Marketing
Šta činiti kada duša boli? - Stranica za upoznavanje
Pripadnik čete koja je terorizirala Sarajevo imenovan za direktora u institucijama BiH
Click here: Šta činiti kada duša boli?
Neophodno je pustiti ta osećanja i proći kroz njih. One su, međutim, strašne, na bokovima tih merdevina nalaze se noževi, a nema stepenica ispod. Isti dan kad se to desilo istresla sam svoju tugu na papir i podijelila je sa svijetom, misleći da je to vrhunac boli koju mi oktobar sprema.
Mrtvi i na samrti ležali su svuda oko njih, znali su da je bez Božje pomoći njihova sudbina zapečaćena; ali nastavili su da oplakuju svoje rane, svoje boli, svoju sigurnu smrt, sve dok im nije ponestalo snage, dok im pogled nije postao staklast, iako su mogli odmah biti izliječeni. A on, jel me ikada voleo? Nisu bitna osećanja, pogotovo ne moja.
Pripadnik čete koja je terorizirala Sarajevo imenovan za direktora u institucijama BiH - Raj je mesto očekivanja i rasta duše. Što čovek više voli zemlju, tim više se veže za nju, tim teže se rastaje sa njom.
Kad si glup, kad si uman, kad si ružan, kad si lijep, kada sve razumiješ, kada ništa ne shvataš, kada si razigran, kada si umrtvljen, kada sanjaš, kada prestaneš, ako si despot, dok si rab… kojoj god od kategorija pripadao, zajednička crta svemu nabrojanom je nevjerovatna mogućnost da se zadesiš, prosto tako.. I takav nekako ostaneš. Od stijene udaljen kamen lakše izjeda kiša, a kamoli meso, kom treba sunca pažnje i jato mirisa. Čovjek je tijesto od kog se prave slana i slatka peciva tako prigodno zgodna za socijalnu konzumaciju. Ako prestaneš da se njime hraniš, stvrdne, okori… obezukusa. Pitanje je vremena kada će o sebe zube da polomi, ili da se od sebe samog tako gorkog otruje. Usamljenost je uistinu bolest množine, problem mnoštva. Duševni osjećaj izolacije pojedinca koji ga zadesi kada pluta u moru drugih glava. Rotiranje u ledu kada sve oko tebe gori. Danas više nema zaštićene porodice, komune, sela, grada i države koja će ti garantovati zaklon od ove pošasti… Boli koliko ljude bezrazložno oguli patnja za prisustvom; za svilenom sponom; pa čak i za samovanjem u društvu, pod nekim bliskim. Usamljenost je nedostatak zagrljaja iznutra. Gubitak koraka tokom trčanja. Izostanak daha tokom disanja. Usamljeni ljudi su zapravo leševi sa govornom manom života. Odlučiš se na to. Nikada samoću ne treba podvoditi pod usamljenost! Samoća je gospođa, traži da si u gluvom prostoru, bez prisustva isparenja iz drugih tijela. Usamljenost reži i gazi kada se nalaziš okružen hiljadama ljudi. Zato je tako opasna. Lešinar je koji sisa kosti dok su lavovi još u blizini. Usamljenost je ono kako bi izgledala samoća da je na drogama. Kako maći sa kože nešto što te podmazuje da isklizaš iz svijeta? Taj loj je tako teško sprati. Usamljenost nije poslednja stanica, već podmukli hodnik koji vodi ka grđim čudovištima. Depresija, socijalni autizam, emotivni slom, umni rusvaj… sve te to čeka ako ne ispraviš leđa i išetaš na promaju. Doduše, nije sve u tvojim rukama. Obaveza je sviju nas svijeta da pomognu pojedincu da iz podruma izađe. Ta se vrata teško miču snagom usamljenih mišića. Neophodne su ruke i ruke, ali i pogledi iz tuđih glava puni razumijevanja. No, rijetki su takvi koji prepoznaju vapaje iza zaključanih vilica. U školama se djeca ne uče kako da rukicom zadrže klizav dlan druga ili drugarice. A nije da nismo dizajnirani za tako nešto. U krajnjem, toplokrvne smo životinje. Osjete oni kada im rođak potone i nešto zakljunavi sa strane. Čim jednog od njih namirišu da pati od usamljenosti, pojavi se gomila i okruže ga u stiskavcu. Urone glave, griju se stomacima i tako stoje pridržavajući ga bez zvuka — dijeleći toplinu i ritmove srca. Neki se u početku opiru, ali se vrlo brzo smire. Jer pingvini ne posustaju u odluci da pingvinu pomognu. Neće otići ni ribu da love, ni snijeg da ližu, izdržaće glad i žeđ… sve dok ne osjete damar onako kako treba da damara. I nekoliko narednih dana ga neće puštati da lunja sam, sve dok ne budu sigurni da se oporavio i da je zbilja… integrisan suva riječ, ali jasna. Znam da bi zvučalo smiješno, i vjerovatno suludo da tako nešto čine ljudi, posebno mi na Balkanu… ali, stid bi puhnuo za tren, kada bi umjeli da nešto slično uradimo onima koje prepoznamo. Grliš dok ga ne prođe, grliš dok usamljenost ne izlapi. Ne voli ona dodire, ne voli istinu da malo zapravo treba da izađe. A znate li šta je jedno pleme činilo prije nego što se civilizovalo? Tako što bi uzeli ćebad, zalegli pored njega i čekali… čekali… pa i dočekali. Nudili su joj više duša da čopli, misleći da će prije da se zasiti. Bili su spremni da preuzmu težinu koja se ne vidi, smjeste na ramena iako ne znaju šta se u tovaru nalazi. I znate šta… bili su vrlo, vrlo uspješni! Liječili su svoje ljude od usamljenosti. Jeste, danas ih nema, nestali su… ali su vjerovatno u tom momentu svi oči sklopili, i prestali da postoje zajedno… nikako sami. Smrt bez usamljenosti zapravo na smrt i ne naliči. Ja ti nešto nemam pingvina.
Kad se čini da je sve krenulo nizbrdo:BUDI SREĆAN/A
Kako izgleda proces zaceljivanja srca? Prisustvovala sam tada njegovom predavanju o retorici. Treba napraviti tako da imate mnogo slobodnog vremena. Pri tom oni su — Mučenici, jer su posvedočili reč Božiju svojim životom, svojom smrću. Što čovek više voli zemlju, tim više se veže za nju, tim teže se rastaje sa njom. Efendija je poručio svim vjernicima da je Bajram radost koju čovjek prvenstveno osjeća unutar sebe, svoje kuće, porodice i domovine. Zatim su išli kolima, kroz ceo grad su išli sa orkestrom. To je veoma važno da pamtimo, jer ljudi to nekada shvataju kako ne treba. Imate nekoliko prijatelja, ali oni su istinski, pravi prijatelji.
[Hrvatska gay scena|Oglasi usluge|Halo oglasi zrenjanin]
Post je objavljen 22.01.2019. u 12:48 sati.