Sjedili smo u hladu staroga hrasta, dan je bio topao, vedar, lagani vjetar prolazio je kroz grane stabala pune svjetlosti, i pričao im priče. Stara vještica i ja smo promatrali put koji je vijugao kroz šumarke, preko livada, pejzaž nas je darivao svojom ljepotom. Potom, baš kao svakog petka - otprilike u ove kasne popodnevne sate - iz jednog šumarka izbije na put nama poznat lik, na leđima je nosio tamnu sjenu, i sivi plašt - očima nevidljiv- vukao se za njim. Danas je koračao malo sporije nego zadnji petak kada sam ga vidio, leđa još malo više savijenih, poput vuka kada se prikrada plijenu, glave isturene naprijed. Bio je to zli čarobnjak Okapoan, znali smo da mrzi staru vješticu, ljubomoran na njezinu sposobnost magijske djelatnosti. Hodao je poput lopova koji ne želi da ga itko vidi a kada je putem došao na malu uzvisinu, iznenada se zgrbi još više, okrene pogled u smjeru gdje je bio dom stare vještice, njegovo lice je bilo puno mržnje kada je izgovarao neku rečenicu. Znao sam da baca kletvu na kuću stare vještice i naravno nas, njezine stanovnike. Potom opusti ruke niz tijelo i nastavi dalje, bržim korakom, gledali smo ga bez riječi kako odlazi, postaje sve manji na putu koji je bio njegov.
- Kletva je jako moćna magijska vještina - reče stara vještica - Okapoan zna sve što je potrebno da bude uspješna. Mržnja kao energija, koncentrirana misao, i riječ koja dovodi na ovaj svijet nakanu. Problem nastaje kada kletva ne sjeda na onoga koji je treba primiti. Tada će kletva ostati uz onoga koji ju je poslao. S vremenom će ga slomiti, baš onako kako je on to želio drugome.
Stara vještica se nasmiješi kada sam joj pokazao grančicu tise koju sam izvadio iz džepa. Njoj odavno nije bila potrebna takva zaštita.
A 3 format, akril, flomasteri