice, na nastavi biologije učenicima se može objasniti da prilikom javljanja emocija dolazi do tjelesnih promjena, kao što su lupanje srca ili ubrzano disanje, koje imaju svoju biološku funkciju. S učenicima se također može raspraviti o tome koju ulogu emocije imaju u svakodnevnom životu, te im osvijestiti činjenicu da različiti učenici mogu imati različite emocije u istim situacijama. Dobro je da učenici razmisle u kojim situacijama osjećaju koju emociju, da opišu vlastiti doživljaj pojedine emocije i način na koji ju izražavaju, odnosno kako se ponašaju pod utjecajem određene emocije. Druga dimenzija emocionalne inteligencije je upravljanje emocijama, odnosno razvoj samokontrole. Učenik koji ima kontrolu nad vlastitim emocijama može razmotriti različite oblike ponašanja i njihove posljedice. Ako je frustriran jer ga drugi učenik na neki način ometa, učenik koji upravlja emocijama neće reagirati agresivno, nego će pokušati s dogovaranjem ili na neki drugi, jednako primjeren, način. Kod aktivnosti kojima je cilj potaknuti upravljanje emocijama, važno je da učenici uoče kako različite emocije imaju različit utjecaj na čovjekovo ponašanje, mišljenje, opažanje i pamćenje, ali da se njima može na određeni način upravljati. O situaciji koja izaziva, primjerice, strah ili srdžbu, može se misliti na drugačiji način, razmisliti o njezinim prednostima, a ne nedostacima, skrenuti pažnju na nešto drugo i sl. Bitno je u učenicima potaknuti da na situacije koje izazivaju frustraciju pokušaju reagirati na konstruktivan, odnosno koristan način, a ne ljutnjom. Jedna od aktivnosti kojima se može započeti rad na tome je navođenje učenicima bliskih primjera svakodnevnih frustrirajućih situacija i traženje da navedu što više načina kako se mogu ponašati u tim situacijama. Neki od primjera takvih situacija su: dva učenika iza tebe pričaju, a učitelj misli da si to ti i daje ti dodatan zadatak; izlažeš seminar pred razredom, a netko te ometa; drugi učenik uzima tvoje stvari i provocira te, itd. Učenike se zatim pita koliko je svaka od reakcija koje su naveli korisna. Treća je dimenzija motivacija, tj. Umjesto frustracije, agresije, odustajanja ili nekog drugog oblika neprimjerenog reagiranja, u situacijama nemogućnosti postizanja cilja učenik koji se može samomotivirati mijenjat će svoje ponašanje — učiti gradivo više ili na drugačiji način, mijenjati ponašanje prema vršnjacima i sl. Kako potaknuti učenike na samomotivaciju? Učenici bi mogli na primjerima svakodnevnih problema vježbati kako zauzeti pesimističan i optimističan stav. Na taj bi način mogli bolje razumjeti reakcije koje se javljaju prilikom susretanja s problemima i uočiti koristi od optimizma. Također je dobro potaknuti djecu na traženje vlastitog uzora i postavljanje osobnih ciljeva u životu. Četvrta dimenzija, empatija, odnosi se na prepoznavanje i razumijevanje emocija drugih ljudi. Empatija je osnova uspješnog suživota s drugima i podloga je altruizmu, tj. Izraz lica drugih ljudi ne može se uvijek točno protumačiti jer se ljudi razlikuju u izražavanju emocija — neki se smješkaju jer su sretni, drugi jer im je neugodno. Isto tako, ne može se uvijek dobro procijeniti ni kako se drugi osjećaju. Kroz aktivnosti uživljavanja u različite uloge npr. Peta, posljednja dimenzija, obuhvaća razvoj socijalnih vještina, odnosno vještina ophođenja s drugima. Učenik s razvijenim socijalnim vještinama bolje će oblikovati svoje odnose s drugom djecom, a posljedično i bolje rješavati sukobe. Socijalne vještine obuhvaćaju pomaganje, vještinu sklapanja prijateljstava, suradnju, nenasilno rješavanje sukoba, uvažavanje različitosti, i dr. Te je teme moguće obraditi kroz igru uloga, razgovor i slične aktivnosti. Konkretno, s mlađim se učenicima za rješavanje sukoba može izraditi semafor od papira ili kartona koji će se uvijek nalaziti u određenom dijelu učionice tako da ga učenici mogu vidjeti. Semafor se može izraditi na satu prirode i društva ili likovne kulture, a izrađuju ga učitelj i učenici. Prema značenju svjetala na pravom semaforu, odredi se značenje svjetala u terminima sukoba na razrednom semaforu. Učenike se redovito podsjeća na semafor, posebice tijekom samog sukoba, kada su pod utjecajem emocija.