Svaki kraj je novi početak. Ja kažem da nema kraja. Njega više nema i ja ga fizički ne vidim, ali on je samo otišao na neko drugo i bolje mjesto. Tamo nema boli i plača, tamo nema više patnje. A mi koji smo ostali samo nastavljamo tugovati, boriti se i sjećati se.
Nosim ih u srcu i njega i mamu. S mamom je otišao dio mene, a sad me uopće nema. Nisam glupa da ne shvaćam što mi se dogodilo, ali užasno mi fali. Bio mi je sve. Osjećam užasnu grižnju savjesti jer ja živim, a njega nema. I nikad ga više neće biti. Naravno, govorim o ovom zemaljskom putu i o ovoj dolini suza koju svi prolazimo. Imam grižnju savjesti jer ne gledam više njegovu patnju i kao da mi je lakše. Užas! On je umra, a meni....Ne mogu ni izgovoriti.
Svi kažu ; ' Život ide dalje!'. Pa i ja to znam. Nisam maloumna, ali kako dalje?! Na momente pomislim da sam sama, a na momente da sam bogata i blagoslovljena jer imam tatu. Imam Nitu, posao i.... Ne bi znala što još imam, ali imam.
I onda tako između tuge, Normabela i grižnje savjesti dogodi se OPEKOTINA!!!! Ko grom iz vedra neba! Ebena opekotina i to prilikom tuširanja samu sebe spržila. Ali shvatila sam to kao znak. To mi je bila opomena; Od goreg uvijek može gore!!!!
Post je objavljen 18.01.2019. u 09:14 sati.