Vratila sam se na posao.Raditi se mora. Od sjedenja na kauču i žalovanja najviše za nesretnom sudbinom, nema ništa. Prvi radni dan proslavila sam najtužniji rođendan u mom životu.Koje ironije u jednoj te istoj rečenici: slavlje i tuga. Ali tako je.Činjenica je da mi je rođendan, htjela ja to ili ne.Ali činjenica je i da sam tužna jer nema onog tko je bio na prethodnih mojih 4o rođendana. Sa zamotanom rukom i nogom ipak sam uspjela doći na posao, a onda se nenadano pred mene stavio jos jedan zadatak: popeti se na kat gdje se održava sastanak.Ufff, kako ću ja to ?! Gore nisam bila godinama.Znam da će mi kolega pomoći, ali bojim se. Puna sam strahova. Dan sastanka sam provela u grču. A onda sam uspjela; tih petnaestak stepenica uspjela sam proći .Bože, fala ti.Velik si.Jos uvijek nisam skroz zakržljala. A kad sam sjela za okrugli stol i u potpunosti bila na sigurnom; nebo se otčepilo. Sad ne znam jeli i ono plače od sriče ili je tužno zašto sam sve ove godine bježala.Kao da sam odustala, a nisam.Ja znam da nisam.
Post je objavljen 18.01.2019. u 17:21 sati.